Nakon izbacivanja Mosta iz Vlade 2017. godine bilo je jasno da Andrej Plenković ima jedinstvenu priliku. Nesalomljivo čvrsta koalicija i dvije godine mira. Sljedeći izbori su, nakon lokalnih tog proljeća, bili udaljeni pune dvije godine.
Hrvatska se, dakle, imala razloga nadati ozbiljnijim reformama i transformaciji gospodarstva i društva. Na kraju priče dobila je – promjenu rasporeda blagdana.
Izbori su priča iz budućnosti
Druga Vlada Andreja Plenkovića, sa strankom više dizajniranom prema njegovim željama, uz jednaku čvrstu i jednako politički nezahtjevnu koaliciju kao što je bila i ona iz prvog mandata, ima i još jednu godinu viška. Od ovogodišnjeg izlaska na lokalne izbore, naime, Plenković, Marić, Ćorić i ostali imaju pune tri godine savršenog mira – bar kad su u pitanju izlasci na izbore.
Sljedeće redovni izbori u RH su naime priča iz dalje budućnosti – tek u svibnju 2024. godine će građani krenuti na birališta, odlučujući o novih 12 eurozastupnika iz Hrvatske. Ta daleka 2024. godina bit će superizborna godina kakvu Hrvatska još nije vidjela – osim EU zastupnika u njoj će se birati i novi sastav Sabora, te predsjednik ili predsjednica Republike.
Tri godine mira
Dotad, međutim, politička vlast u zemlji nedovršene tranzicije i ogromnim zaostatkom ne samo za europskim gospodarstvima nego i socijalnoj i političkoj civilizacijskoj modernosti razvijenih društava, ima mirno more i sjajnu priliku. Ništa što se poduzima, naime, neće se morati raditi u teškom grču kakvog nosi skori izlazak na izbore. Dakle, tri godine mira za ozbiljnu transformaciju zemlje.
Problem je, međutim, što je vrijeme za ozbiljne reforme sve ozbiljnije – pri kraju. Naime, nije Hrvatska sve ove godine izbjegavala modernizaciju u efikasnije društvo jer se političarima nije dalo ili nisu znali kako. Gdje god se zabode barjak pravih promjena, nastat će vrisak onih koji su njima direktno pogođeni. Klasika, svi su za reforme, dok one ne dođu do njih.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dva mjeseca
Promjene u mirovinskom i zdravstvenom sustavu, oslobađanje tereta rada u poreznom, što podrazumijeva uvođenje poreza na nekretnine, racionalizacija cijele vertikale državne uprave i teritorijalni preustroj, sve to su, uz mnogo drugih, stvari koje će neke dijelove društva zaboljeti. Stoga niti jedna vlast pod pritiskom skorih izbora neće ići prema nepopularnim potezima koje će im smanjiti brojke u izbornoj noći.
S obzirom na to da je 2024. godina povijesno superizborna, teško je očekivati da će Plenković s ozbiljnim i bolnim reformama riskirati i u 2023.-oj, kad će se već, o itekako, osjećati tutnjava predizborne kampanje. Što za stvarne promjene ostavlja samo 2022. godinu. Udaljenu – dva mjeseca.
Samo 2022. godina
Priprema velikih društvenih zahvata, međutim, traži vremena. Čak i kad je cijeli nacrt zakonskih izmjena gotov, on treba proći javnu raspravu, pa prvo čitanje u Saboru, pa dotjerivanje konačnog prijedloga, pa opet javnu raspravu, pa drugo čitanje u Saboru i tek onda – glasanje. Cijeli taj proces nužno traži mnoge mjesece, možda čak i njihov dvoznamenkasti broj. Pogotovo kad se radi o stvarima koje će dijelove društva dići na noge.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A do 2022. godine, one koja je još, zapravo, jedina ostala Plenkoviću za prave reforme – još su zapravo ostala samo dva mjeseca. Vrijeme za reforme nužne Hrvatskoj, dakle, upravo vrlo ozbiljno ističe, a koliko se može vidjeti, osim prijedloga reforme zdravstva koji je još u izradi i koji jako kasni, u planu nema nekih velikih društvenih zahvata.
