Perković Gamulin sada za Telegram govori o godini iza sebe, prijavama s kojima se suočila kao kazališna redateljica, u početku neupućena u ovaj problem i izostanku bilo kakve potpore iz Rektorata Damira Borasa. Kroz razgovor otkriva i da je u timu Mirjane Hruškar, kandidatkinje za rektoricu Sveučilišta. Ako Hruškar bude izabrana, Perković Gamulin kaže da će se osobno založiti za rješavanje problema seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja na razini Sveučilišta.

TELEGRAM: Krenimo od statistike. Koliko je prijava od lansiranja inicijative #NisamTražila zabilježeno na Akademiji i koliko je bilo prijavljenih osoba?

PERKOVIĆ GAMULIN: Zaključno s listopadom ove godine, govorimo o ukupno 34 prijave koje se odnose na devet zaposlenika te šest umirovljenika i bivših vanjskih suradnika. Od ukupnog broja prijava, imali smo četiri neanonimne prijave. Kada kažem neanonimne, to znači da svi mi u skupini za zaprimanje prijava baratamo imenima i prezimenima i riječ je o osobama koje su rekle da će svjedočiti. Za neke druge prijave samo pojedini članovi radne skupine znaju identitet prijaviteljica, ali ih ne dijele s drugim članovima.

TELEGRAM: Velik broj prijava koje ste zaprimili zapravo se odnosio na događaje otprije deset, dvadeset godina.

PERKOVIĆ GAMULIN: Točno. Što se tiče novijeg datuma, otprilike šest do sedam od ukupno 34 prijave odnosi se na recentnije razdoblje, zadnjih pet godina. Velika većina se odnosi na razdoblje od 1995. pa do recimo 2008. godine.

TELEGRAM: Brojne su žene, dakle, na valu ove inicijative osjetile da mogu podijeliti što im se dogodilo na Akademiji tijekom studija. Je li to zapravo Akademijin propust nečinjenja svih ovih godina?

PERKOVIĆ GAMULIN: Svi smo odgovorni jer smo bili dovoljno ležerni da smo dopustili da se takve stvari događaju. Mislim da je nužno govoriti i o društvenoj klimi. Da pojasnim. Ja sam studirala u 90-ima. Za većinu današnjih prijava, u ono mi vrijeme uopće ne bi palo na pamet da prijavim zato što je to bilo neko normalizirano ponašanje, bilo u akademskim bilo u profesionalnim krugovima. Nije postojalo ni neko tijelo koje bi se time posebno bavilo.

Odrastala sam u okruženju – mislim da je to užasno važno reći – gdje sam, kao i većina djevojčica, od 5. razreda pod odmorom umirala od straha jer je “sport” kojim su se naši prijatelji bavili bilo šlatanje. U tom su generacije i generacije odrasle, u društvenoj klimi gdje se to nije smatralo nekim naročitim problemom.

TELEGRAM: Ako se ne varam, početkom godine ste sami primijetili ispovijesti vezane za vašu Akademiju na stranicama inicijative #NisamTražila.

PERKOVIĆ GAMULIN: Tako je, jedno jutro sam uz kavu gledala po Facebooku što ima i naletjela sam na svjedočanstva u toj grupi. Čitala sam ih i, po jeziku, zaključivala da su slučajevi mahom u Srbiji, Bosni i cijelo vrijeme sam si zapravo mislila da toga kod nas nema. I onda vidim jedan upis na hrvatskom jeziku i prva pomisao je da je to valjda neka druga akademija. Shvatim, međutim, da se radi o našoj studentici i da se radi o našem nastavniku koji je donedavno radio na Akademiji, u međuvremenu je umirovljen. Ne mogu vam uopće opisati taj trenutak.

TELEGRAM: Odakle iznenađenje kad ste, kako ste jednom rekli, bili svjesni “ukorijenjenosti seksističkih mizoginih metoda rada na odsjecima Akademije”?

PERKOVIĆ GAMULIN: Zato što je riječ o jednom od dva prijavljena slučaja za koje mislim da je riječ baš o zlostavljanju. U tom slučaju nije riječ o seksizmu. Ovdje se radilo o kandidatkinji na prijemnom i slučaj je baš strašan. Prijavljena je osoba za koju sam znala da je krajnje problematična, no nikad nismo imali dokazivih slučajeva. Iako sumnjaš, ne možeš tvrditi da se čovjek neprihvatljivo ponaša na nastavi, ti samo znaš da je to u stanju napraviti.

