Ako je suditi po konferenciji za novinare koju je održao proteklog tjedna, izgleda da je i Aleksandar Vučić shvatio da beskrajni status quo na Kosovu, s periodičnim eskalacijama nasilja jednostavno više neće biti moguć. I to ne zato što on sam po sebi ne bi mogao trajati još godinama, nego zato što je kompletna zapadna diplomacija odlučila da će taj problem sada skinuti s dnevnog reda.
To uostalom pokušava napraviti u čitavoj regiji, s očitim ciljem da definitivno onemogući bilo kakav utjecaj Rusije koja u pravilu koristi nesređene situacije ovog tipa za širenje vlastitog utjecaja. Ako je na kraju krajeva i postojala neka nada u Srbiji, da bi brza pobjeda Rusije u agresiji na Ukrajinu mogla promijeniti odnose u regiji i utjecati na izmjenu granica, ona je s razvojem tamošnjeg rata i odnosa međunarodne diplomacije prema njemu dokinuta.
Ponuda po modelu ‘uzmi ili ostavi’
Na ovaj način će Kosovska kriza, koja praktično nikada od 1981. nije prestala, biti okončana na duže staze, što se može dogoditi uz pristanak Srbije ili bez njenog pristanka, ali će se svakako dogoditi. A uzrok zbog kojeg će se dogoditi i zbog kojeg Srbiji neće pomoći nikakvo pozivanje na međunarodno pravo jest u politici koja se prema kosovskim Albancima desetljećima vodila i u potpunom vojnom i moralnom porazu Srbije do kojeg je na koncu došlo. To je manje-više jasno svakome razumnom u Srbiji, makar se s uzrokom čitave priče odbijali suočiti.
U neobično iskrenom i uobičajeno dramatičnom nastupu povodom ove posljednje ponude rađene po modelu dvije Njemačke i principu ‘uzmi ili ostavi’, uz napomenu da će se svakako sprovesti, Aleksandar Vučić je najavio ekonomsku kataklizmu, ukidanje sredstava iz pretpristupnih fondova Europske unije, suspenziju trgovačkih sporazuma i uvođenje viza za građane Srbije, ukoliko Srbija ne pristane na ovaj plan koji ne traži formalno priznavanje, ali podrazumijeva ponašanje kao između dviju nezavisnih država i obavezuje Srbiju da neće ometati članstvo Kosova u međunarodnim organizacijama, pri čemu svi kao najvažnije promatraju Ujedinjene nacije.
Morat će pristati na Zajednicu srpskih opština
Vučić je ujedno rekao i to da Srbiju nitko nije konzultirao oko plana nego joj je samo dostavljen. Što se tiče Kosova i njegovog jednako nacionalističkog kolege mu Albina Kurtija, on će morati pristati na formiranje Zajednice srpskih opština, s tim što se očito još uvijek razmatra o njihovom opsegu, službenom imenu i ovlastima, tj. da li će uključiti i većinski srpske općine na jugu i hoće li imati izvršne ovlasti, pravosudnu autonomiju i sl. To što nijedan od ove dvojice lidera najradije ne bi pristao na ovaj plan, ne znači da se on neće provesti.
Branko Milanović, vrhunski ekonomski analitičar je na Peščaniku sažeo to u objašnjenju da ponuda izgleda kao prodaja cigle ispred škole, ali da Srbija to može odbiti, potonuti u ozbiljnu recesiju i društvene sukobe i onda se za pet godina vratiti za stol uz puno lošiju ponudu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vučić ne osjeća sigurnost svoje pozicije
Ključni problem pred kojim se danas nalazi Aleksandar Vučić jeste u tome što mu je potpuno jasno da praktično nema izbora, ali mu je isto tako jasno i to da će dobiti široki front otpora protiv sebe, u kojem će sudjelovati kompletno društvo s izuzetkom onih ljudi koje izravno kontrolira. Tim prije, što i kompletna, navodno proeuropska opozicija pokušava rušiti Vučića na pitanju Kosova, mantrajući o nerealnom i potpirujući nacionalističke strasti.
Ono što u čitavoj priči jest jedina novost jest to da sam Vučić ne osjeća apsolutnu sigurnost oko vlastite pozicije, jer je savršeno svjestan do koje mjere je narativ o neodustajanju od Kosova upisan u društvo, u čemu je uostalom i sam itekako sudjelovao.