Nema EU tih novaca
Sva je prilika da bi se priča mogla svesti na pokušaje sa sitnim šansama za ozbiljniji uspjeh, kako se bez grižnje savjesti može okarakterizirati Vladina namjera da financijskim poticajima motivira općine na funkcionalno ili stvarno spajanje. Kako je stvarno spajanje općina zapravo politički korektan izraz za njihovo ukidanje – teško je da će, bez obzira na mahanje financijskim kolačem, ovdje biti previše koristi. Lokalni šerifi i kronični kampanilizam među stanovništvom teško će pristati na ukidanje vlastite općinske (ili gradske) suverenosti, o kojoj su, jamačno, sanjarile generacije predaka. Pa još da centar bude u susjednom, poslovično omrznutom selu/gradu? Nema Europska unija tih novaca.
Stoga će se jedna od ključnih reformi za promjenu Hrvatske, ona teritorijalna, u najboljem slučaju vjerojatno svesti na to da vrtići u dvije općine imaju zajedničko tajništvo i slične herojske dosege. Tim putem, tri godine savršenog mira za ozbiljne zahvate na društvenom tkivu, pretvorit će se – i to u najboljem slučaju – tek u niz sitnijih estetskih zahvata. A dva mandata Andreja Plenkovića, unatoč politički idealnim okolnostima, samo u još osam izgubljenih godina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zadnja je šansa za reforme, a Vlada ne priprema ništa. Hoćemo li u Plenkovićeva dva mandata izgubiti još 8 godina?
Hrvatskoj upravo ističe vrijeme za reforme (i) u drugom Plenkovićevom mandatu
Daleka 2024. godina bit će superizborna godina kakvu Hrvatska još nije vidjela - osim EU zastupnika u njoj će se birati i novi sastav Sabora, te predsjednik ili predsjednica Republike. Dotad, međutim, politička vlast u zemlji nedovršene tranzicije i ogromnim zaostatkom ne samo za europskim gospodarstvima nego i socijalnoj i političkoj civilizacijskoj modernosti razvijenih društava, ima mirno more i sjajnu priliku
Nakon izbacivanja Mosta iz Vlade 2017. godine bilo je jasno da Andrej Plenković ima jedinstvenu priliku. Nesalomljivo čvrsta koalicija i dvije godine mira. Sljedeći izbori su, nakon lokalnih tog proljeća, bili udaljeni pune dvije godine.
Hrvatska se, dakle, imala razloga nadati ozbiljnijim reformama i transformaciji gospodarstva i društva. Na kraju priče dobila je – promjenu rasporeda blagdana.
Izbori su priča iz budućnosti
Druga Vlada Andreja Plenkovića, sa strankom više dizajniranom prema njegovim željama, uz jednaku čvrstu i jednako politički nezahtjevnu koaliciju kao što je bila i ona iz prvog mandata, ima i još jednu godinu viška. Od ovogodišnjeg izlaska na lokalne izbore, naime, Plenković, Marić, Ćorić i ostali imaju pune tri godine savršenog mira – bar kad su u pitanju izlasci na izbore.
Sljedeće redovni izbori u RH su naime priča iz dalje budućnosti – tek u svibnju 2024. godine će građani krenuti na birališta, odlučujući o novih 12 eurozastupnika iz Hrvatske. Ta daleka 2024. godina bit će superizborna godina kakvu Hrvatska još nije vidjela – osim EU zastupnika u njoj će se birati i novi sastav Sabora, te predsjednik ili predsjednica Republike.