Što se tiče seksističkih metoda, u prijavi protiv jednog profesora – koji već dugo ne radi na Akademiji – navedeno je da je na probi studentici rekao: “Ne znaš kako se izgovara dugosilazni e? Raširi noge pa ćeš osjetiti”. To je to kad govorim o ukorijenjenim mizoginim praksama i to je baš seksističko iživljavanje. Ali nema ovu komponentu seksualnog zlostavljanja u smislu nekog pokušaja.

TELEGRAM: Nakon što ste pročitali ispovijest u grupi, šaljete dopis kojim molite bivše i sadašnje studente da se jave sa svojim pričama, da vam pomognu razračunati se s ovim problemom.

PERKOVIĆ GAMULIN: Tako je, i na Akademiji odmah formiramo dva tijela. Prvo, radnu skupinu za prikupljanje prijava kojoj se studentice, svima ili nekom pojedinom članu, mogu javiti sa svojom prijavom. Istovremeno smo napravili potpuno anonimiziran online obrazac preko kojeg se svi mogu javiti potpuno anonimno i preko njega je i došlo najviše prijava.

Zatim smo napravili još jedno povjerenstvo, nezavisno od prvoga, koje se bavi utvrđivanjem činjenica u pojedinom slučaju i oni detaljno prolaze kroz sve prijave. Pomoću odvjetničkog ureda smo napravili protokol kako će to povjerenstvo postupati, u dodatnom savjetovanju s Pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova i sa Ženskom sobom. Sve smo poslali i na DORH, na policiju, pokušali smo učiniti maksimum.

TELEGRAM: Koje ingerencije, sukladno važećim propisima Akademije, ima povjerenstvo koje utvrđuje činjenice po prijavama? Primjerice, utvrde teško zlostavljanje i što oni mogu dalje reći, naložiti, preporučiti?

PERKOVIĆ GAMULIN: Oni daju mišljenje i preporuku. Ta preporuka odnosi se na neko od postupanja upisanih u naš Pravilnik o radu. Svoje mišljenje upućuju dekanu, a onda dekan temeljem njihovog mišljenja, ako ima osnove, pokreće postupak utvrđivanja povrede pravilnika o radu. Tu se aktivira treće povjerenstvo koje utvrđuje je li došlo do povrede Pravilnika o radu. Ako ono utvrdi povredu, onda dekan može dati usmenu opomenu, pisanu opomenu ili otkaz.

TELEGRAM: Je li na Akademiji bilo otkaza zbog prijava i utvrđenih činjenica?

PERKOVIĆ GAMULIN: Ne. U nijednoj od prijava koje su dosad procesuirane, povjerenstvo nije moglo donijeti prijedlog za takvu sankciju. Otkaz nije nemoguće dati, ali se svi bojimo da će sud u konačnici vratiti osobu na radno mjesto i da će institucija morati iz vlastitih sredstava platiti zaostale plaće s kamatama. Akademija si ne može priuštiti milijun kuna odštete, nemamo taj novac.

Na primjer, imamo slučaj prijave gdje je osoba studenticu pozvala u profesionalni projekt i primila ju za spolovilo tijekom probe. To je jedna od najgorih prijava koje imamo. Prijavljena osoba tvrdi da je to dio umjetnosti, probe, studentica u tom trenutku nije reagirala, bili su prisutni neki kolege koji su rekli da su vidjeli da se nešto događa, ali nisu mogli razabrati što točno zbog kostima. Dakle, riječ je o situaciji u kojoj je vrlo lako moguće da sud veli da ne može utvrditi činjenice i naloži nam da nakon otkaza tu osobu moramo vratiti na posao.

TELEGRAM: Što je s onim slučajevima u kojima su nastavnici udaljeni s radnog mjesta?

PERKOVIĆ GAMULIN: Troje nastavnika je udaljeno od rada sa studentima i ne obavljaju poslove u kojima bi bili u doticaju sa studentima. Slučajevi su na DORH-u i dok oni ne završe proceduru, ti se nastavnici neće vratiti u nastavu.

TELEGRAM: Cijeli je koloplet propisa i procedura koji se odnose na sveučilišnu zajednicu; s kojim ste se manjkavostima postojećeg sustava susreli kad ste krenuli rješavati prijave?

