Zagonetka o kojoj ovisi strateška budućnost EU. 'Kad ćemo se naučiti braniti bez SAD-a? To bi promijenilo pravila igre'
Do kada će Europljani ovisiti o mirovnom poretku koji ne mogu sami jamčiti?
Tri desetljeća nakon što su užasni ratovi na Balkanu razotkrili nesposobnost europskih država da izađu na kraj sa sukobima na vlastitom kontinentu, ruska agresija na Ukrajinu pokazuje da se baš ništa u tom pogledu nije promijenilo. To je konstatacija kojom počinje velika analiza u kojoj politički magazin Politico.eu razmatra zasad nerealizirane planove za stvaranje zajedničke europske oružane sile.
Tekst naslovljen provokativnim pitanjem „Kada će se Europa naučiti braniti?“ donosi pregled propalih pokušaja da se opadajuća vojna moć bivših europskih velesila potencira udruživanjem u europsku vojsku. Prije izbijanja rata u Ukrajini, to je pitanje posljednji put bilo aktualno krajem prošlog desetljeća, kada se činilo da će SAD pod vodstvom predsjednika Donalda Trumpa okrenuti leđa vojnom savezu sa zapadnom Europom.
Dvije političke figure koje se doživljavalo kao vođe ujedinjene Europe, francuski predsjednik Emmanuel Macron i bivša njemačka kancelarka Angela Merkel, tada su vrlo otvoreno upozoravali da se europske zemlje više ne mogu pouzdati u vojnu zaštitu SAD-a. No, Merkel je u međuvremenu otišla u političku mirovinu, dok Macron i dalje priča o uspostavi europske „strateške autonomije“, ali, kako primjećuje Politico, od toga zasad nema ništa.
Oskudna pomoć Njemačke i Francuske
Štoviše, suočene s brutalnom agresijom Vladimira Putina na Ukrajinu, Njemačka i Francuska već se sedam mjeseci oslanjaju na SAD, te u nešto manjoj mjeri na Veliku Britaniju, u obrani slobode i demokracije na istoku kontinenta. Podaci o financijskoj pomoći Ukrajini jasno pokazuju koliko su se vodeće države Europske unije slabo angažirale u otporu Rusiji.
Prema izvještaju Instituta za svjetsku ekonomiju iz Kiela, SAD su Ukrajini poslale ili zajamčile slanje pomoći u visini od 25 milijardi eura. Ujedinjeno Kraljevstvo će uskočiti s još četiri milijarde. Najbogatija članica EU, Njemačka, zasad se obvezala da će Ukrajini poslati samo 1,2 milijarde eura pomoći. Čak i ta, za njemačke prilike mala svota, izgleda rastrošno u usporedbi s mizernih 223 milijuna eura koje Ukrajincima šalje Francuska. Kada se tome doda da je Poljska, zemlja u razvoju, Ukrajini namijenila 1,8 milijardi eura, jasno je koliko su države koje se smatra liderima EU podbacile u najnovijoj europskoj krizi.
Opasnost oslanjanja na SAD
Jasno je da taj podbačaj nije posljedica financijskih slabosti. Pravi je problem manjak političke volje za suprotstavljanje Putinu. To je jasno i iz poruke Pariza, koji poručuje kako Francuska ne želi sudjelovati u ratu ili ponižavati Rusiju. Slične poruke stigle su i iz Berlina, gdje novi njemački kancelar Olaf Scholz uporno ističe koliko bi bilo opasno kada bi Njemačka bila uvučena u taj sukob.
Usprkos kunktatorskom pristupu dvojice čelnih ljudi najmoćnijih zemalja EU, na visokim pozicijama i dalje ima onih koji ne prestaju upozoravati koliko je opasna politika oslanjanja na vojnu moć SAD-a. To je u govoru ovog mjeseca istaknula njemačka ministrica obrane Christine Lambrecht. “Njemačka i Europljani ovise o mirovnom poretku koji ne mogu sami jamčiti”, rekla je, dodavši da je to posebno problematično jer Amerika sve više usmjerava pozornost na Pacifik.