Tri godine mira
Dotad, međutim, politička vlast u zemlji nedovršene tranzicije i ogromnim zaostatkom ne samo za europskim gospodarstvima nego i socijalnoj i političkoj civilizacijskoj modernosti razvijenih društava, ima mirno more i sjajnu priliku. Ništa što se poduzima, naime, neće se morati raditi u teškom grču kakvog nosi skori izlazak na izbore. Dakle, tri godine mira za ozbiljnu transformaciju zemlje.
Problem je, međutim, što je vrijeme za ozbiljne reforme sve ozbiljnije – pri kraju. Naime, nije Hrvatska sve ove godine izbjegavala modernizaciju u efikasnije društvo jer se političarima nije dalo ili nisu znali kako. Gdje god se zabode barjak pravih promjena, nastat će vrisak onih koji su njima direktno pogođeni. Klasika, svi su za reforme, dok one ne dođu do njih.
Dva mjeseca
Promjene u mirovinskom i zdravstvenom sustavu, oslobađanje tereta rada u poreznom, što podrazumijeva uvođenje poreza na nekretnine, racionalizacija cijele vertikale državne uprave i teritorijalni preustroj, sve to su, uz mnogo drugih, stvari koje će neke dijelove društva zaboljeti. Stoga niti jedna vlast pod pritiskom skorih izbora neće ići prema nepopularnim potezima koje će im smanjiti brojke u izbornoj noći.
S obzirom na to da je 2024. godina povijesno superizborna, teško je očekivati da će Plenković s ozbiljnim i bolnim reformama riskirati i u 2023.-oj, kad će se već, o itekako, osjećati tutnjava predizborne kampanje. Što za stvarne promjene ostavlja samo 2022. godinu. Udaljenu – dva mjeseca.
Samo 2022. godina
Priprema velikih društvenih zahvata, međutim, traži vremena. Čak i kad je cijeli nacrt zakonskih izmjena gotov, on treba proći javnu raspravu, pa prvo čitanje u Saboru, pa dotjerivanje konačnog prijedloga, pa opet javnu raspravu, pa drugo čitanje u Saboru i tek onda – glasanje. Cijeli taj proces nužno traži mnoge mjesece, možda čak i njihov dvoznamenkasti broj. Pogotovo kad se radi o stvarima koje će dijelove društva dići na noge.
A do 2022. godine, one koja je još, zapravo, jedina ostala Plenkoviću za prave reforme – još su zapravo ostala samo dva mjeseca. Vrijeme za reforme nužne Hrvatskoj, dakle, upravo vrlo ozbiljno ističe, a koliko se može vidjeti, osim prijedloga reforme zdravstva koji je još u izradi i koji jako kasni, u planu nema nekih velikih društvenih zahvata.
Nema EU tih novaca
Sva je prilika da bi se priča mogla svesti na pokušaje sa sitnim šansama za ozbiljniji uspjeh, kako se bez grižnje savjesti može okarakterizirati Vladina namjera da financijskim poticajima motivira općine na funkcionalno ili stvarno spajanje. Kako je stvarno spajanje općina zapravo politički korektan izraz za njihovo ukidanje – teško je da će, bez obzira na mahanje financijskim kolačem, ovdje biti previše koristi. Lokalni šerifi i kronični kampanilizam među stanovništvom teško će pristati na ukidanje vlastite općinske (ili gradske) suverenosti, o kojoj su, jamačno, sanjarile generacije predaka. Pa još da centar bude u susjednom, poslovično omrznutom selu/gradu? Nema Europska unija tih novaca.
Stoga će se jedna od ključnih reformi za promjenu Hrvatske, ona teritorijalna, u najboljem slučaju vjerojatno svesti na to da vrtići u dvije općine imaju zajedničko tajništvo i slične herojske dosege. Tim putem, tri godine savršenog mira za ozbiljne zahvate na društvenom tkivu, pretvorit će se – i to u najboljem slučaju – tek u niz sitnijih estetskih zahvata. A dva mandata Andreja Plenkovića, unatoč politički idealnim okolnostima, samo u još osam izgubljenih godina.