PERKOVIĆ GAMULIN: Dva su osnovna problema. Prvi je Etički kodeks Sveučilišta koji ne dopušta povjerenstvu koje provodi etički postupak nikakvu istragu. Ako recimo postoji anonimna prijava, po Etičkom kodeksu ne možeš ništa jer imaš nikoga protiv nekoga. Ako prijava i nije anonimna, a pritom jedna strana tvrdi jedno, druga drugo, etičko povjerenstvo može donijeti samo neki načelni moralni sud. Ovo naše povjerenstvo koje smo osnovali i koje utvrđuje činjenice, ono može zvati i svjedoke, može zatražiti neku drugu dokumentaciju, širu dokumentaciju o nastavniku…

Drugi je problem napredovanje nastavnika. Kod izbora u više zvanje, utvrđuju se njihovi znanstveni, ali i nastavni uvjeti za napredovanje. Međutim, naša pravna služba na Akademiji tvrdi da povjerenstvo za napredovanje nastavnika prilikom ocjene njihova nastavnog rada ne smije uzeti u obzir proveden postupak oko seksualnog uznemiravanja.

Upravo se sada borimo s jednim slučajem u kojem je osoba imala prijavu, nakon toga dobila pisano upozorenje, a u procesu je napredovanja u više zvanje. Predsjednica povjerenstva za napredovanje je odbila uzeti u obzir činjenicu da je osoba koja treba napredovati imala prijavu za seksualno uznemiravanje i, na tom tragu, pisano upozorenje.

TELEGRAM: Kako vam je pravna služba argumentirala takav stav?

PERKOVIĆ GAMULIN: Tvrde da su to dva odvojena procesa. Ja tvrdim da nisu i da, ako utvrđujemo nastavnu izvrsnost, onda sve prijave protiv nekog nastavnika moraju ući u obzir.

TELEGRAM: Jesu li vam prijavljene osobe osporavale slučajeve u kojima su protiv njih stigle anonimne prijave, odnosno jesu li vam anonimne prijave predstavljale problem u ovom procesu?

PERKOVIĆ GAMULIN: Da, neki od prijavljenih tvrde da ih se nije trebalo niti zvati na razgovor s obzirom da su protiv njih stigle anonimne prijave i užasno su uvrijeđeni činjenicom da su prozvani. U toj masi prijava, imali smo jednu situaciju gdje je bilo jasno da je prijava zapravo lažna. Shvatili smo to po tonu prijave, po detaljima koji su upisani unutra.

Situacija je naprosto bila prejasna; prvo se prijetilo nastavniku da će ga se prijaviti, i to s lažne mail adrese i onda je s druge, jednako lažne mail adrese, stigla prijava nakon nekoliko dana. Međutim, ostatak anonimnih prijava naprosto stoji. Pogotovo u slučajevima kada imate dvije-tri-četiri anonimne prijave, koje se tiču slučajeva iz raznih godina, a koje se tiču iste osobe.

TELEGRAM: Naveli ste maloprije jedan primjer prijave; je li vas, kao članicu radne skupine za prikupljanje prijava, neka od njih baš posebno šokirala?

PERKOVIĆ GAMULIN: Ova koju sam spomenula mi je posebno stravična. Ja sam redateljica, radila sam puno predstava s jako puno ljudi i naprosto potpuno točno i precizno znaš gdje je ta granica u profesionalnom smislu, a u nastavi dapače. Postoji ta “tradicija”, ne samo u Hrvatskoj, da su neki od najvećih suvremenih redatelja poznati po tome da zlostavljaju glumice i glumce na različite načine.

Pozicija maskulinog autoriteta redatelja je nešto što još nije izumrlo u kazalištu, odumire polako, ali vrlo polako. I kod nas ima kolega koji su glumice vrijeđali, i dan-danas ih vrijeđaju, no one to ne prijavljuju jer ne smatraju to povredom svog dostojanstva, već nekim umjetničkim procesom. Ja s tim imam duboki problem.

TELEGRAM: U jednom od razgovora u prvom dijelu godine – nakon prijava i na drugim fakultetima – rekli ste mi: Pa naše su prijave u većini slučajeva benigne u odnosu na prijave na drugim fakultetima. Ostali ste zatečeni sadržajem prijavama na drugim fakultetima?

PERKOVIĆ GAMULIN: Da. Jer kod nas praktički nemate prijava za situacije jedan na jedan. Uvijek je to situacija probe, najčešće izvan Akademije, u profesionalnim projektima ili u kafiću, na tulumu. Primjerice, jedna moja poznanica – već je dugo u mirovini – pričala mi je svoje iskustvo sa studija Medicine. Polagala je ispit iz Ginekologije na klinici, pregledavala je ženu, a profesor joj je stavio ruku na stražnjicu dok je pregledavala. Ona se okrenula i reagirala, pitala ga što radi. Potom je izašla na usmeni ispit i on ju je srušio iako je sve znala.

