Nema nikakve sumnje da su prve obrađene brojke s lanjskog popisa stanovništva, sasvim očekivano, zaslužile katastrofične komentare. Gubitak gotovo deset posto ljudi u samo deset godina više nije samo loš trend, niti najava katastrofe, ona se, naime, već dogodila. I ne prestaje se događati.
A koliko je zapravo loše, pokazat će podatak da čak ni u vremenima tri rata u prošlom stoljeću, dva svjetska i jednom lokalnom, Hrvatska nikad nije izgubila toliko ljudi. Od 2011. naovamo nestalo je toliko stanovnika da bi grad s njih skoro 400 tisuća bio uvjerljivo najveći, poslije Zagreba, te nezanemarivo veći od Splita, Rijeke i Osijeka – zajedno.
Europski alibi
Ovdje se ipak mora ukazati i kako je migracijski odljev, zapravo, bio očekivan ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja 2013. godine, kad je zemlja stupila na zajedničko tržište. Itekako se moglo predvidjeti da će lakši dolazak do posla po Europi, uz znatno više plaće, motivirati dobar dio građana Hrvatske da isproba život u inozemstvu.
Dakle, određeni pad broja stanovnika je bio neizbježan. Znači li to da brojke Državnog zavoda za statistiku ipak nisu toliko mračne koliko se čini na prvi pogled? Nažalost ne.
Nismo najgori, ali…
Naime, vrlo sličnu situaciju s onom hrvatskom imalo je čak osam bivših socijalističkih zemalja desetljeće ranije. U velikom proširenju EU 1. svibnja 2004. godine nove članice postale su Slovenija, Češka, Estonija, Litva, Latvija, Mađarska, Poljska i Slovačka (uz njih i Cipar i Malta, ali njih nismo analizirali jer nisu tranzicijske zemlje). Njihova demografija u desetljeću 2001.-2011. (ulazak u EU 2004. godine) usporediva je s hrvatskom desetljeće kasnije, 2011.-2021. (ulazak u EU 2013. godine).
I ta usporedba je za Hrvatsku loša. Zapravo, vrlo loša. Istina, nismo najgori – Litva i Latvija su izgubile veći postotak stanovnika od Hrvatske u svojim početnim EU godinama (-14,5, odnosno, -12,9 posto stanovnika, nasuprot hrvatskih -9,25 posto). Međutim, nisu svi imali demografskih problema, primjerice, Slovenija je u istom periodu porasla za 4,3 postotna boda, a veći broj stanovnika zabilježili su i Česi, Slovaci i Poljaci.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Raj na zemlji
Kad se pogleda pad u svakoj od osam tranzicijskih zemalja, one su u svojim EU godinama između dva popisa stanovništva ostale bez prosječno 3,43 posto građana. Hrvatska je prošla skoro trostruko lošije, s manjkom od 9,25 posto ljudi i trendom koji ne ostavlja previše prostora optimizmu.
Ukratko, ulazak na veliko zajedničko tržište radne snage je samo donekle kriv za kataklizmični pad broja stanovnika od Prevlake do Vukovara. Za veći dio pada stanovnika, međutim, krivce treba tražiti u specifičnostima ovdašnjeg društva.
Jer, za ogroman postotak naših bivših sugrađana Hrvatska očito nije “raj na zemlji”, kakvom ju je davno, još sredinom devedesetih pokušao predstaviti službeni slogan Hrvatske turističke zajednice. Koji je povučen nakon što se saznalo da je njegova autorica bila supruga tadašnjeg ministra turizma.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za ovo nije kriv ulazak u EU. Izgubili smo bitno više stanovnika od ostalih tranzicijskih zemalja
Osam tranzicijskih zemalja koje su ušle u EU 2004. su u usporedivom periodu izgubile 3,43 posto stanovništva. Hrvatska 9,25 posto
Očito, za ogroman postotak naših bivših sugrađana Hrvatska nije “raj na zemlji”, kakvom ju je davno, još sredinom devedesetih pokušao predstaviti službeni slogan Hrvatske turističke zajednice. Koji je povučen nakon što se saznalo da je njegova autorica bila supruga tadašnjeg ministra turizma
Nema nikakve sumnje da su prve obrađene brojke s lanjskog popisa stanovništva, sasvim očekivano, zaslužile katastrofične komentare. Gubitak gotovo deset posto ljudi u samo deset godina više nije samo loš trend, niti najava katastrofe, ona se, naime, već dogodila. I ne prestaje se događati.
A koliko je zapravo loše, pokazat će podatak da čak ni u vremenima tri rata u prošlom stoljeću, dva svjetska i jednom lokalnom, Hrvatska nikad nije izgubila toliko ljudi. Od 2011. naovamo nestalo je toliko stanovnika da bi grad s njih skoro 400 tisuća bio uvjerljivo najveći, poslije Zagreba, te nezanemarivo veći od Splita, Rijeke i Osijeka – zajedno.
Europski alibi
Ovdje se ipak mora ukazati i kako je migracijski odljev, zapravo, bio očekivan ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja 2013. godine, kad je zemlja stupila na zajedničko tržište. Itekako se moglo predvidjeti da će lakši dolazak do posla po Europi, uz znatno više plaće, motivirati dobar dio građana Hrvatske da isproba život u inozemstvu.
Dakle, određeni pad broja stanovnika je bio neizbježan. Znači li to da brojke Državnog zavoda za statistiku ipak nisu toliko mračne koliko se čini na prvi pogled? Nažalost ne.
Nismo najgori, ali…
Naime, vrlo sličnu situaciju s onom hrvatskom imalo je čak osam bivših socijalističkih zemalja desetljeće ranije. U velikom proširenju EU 1. svibnja 2004. godine nove članice postale su Slovenija, Češka, Estonija, Litva, Latvija, Mađarska, Poljska i Slovačka (uz njih i Cipar i Malta, ali njih nismo analizirali jer nisu tranzicijske zemlje). Njihova demografija u desetljeću 2001.-2011. (ulazak u EU 2004. godine) usporediva je s hrvatskom desetljeće kasnije, 2011.-2021. (ulazak u EU 2013. godine).
I ta usporedba je za Hrvatsku loša. Zapravo, vrlo loša. Istina, nismo najgori – Litva i Latvija su izgubile veći postotak stanovnika od Hrvatske u svojim početnim EU godinama (-14,5, odnosno, -12,9 posto stanovnika, nasuprot hrvatskih -9,25 posto). Međutim, nisu svi imali demografskih problema, primjerice, Slovenija je u istom periodu porasla za 4,3 postotna boda, a veći broj stanovnika zabilježili su i Česi, Slovaci i Poljaci.
Raj na zemlji
Kad se pogleda pad u svakoj od osam tranzicijskih zemalja, one su u svojim EU godinama između dva popisa stanovništva ostale bez prosječno 3,43 posto građana. Hrvatska je prošla skoro trostruko lošije, s manjkom od 9,25 posto ljudi i trendom koji ne ostavlja previše prostora optimizmu.
Ukratko, ulazak na veliko zajedničko tržište radne snage je samo donekle kriv za kataklizmični pad broja stanovnika od Prevlake do Vukovara. Za veći dio pada stanovnika, međutim, krivce treba tražiti u specifičnostima ovdašnjeg društva.
Jer, za ogroman postotak naših bivših sugrađana Hrvatska očito nije “raj na zemlji”, kakvom ju je davno, još sredinom devedesetih pokušao predstaviti službeni slogan Hrvatske turističke zajednice. Koji je povučen nakon što se saznalo da je njegova autorica bila supruga tadašnjeg ministra turizma.