Već se dugo govori o europskoj vojsci
Stručnjaci za međunarodnu sigurnost podsjećaju kako je stvaranje nekog oblika zajedničke europske vojske na dnevnom redu još od kraja Hladnog rata. Planovi su se intenzivirali nakon što europske sile nisu uspjele zaustaviti pokolje u bivšoj SFRJ, pa je tako 1998. godine donesena francusko-britanska Deklaracija iz St. Maloa u kojoj se navodi da Europa „mora razviti kapacitete za autonomne akcije, poduprte uvjerljivim vojnim snagama.“
No, ta ambiciozna najava nikada nije realizirana, vjerojatno zbog toga što se najveće europske zemlje nisu osjećale vojno ugroženima pa su se naprosto nastavile oslanjati na američku vojnu silu. Pitanje je može li nova velika prijetnja s istoka promijeniti tu filozofiju. Kao osnovnu prepreku za tu mogućnost Politico ističe nepovjerenje koje vlada između vojnih snaga najvećih europskih država, a kao primjer koji jasno ilustrira taj problem ističe projekt FCAS.
Problematičan zajednički projekt
Riječ je o zajedničkom pokušaju Njemačke, Francuske i Španjolske da konstruiraju moderan borbeni avion. Kratica označava Future Combat Air System (Borbeni zračni sustav budućnosti), a probleme s kojima se projekt susreće mnogi smatraju najavom problema na koje bi naišao svaki ozbiljan pokušaj stvaranja europske vojske.
Prvi modeli novog borbenog zrakoplova ne očekuju se prije 2040. godine, a tako dug rok posljedica je nesuglasica između Francuza i Nijemaca oko vodstva projekta. Francuski dužnosnici i obrambeni stručnjaci ljutiti su zbog nedavne njemačke odluke da dio svojih zračnih snaga, koji treba biti u stanju bacati američke nuklearne bombe, zamijeni američkim avionima F-35.
„Francuska se zapravo ne može osloniti na Njemačku u pitanjima obrane”, rekao je Pierre Haroche, europski stručnjak za obranu u think tanku IRSEM iza kojeg stoji francusko ministarstvo obrane. “Prioritet Njemačke nije izgradnja europske obrane, nego ponovna izgradnja vojske koja se raspadala. Želi vratiti svoj status dobrog učenika NATO-a”, dodao je.
Nepovjerenje i sukobi
Njemački dužnosnici brane se da odluka o kupnji F-35 ne mijenja predanost Berlina projektu FCAS. Tvrde da kupuju američke avione samo zato što im smjesta trebaju nove letjelice, dok je FCAS još uvijek daleko od početka operativnog djelovanja. Nadalje, dužnosnici u Berlinu tvrde da Washington ne bi pristao da američke nuklearne bombe nosi avion čiji planovi izgradnje nisu prethodno bili dostupni američkim obavještajnim službama.
Uz to, Njemačka optužuje francusku obrambenu industriju da ne dijeli s njima svoja otkrića, ali očekuje da ih Nijemci financiraju. U sukobu vojnih dužnosnika dviju najmoćnijih članica EU pokušava posredovati i Bruxelles, ali bez mnogo uspjeha. A ako se ne mogu dogovoriti Nijemci i Francuzi, jasno je koliko je teško uskladiti bilo kakvo sigurnosno djelovanje svih 27 država članica.
Na primjer, posljednji pokušaj Europske komisije da koordinira nabavu vojne opreme na razini EU zapeo je na dvojbi treba li kupovati samo europsko oružje ili u obzir dolazi i američko. Čak i ako bude postignut dogovor oko toga, tu su kritike da je plan nabave težak 500 milijuna eura preskroman da bi mogao značajnije podići europske obrambene kapacitete. Kako je rekao jedan visoki europski diplomat kojeg citira Politico: „Zasad nemamo (plan) koji bi mogao promijeniti pravila igre.“