Rekao joj je tada da nikada neće proći taj ispit. Srećom je iz jedne poznate zagrebačke obitelji gdje je otac mogao urgirati na faksu i zamoliti da ju sljedeći put ispituje drugi profesor. Na usmenom kod drugog profesora pojavio se i ovaj prvi, sjedio je iza nje cijelo vrijeme dok je odgovarala. Ispit je završio i profesor koji ju je ispitivao joj je čestitao na položenom ispitu riječima: Dobro ste se pripremili, ali jasno vam je da ne možete dobiti više od 3. Kaže da se nakon toga uvijek pitala što je bilo s njenim kolegicama koje nisu imale oca koji može pomoći i koje nisu imale izbora nego pustiti tu ruku na stražnjici ili odustati od studija.

TELEGRAM: Je li Akademija osigurala psihološku podršku prijaviteljicama i, na kraju, osobama koje su se bavile prijavama?

PERKOVIĆ GAMULIN: Za naše studentice i studente, kao što to stalno i radimo, osigurali smo kontinuiranu psihološku pomoć i imamo jednu psihoterapeutkinju koja im je na raspolaganju. Osobama koje su prijavile nasilje, preko svojih je resursa pomogla i Ženska soba i osigurala im psihološku i pravnu podršku. Ono što je sasvim sigurno, psihološka podrška koju osiguravamo za naše studente je minimalna jer nemamo dovoljno novca. Na Sveučilištu postoji ured za zdravlje studenata, ali to naprosto ne funkcionira s obzirom na broj studenata u Zagrebu.

Osobe koje su se bavile prijavama, naša koordinatorica za podršku studentima Jasna Žmak, i predsjednica povjerenstva za utvrđivanje činjenica Una Bauer, obje su pri kraju psihoterapijske edukacije tako da su jedna i druga kapacitirane. Ja također idem na psihoterapiju.

TELEGRAM: Teško se nosite s prijavama?

PERKOVIĆ GAMULIN: U prvom trenutku me izvuklo to što sam odmah reagirala, organizirala radnu skupinu i počela nešto konkretno raditi. Ali nakon dva dana sam pala u totalni očaj i prvi put u životu sam osjetila da pred sobom imam neki problem koji ne mogu riješiti, da mi je previše. Spasila me jedna mlada osoba kojoj sam napisala poruku i rekla da ja ovo ne mogu, da ću puknuti jer sam prepuna mržnje, bijesa i očaja zbog čega ne mogu funkcionirati.

Ona mi je odgovorila: Kakav bijes, kakva mržnja, ne ne, samo hladno, ovo je doba tranzicije, sad imaš priliku raskrstiti s nekim prošlim vremenom, s nekim starim praksama, samo treba hladni rez hladne glave, nikakve emocije. I time mi je zapravo jako pomogla. Mislim da generacija ljudi od 20 i koju godinu puno trezvenije i zdravije razmišlja o svemu tome i to mi je beskrajna inspiracija.

TELEGRAM: Okrenimo se sveučilišnoj razini. Kada su krenule prijave ove godine, Telegramu se samoinicijativno javila umirovljena profesorica Građevinskog fakulteta Vlasta Szavits Nossan. Ona je 2008. prikupila priče pet tadašnjih studentica i u njihovo je ime podnijela prijavu tadašnjem dekanu. Nikad se ništa nije dogodilo i taj profesor i dalje predaje na Građevini. Kad smo početkom godine pitali sve fakultete jesu li ikada imali prijave, Građevina nam je službeno rekla da nikada nisu imali nikakvih zabilježenih slučajeva spolnog uznemiravanja. Postoji li na Sveučilištu problem otvoreno reći – da, imamo problem?

PERKOVIĆ GAMULIN: Mene je mnogo ljudi baš snažno podržalo u svim mojim istupima i u otvorenosti, ali jedan dio ljudi misli da sam pretjerano komunicirala s medijima, da sam preotvoreno govorila o tim stvarima jer je, prema njihovom mišljenju, to najbolje riješiti unutar četiri zida i ne davati tome neki značaj jer time, ne znam, pada neka ružna slika na instituciju. Mislim da iza toga stoji još nešto; na Sveučilištu u Zagrebu ipak se uglavnom radi o dekanima, ne dekanicama.

