Zagreb je upravo postao poprište bitke za birače ljevice
Analiza poteza Zeleno-lijeve koalicije koja je jučer odlučila da na izbore u Zagrebu neće ići sa SDP-om
Ako Tomašević na kraju i bez predizborne koalicije sa SDP-om pobijedi, predsjednik SDP-a Peđa Grbin mogao bi imati ozbiljan problem unutar svoje stranke. Naime, ekipa iz bivšeg vrha SDP-a samo čeka lošiji rezultat na lokalnim izborima da mu “vrati uslugu” iz rujna 2017. godine kad je Grbin prvi, javno zatražio ostavku Davora Bernardića.
Negdje u ranu jesen 2019. godine, dio ljudi u HDZ-u je mirno gledao na potencijalni drugi krug Kolinde Grabar-Kitarović protiv Zorana Milanovića. Ankete su predsjednici davale masnu prednost, čak i do dvadesetak postotnih bodova, a Miroslava Škoru su u stranci doživljavali su tek kao nužnu gnjavažu u prvom krugu.
Jer, naravno, svi ti desničari koji će glasati “Sad ili nikad” za kantautora iz Višnjevca, će u drugom krugu biti protiv mrskog ljevičara iz SDP-a. No, Škorina kandidatura je značila da predsjednički izbori nisu više samo izbori za to tko će na posao na Pantovčak narednih pet godina, već početak bitke za biračko tijelo na desnici.
Bitke koja je često bila bespoštedna i niska, u kojoj se, primjerice, prebrojavalo krvna zrnca Škorine supruge, a Grabar-Kitarović javno i prezrivo govorila o “kućerinama” koje je Škoro zaradio jer je u vrijeme rata odabrao karijeru i inozemstvo, umjesto Hrvatske. Ishod tog rata za desnicu na predsjedničkim izborima bio je, normalno, pobjeda Zorana Milanovića.
Sinergija je relativna
Taj isti Milanović je dvanaest godina ranije odbijao pomisao o zajedničkom nastupu s opozicijom na izborima. SDP je dovoljno jak da samostalno pobijedi i da za sobom ne vuče manje stranke, bila je mantra tih dana na Iblerovom trgu.
SDP, HNS i HSU su na izbore izašli odvojeno. Dobili su oko 44 posto glasova. Ivo Sanader je dobio drugi mandat na čelu Vlade.
Četiri godine kasnije, negativna sinergija je bila više nego očita. Zajednička lista Kukuriku koalicije, u kojoj se SDP-u, HNS-u i umirovljenicima pridružio i IDS, dobila je tek 40,72 posto glasova. HDZ je doživio najveći poraz u povijesti, a Zoran Milanović je postao premijer.
Rat na ljevici
Zeleno-lijeva koalicija je jučer odlučila da na izbore u Zagrebu neće ići sa SDP-om. Kažu da anketa pokazuje da zajednička lista oporbe nosi negativnu sinergiju i da je, u interesu rušenja Milana Bandića i HDZ-a, bolje da se na izbore ide odvojeno. Teško je vjerovati da će vrijeme pokazati da je ta računica ispravna.
Naime, ovom odlukom, bitka za Zagreb prestaje biti samo bitka za rušenje Bandića i postaje početak rata za biračko tijelo na ljevici. A taj rat, bez obzira na garancije Tomislava Tomaševića o “afirmativnoj kampanji”, neće biti ugodan. Uostalom, simpatizeri dva bloka već po društvenim mrežama naveliko izmjenjuju artiljerijsku vatru s otrovnim projektilima.
Grijesi Tomislava Tomaševića
Teško je, uostalom, vjerovati da nitko od kandidata SDP-a i koalicije koju će oni pokušati okupiti neće Tomaševiću javno zamjeriti što nije htio u drugom krugu protiv Bandića 2017. godine podržati Anku Mrak Taritaš, što nije podržao u drugom krugu na predsjedničkim izborima Zorana Milanovića ili, uostalom, što je Zeleno-lijeva koalicija nekoliko posljednjih tjedana odugovlačila s odlukom o nastupu na lokalnim izborima, iako je Tomašević dobio jasnu podršku SDP-a za gradonačelničku kandidaturu.
Zeleno-lijeva koalicija, naravno, ima svoje legitimno pravo nastojati nadjačati SDP u gradu u kojem je skoro četvrtina svih birača u Hrvatskoj, pa makar po cijenu rizika pružanja tračka nade Milanu Bandiću da, možda, nije još sve gotovo. Kao što je sasvim legitimno da se SDP sad osjeća nasamarenim i da u toj stranci kreću u opću mobilizaciju kako bi obranili biračko tijelo koje su donedavno smatrali svojim.
Poklon za Plenkovića
No, priča o izborima u Zagrebu koja se, eto, pretvara u sukob za prevlast na ljevici i lijevom centru, ima i dva dugoročnija efekta, koja ju pretvara u potencijalno sudbonosno raskršće za nacionalnu politiku.
Ako Tomašević na kraju i bez predizborne koalicije sa SDP-om pobijedi, predsjednik SDP-a Peđa Grbin mogao bi imati ozbiljan problem unutar svoje stranke. Naime, ekipa iz bivšeg vrha SDP-a samo čeka lošiji rezultat na lokalnim izborima da mu “vrati uslugu” iz rujna 2017. godine kad je Grbin prvi, javno zatražio ostavku Davora Bernardića.
A SDP koji nije pobijedio u Zagrebu, koji nije kao nekad siguran u Rijeci, a u Osijeku i Splitu ne starta s pozicije favorita, mogao bi, lako, nakon izbora postati SDP u kojem se opet razbuktao unutarstranački rat. Svakako dobra vijest za one koji žele preuzeti mjesto SDP-a na političkoj sceni. Ali još bolja, najbolja za – Andreja Plenkovića.
Cijena će biti viša
Drugo, čak i ako se aktualna anketa o Zagrebu (koja je već danas nevaljana jer su se odnosi i teren za igru promijenili nakon Tomaševićeve odluke) u potpunosti ostvari na izborima u Zagrebu – što onda?
Jer, gradonačelnik bez većine u Gradskoj skupštini znači samo ulazak iz krize u krizu. Dakako, za očekivati je da bi Zeleno-lijeva koalicija sklopila postizbornu suradnju sa SDP-om (kojeg sad ne mogu smisliti na zajedničkom listiću). Samo, cijena te suradnje bit će vjerojatno mnogo viša nego što je bila još jučer.
Yes, RF nije bila u pravu!
Kako će u stvarnom životu ta suradnja izgledati nakon što je međusobno povjerenje dramatično narušeno? Kako će se čistiti Bandićevi i HDZ-ovi interesni kosturi iz ormara – pod stalnom paljbom Bandića, HDZ-a i svih koji su danas s njima lijepo uvezani u dva desetljeća uigravano poslovanje u glavnom gradu – postaje pitanje na koje je iznimno teško odgovoriti.
I potencijalno dodatan argument, u godinama koji će slijediti do parlamentarnih izbora, kako je, ionako, bolje da se svadljivu ljevicu drži dalje od vlasti na nacionalnoj razini. No, nema veze. Bar svi sad znaju da moćna Radnička fronta nije bila u pravu kad je optuživala ostatak Zeleno-lijeve koalicije za prodaju SDP-u.