Iako se praksa naglog otkrivanja prve ili druge domovine u odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine već odavno uhodala, činjenica je da su svi ostali slučajevi kojih nije malo i koji nisu jednosmjerni, budući da je popriličan broj ljudi iz BiH otišao u Hrvatsku da bi izbjegao suđenje ili služenje kazne u BiH, ostali u sjeni slučajeva Branimira Glavaša i trenutačno braće Mamić.
Čisto da ne ostane nezabilježeno, jedno od moralno dubioznijih korištenja dvojnog državljanstva u suprotnom smjeru bio je bijeg ratnog zločinca Dominika Ilijaševića Coma u Hrvatsku, nakon što je pušten iz mostarskog zatvora na jednomjesečni odmor.
Zašto bježe u BiH?
I inače je to služenje kazne u mostarskom zatvoru Ćelovina koji se nalazi u samom centru grada i bazično je namijenjen sitnim gradskim prijestupnicima s Branimirom Glavašem postalo anegdotalno. On bi tamo povremeno navraćao, pa bi onda vikendima išao u novosagrađenu kuću u zavičaju svojih roditelja i stalno tako dok nije došlo do revizije procesa u Hrvatskoj.
Sada vidimo da su se i braća Mamić, prvo stariji, a danas i mlađi odlučili za tu mogućnost. Očekujući, naravno tretman jednak Glavaševom, ukoliko uopće i dospiju do zatvora. Motiv bijega u Bosnu i Hercegovinu je dakle jasan, ali nam ostaje odgovoriti na pitanje kako je to uopće bilo moguće.
Tim prije što nijednome od navedene trojice Bosna i Hercegovina nije primarna domovina, s obzirom da nisu u toj zemlji ni rođeni, niti odrastali. Samim tim, nisu ni imali dokumente te zemlje, koje su temeljem porijekla izvadili tek u situaciji kada je bilo izvjesno da bi mogli biti osuđeni.
Manjak političke volje
Stoga nije nimalo nevjerojatno što su se odlučili na odlazak u tu zemlju, a u tom naumu su uspjeli jer su ih hrvatske vlasti, znajući što planiraju jednostavno pustile da odu u Bosnu i Hercegovinu. Što ne govori o lošim zakonima i naopakom sustavu, nego sasvim jasno o nedostatku političke ili pravosudne volje da ti ljudi doista odu na odsluženje kazne u Hrvatskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, nije tek nedostatak političke i pravosudne volje presudio ovakvom raspletu, nego i značajna podrška u javnosti koju spomenuta trojica uživaju i uživali su. Pustimo sada zgražanja u vodećim medijima, tekstove komentatora poput ovoga kojeg čitate i pravednički bijes deklasiranih ljudi. Prava je istina da su njih trojica za mnoge ljude heroji koji nisu počinili ništa strašno i upravo taj nedostatak društvene osude i olakšava benevolentan odnos pravosuđa i politike prema njima i vlastitim zakonima.
Slika i prilika društava
To jednako vrijedi za društvo u Hrvatskoj, kao i Bosni i Hercegovini. Miroslav Kutle i Zdravko Mamić uglađeni su i rado viđeni gosti mostarskih restorana i kafića, što sam imao prilike izravno vidjeti, Mamić stariji je u posljednje vrijeme svako malo na nekoj od vodećih televizija u zemlji, kao ugledni sugovornik, skoro svi koji aktivno prate nogomet javno iskazuju žaljenje što se Mamić nije pojavio u njihovom klubu i Premijer ligi BiH, što na koncu nije uopće isključeno.
Ukratko, istina je da se moraju adaptirati na novu sredinu koja živi u drugačijem ritmu i u kojoj se vrti puno manje novaca, ali su slobodni ili služe kazne u smiješnim režimima, a imaju čak i more. Svojevremeno je Ante Tomić u jednom tekstu napisao kako je vjerovatno užasan osjećaj imati jahtu, a ne biti u mogućnosti s njom otploviti izvan Neumskog zaljeva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, Zdravko Mamić je posve raspoložen vozio svoj gliser po tom zaljevu prošlog ljeta, veselo se fotografirao s prolaznicima i općenito nije odavao dojam progonjenog čovjeka. Mamići su ukratko takvi jer su slika i prilika naših društava i što prije to priznamo sebi, možda ćemo moći evoluirati.