Mislim da muškarci međusobno jako teško razgovaraju o ovom problemu, pogotovo muškarci 55+. Treba im dosta vremena i koncentracije da ozbiljno shvate taj problem. Njima, u većini slučajeva, seksualno uznemiravanje i seksualno zlostavljanje i dalje spada u područje muških viceva, muških šala, ne u neki realni problem. Međutim, mislim da su nakon proljeća ove godine svi shvatili da se o tome više ne može šutjeti. Da će netko nekada nešto iskopati, ako ne budu reagirali na prijave.

TELEGRAM: Jesu li fakulteti – konkretno, Akademija – imali podršku uprave Sveučilišta u procesuiranju ovih slučajeva?

PERKOVIĆ GAMULIN: Imali smo samo krajnje načelnu podršku uprave Sveučilišta. Ali u isto smo vrijeme imali situaciju s rektorom koji sasvim neprimjereno i, po mom sudu, duboko neprihvatljivo reagira na jedan vrlo javan i poznat slučaj s Filozofskog fakulteta.

Ta je podrška, dakle, zaista bila samo deklarativna, a nikako konkretna. Rektor je tvrdio da je Etički kodeks sasvim dovoljan i da se prema Etičkom kodeksu svi slučajevi mogu procesuirati, ali to naprosto nije istina, to je utvrdilo i Povjerenstvo profesora Potočnjaka, koje je izradilo zaista temeljitu analizu i dalo kvalitetne preporuke Sveučilištu.

Tijekom svega ovoga, zvali su me ljudi s niza fakulteta, studentice koje se na nekim fakultetima nisu imale kome javiti. Sveučilištu i dan-danas nedostaje platforma kojom bi se potaknulo žrtve da se jave sigurnim kanalima. Nedostaje i jasna procedura, ali i jasne akademske konzekvence za te ljude, poput oduzimanja zvanja ili reperkusija prilikom izbora u zvanja, napredovanja.

TELEGRAM: Bili ste dosta kritični izravno prema rektoru Borasu. Tvrdili ste da je on odgovoran za to što se događa na fakultetima, da ljudima treba pomoći i da ste u svemu tome ostali sami. Pao je na ovom testu kao čelnik Sveučilišta?

PERKOVIĆ GAMULIN: Apsolutno je. Mislim da inače u Hrvatskoj imamo problem da ljudi na funkcijama zaboravljaju što to zapravo znači i koju to odgovornost za sobom povlači. Ja se osjećam odgovornom za slučajeve iz ’95., 2000., za svaki slučaj koji je prijavljen i koji nije prijavljen, koji se dogodio a nije procesuiran jer to moja tadašnja dekanska funkcija podrazumijeva. Jednako tako je rektor osoba koja je odgovorna za sve što se događalo i događa se na sastavnicama Sveučilišta. Točka.

TELEGRAM: Ali, rektor uvijek govori o jakim dekanima koji imaju slobodu raditi i biti zaduženi za svoje fakultete.

PERKOVIĆ GAMULIN: Jaki dekani su silno važna stvar, ali jaki dekani trebaju podršku od institucije koja je iznad njih, a to je Sveučilište u Zagrebu. Jaki dekani ne postoje sami u svemiru za sebe. Jaki dekani su dio sustava koji bi im trebao osigurati poluge da oni tu svoju snagu u kriznim situacijama mogu kvalitetno i upotrijebiti, a ne da se moraju snalaziti kao što smo se mi snalazili.

Taj golemi mehanizam Rektorata, gdje imamo 200+ zaposlenih, morao je – ako već ne prije – onda hitno kada se ta kriza pojavila, osigurati kvalitetnu pravnu pomoć dekanima, psihološku pomoć studenticama, studentima, nastavnicima koji su uključeni u to i sve drugo za što je to Sveučilište itekako kapacitirano.

Zato vjerujem da će rektorova uprava ostati upamćena po ovome. Postoje istraživanja koja pokazuju da je preko 30 posto studenata doživjelo neki oblik seksualnog zlostavljanja ili uznemiravanja na Sveučilištu u Zagrebu. Ako govorimo o ukupno 70.000 studenata, 30 posto je 21.000. Ma ajmo reći da ih je 10 posto, to je 7000. Nije li to jeziva brojka koja zahtijeva ozbiljnu pažnju rektora? Ma da ih je 10! Posve mi je neshvatljivo da nije imao poriv da učini sve da pomogne svojim studentima, da im pruži ruku i osigura da se počinitelji sankcioniraju.