To što je konačno rješavanje statusa Kosova temeljni preduvjet da Srbija kao država i društvo krene naprijed i konačno prizna poraz nacionalističkog projekta iz osamdesetih i devedesetih jeste očito i predstavlja racionalan izbor, ali kao što nas upravo iskustvo iz tog razdoblja uči, na racionalnost se nije uputno kladiti kada je o tom kontekstu riječ.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vučić je u problemima. Zna da više nema izbora oko Kosova i osjeća da više nije siguran
Predsjednik Srbije zna da ga čeka široki otpor
Srbija plan može odbiti, potonuti u ozbiljnu recesiju i društvene sukobe i onda se za pet godina vratiti za stol uz puno lošiju ponudu
Ako je suditi po konferenciji za novinare koju je održao proteklog tjedna, izgleda da je i Aleksandar Vučić shvatio da beskrajni status quo na Kosovu, s periodičnim eskalacijama nasilja jednostavno više neće biti moguć. I to ne zato što on sam po sebi ne bi mogao trajati još godinama, nego zato što je kompletna zapadna diplomacija odlučila da će taj problem sada skinuti s dnevnog reda.
To uostalom pokušava napraviti u čitavoj regiji, s očitim ciljem da definitivno onemogući bilo kakav utjecaj Rusije koja u pravilu koristi nesređene situacije ovog tipa za širenje vlastitog utjecaja. Ako je na kraju krajeva i postojala neka nada u Srbiji, da bi brza pobjeda Rusije u agresiji na Ukrajinu mogla promijeniti odnose u regiji i utjecati na izmjenu granica, ona je s razvojem tamošnjeg rata i odnosa međunarodne diplomacije prema njemu dokinuta.
Ponuda po modelu ‘uzmi ili ostavi’
Na ovaj način će Kosovska kriza, koja praktično nikada od 1981. nije prestala, biti okončana na duže staze, što se može dogoditi uz pristanak Srbije ili bez njenog pristanka, ali će se svakako dogoditi. A uzrok zbog kojeg će se dogoditi i zbog kojeg Srbiji neće pomoći nikakvo pozivanje na međunarodno pravo jest u politici koja se prema kosovskim Albancima desetljećima vodila i u potpunom vojnom i moralnom porazu Srbije do kojeg je na koncu došlo. To je manje-više jasno svakome razumnom u Srbiji, makar se s uzrokom čitave priče odbijali suočiti.
U neobično iskrenom i uobičajeno dramatičnom nastupu povodom ove posljednje ponude rađene po modelu dvije Njemačke i principu ‘uzmi ili ostavi’, uz napomenu da će se svakako sprovesti, Aleksandar Vučić je najavio ekonomsku kataklizmu, ukidanje sredstava iz pretpristupnih fondova Europske unije, suspenziju trgovačkih sporazuma i uvođenje viza za građane Srbije, ukoliko Srbija ne pristane na ovaj plan koji ne traži formalno priznavanje, ali podrazumijeva ponašanje kao između dviju nezavisnih država i obavezuje Srbiju da neće ometati članstvo Kosova u međunarodnim organizacijama, pri čemu svi kao najvažnije promatraju Ujedinjene nacije.
Morat će pristati na Zajednicu srpskih opština
Vučić je ujedno rekao i to da Srbiju nitko nije konzultirao oko plana nego joj je samo dostavljen. Što se tiče Kosova i njegovog jednako nacionalističkog kolege mu Albina Kurtija, on će morati pristati na formiranje Zajednice srpskih opština, s tim što se očito još uvijek razmatra o njihovom opsegu, službenom imenu i ovlastima, tj. da li će uključiti i većinski srpske općine na jugu i hoće li imati izvršne ovlasti, pravosudnu autonomiju i sl. To što nijedan od ove dvojice lidera najradije ne bi pristao na ovaj plan, ne znači da se on neće provesti.
Branko Milanović, vrhunski ekonomski analitičar je na Peščaniku sažeo to u objašnjenju da ponuda izgleda kao prodaja cigle ispred škole, ali da Srbija to može odbiti, potonuti u ozbiljnu recesiju i društvene sukobe i onda se za pet godina vratiti za stol uz puno lošiju ponudu.
Vučić ne osjeća sigurnost svoje pozicije
Ključni problem pred kojim se danas nalazi Aleksandar Vučić jeste u tome što mu je potpuno jasno da praktično nema izbora, ali mu je isto tako jasno i to da će dobiti široki front otpora protiv sebe, u kojem će sudjelovati kompletno društvo s izuzetkom onih ljudi koje izravno kontrolira. Tim prije, što i kompletna, navodno proeuropska opozicija pokušava rušiti Vučića na pitanju Kosova, mantrajući o nerealnom i potpirujući nacionalističke strasti.
Ono što u čitavoj priči jest jedina novost jest to da sam Vučić ne osjeća apsolutnu sigurnost oko vlastite pozicije, jer je savršeno svjestan do koje mjere je narativ o neodustajanju od Kosova upisan u društvo, u čemu je uostalom i sam itekako sudjelovao.
To što je konačno rješavanje statusa Kosova temeljni preduvjet da Srbija kao država i društvo krene naprijed i konačno prizna poraz nacionalističkog projekta iz osamdesetih i devedesetih jeste očito i predstavlja racionalan izbor, ali kao što nas upravo iskustvo iz tog razdoblja uči, na racionalnost se nije uputno kladiti kada je o tom kontekstu riječ.