Vrijeme je da priznamo: Mamići su slika i prilika naših društava
Motiv bijega u BiH je jasan, ali nam ostaje odgovoriti na pitanje kako je to uopće bilo moguće
Pustimo sada zgražanja u vodećim medijima, tekstove komentatora poput ovoga kojeg čitate i pravednički bijes deklasiranih ljudi. Prava je istina da su oni za mnoge ljude heroji koji nisu počinili ništa strašno i upravo taj nedostatak društvene osude i olakšava benevolentan odnos pravosuđa i politike prema njima i vlastitim zakonima
Iako se praksa naglog otkrivanja prve ili druge domovine u odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine već odavno uhodala, činjenica je da su svi ostali slučajevi kojih nije malo i koji nisu jednosmjerni, budući da je popriličan broj ljudi iz BiH otišao u Hrvatsku da bi izbjegao suđenje ili služenje kazne u BiH, ostali u sjeni slučajeva Branimira Glavaša i trenutačno braće Mamić.
Čisto da ne ostane nezabilježeno, jedno od moralno dubioznijih korištenja dvojnog državljanstva u suprotnom smjeru bio je bijeg ratnog zločinca Dominika Ilijaševića Coma u Hrvatsku, nakon što je pušten iz mostarskog zatvora na jednomjesečni odmor.
Zašto bježe u BiH?
I inače je to služenje kazne u mostarskom zatvoru Ćelovina koji se nalazi u samom centru grada i bazično je namijenjen sitnim gradskim prijestupnicima s Branimirom Glavašem postalo anegdotalno. On bi tamo povremeno navraćao, pa bi onda vikendima išao u novosagrađenu kuću u zavičaju svojih roditelja i stalno tako dok nije došlo do revizije procesa u Hrvatskoj.
Sada vidimo da su se i braća Mamić, prvo stariji, a danas i mlađi odlučili za tu mogućnost. Očekujući, naravno tretman jednak Glavaševom, ukoliko uopće i dospiju do zatvora. Motiv bijega u Bosnu i Hercegovinu je dakle jasan, ali nam ostaje odgovoriti na pitanje kako je to uopće bilo moguće.
Tim prije što nijednome od navedene trojice Bosna i Hercegovina nije primarna domovina, s obzirom da nisu u toj zemlji ni rođeni, niti odrastali. Samim tim, nisu ni imali dokumente te zemlje, koje su temeljem porijekla izvadili tek u situaciji kada je bilo izvjesno da bi mogli biti osuđeni.
Manjak političke volje
Stoga nije nimalo nevjerojatno što su se odlučili na odlazak u tu zemlju, a u tom naumu su uspjeli jer su ih hrvatske vlasti, znajući što planiraju jednostavno pustile da odu u Bosnu i Hercegovinu. Što ne govori o lošim zakonima i naopakom sustavu, nego sasvim jasno o nedostatku političke ili pravosudne volje da ti ljudi doista odu na odsluženje kazne u Hrvatskoj.
No, nije tek nedostatak političke i pravosudne volje presudio ovakvom raspletu, nego i značajna podrška u javnosti koju spomenuta trojica uživaju i uživali su. Pustimo sada zgražanja u vodećim medijima, tekstove komentatora poput ovoga kojeg čitate i pravednički bijes deklasiranih ljudi. Prava je istina da su njih trojica za mnoge ljude heroji koji nisu počinili ništa strašno i upravo taj nedostatak društvene osude i olakšava benevolentan odnos pravosuđa i politike prema njima i vlastitim zakonima.
Slika i prilika društava
To jednako vrijedi za društvo u Hrvatskoj, kao i Bosni i Hercegovini. Miroslav Kutle i Zdravko Mamić uglađeni su i rado viđeni gosti mostarskih restorana i kafića, što sam imao prilike izravno vidjeti, Mamić stariji je u posljednje vrijeme svako malo na nekoj od vodećih televizija u zemlji, kao ugledni sugovornik, skoro svi koji aktivno prate nogomet javno iskazuju žaljenje što se Mamić nije pojavio u njihovom klubu i Premijer ligi BiH, što na koncu nije uopće isključeno.
Ukratko, istina je da se moraju adaptirati na novu sredinu koja živi u drugačijem ritmu i u kojoj se vrti puno manje novaca, ali su slobodni ili služe kazne u smiješnim režimima, a imaju čak i more. Svojevremeno je Ante Tomić u jednom tekstu napisao kako je vjerovatno užasan osjećaj imati jahtu, a ne biti u mogućnosti s njom otploviti izvan Neumskog zaljeva.
No, Zdravko Mamić je posve raspoložen vozio svoj gliser po tom zaljevu prošlog ljeta, veselo se fotografirao s prolaznicima i općenito nije odavao dojam progonjenog čovjeka. Mamići su ukratko takvi jer su slika i prilika naših društava i što prije to priznamo sebi, možda ćemo moći evoluirati.