TELEGRAM: Dogodio se ipak krizni Senat u ožujku, gdje je rektor trebao odgovarati na niz nagomilanih problema. Međutim, tamo nije bilo ni riječi o seksualnom uznemiravanju. Zašto?

PERKOVIĆ GAMULIN: Zato što se na većini sjednica Senata – tako i na ovoj – uprava Sveučilišta nažalost bavi nekim internim obračunima, obranama vlastitih pozicija i načinima obilježavanja zahvalnosti nekim ljudima koji su navodno zadužili Sveučilište, a tu zahvalnost i titule nikako nisu zaslužili.

Aktualna uprava rektora Borasa nikada nije zaronila u bilo koji ozbiljni, suštinski problem, a ima ih zaista puno. Nikada se nije ozbiljno bavila niti podizanjem razine kvalitete Sveučilišta, niti financiranjem, niti prostorom, niti seksualnim uznemiravanjem. Njihov je fokus samo na vlastitom opstanku i posve je začudno toliko pomanjkanje interesa za bilo koju od suštinskih tema.

TELEGRAM: Rektor je, međutim, osnovao sveučilišnu radnu grupu, na čelu s profesorom Željkom Potočnjakom s Pravnog fakulteta, i zadužio ih da sastave analizu akata i stanja na Sveučilištu oko prijava za uznemiravanje. Napravili su kvalitetnu analizu s kvalitetnim prijedlozima za poboljšanje sustava. Očekujete li da će od tih preporuka nešto biti?

PERKOVIĆ GAMULIN: Kako se čini da je izvještaj Potočnjakove skupine sastavljen i očito dostavljen rektoru početkom rujna, a pred Senatom se našao tek sad, u prosincu, ja ne vidim da je bilo što poduzeto. Koliko znam, na Senatu nije bilo nikakve rasprave oko toga, nije predložen niti donesen nikakav plan što će se napraviti po tim preporukama, tako da ne mogu baš reći da imam neki dobar osjećaj oko toga.

TELEGRAM: Slijede izbori za rektora. Tri su kandidata i jedna je kandidatkinja. Što očekujete od nove uprave po pitanju rješavanja problema seksualnog uznemiravanja na Sveučilištu?

PERKOVIĆ GAMULIN: Moram reći da sam u timu kandidatkinje za rektoricu, Mirjane Hruškar. Podržavam ju, podržavam njezin program, vjerujem u ljude koje je oko sebe okupila jer mislim da se radi o, kao što naš sadašnji rektor to voli reći, izuzetno jakim dekanima u najboljem smislu te riječi i jako sam ponosna da imam priliku biti dio tog tima. Sasvim sigurno, ja ću se založiti za to da se ovaj problem počne ozbiljno rješavati na Sveučilištu u Zagrebu.

TELEGRAM: Kada biste u timu eventualno izabrane rektorice imali odriješene ruke da uredite sveučilišni sustav zaprimanja i procesuiranja prijava, što biste napravili?

PERKOVIĆ GAMULIN: Koristila bih resurse Sveučilišta, ne samo službe Rektorata, nego i kolege s Pravnog fakulteta koji su već predložili neke sjajne stvari. Prvo treba napraviti protokol na razini Sveučilišta kojega se onda trebaju držati sve sastavnice, treba otvoriti neovisne kanale – ne samo na sastavnicama – već i na Sveučilištu, koji omogućuju kvalitetnu zaštitu prijaviteljica i prijavitelja i koji omogućuju da svaka studentica ili student može zaobići vlastiti fakultet, ako se tamo osjeća nesigurno.

Kao što smo napravili na Akademiji, usko bih surađivala sa Studentskim zborom, jer Studentski zbor je svakako mjesto koje može zaštititi studentice i studente i u njihovo ime podnijeti neke prijave. Treba, uostalom, i ojačati psihološku podršku studentima, ne samo zbog ovog problema, nego i zbog problema mentalnog zdravlja mladih koje je itekako goruće pitanje.

TELEGRAM: S obzirom da ste, kažete, dio tima kandidatkinje Hruškar, koji daljnji smjer u tom timu za Sveučilište želite u široj slici?

PERKOVIĆ GAMULIN: To je jedno odgovorno, u svim svojim postupcima i procedurama transparentno, moderno europsko sveučilište, koje je u neprestanom dijalogu sa svim nastavnicima, studentima, zaposlenicima, javnošću, i na kraju krajeva, društvom u kojem živi. Koje odgovara ne samo na potrebe tzv. tržišta rada, nego i na najšire potrebe društva koje se tiču i kulture dijaloga, uključivosti i solidarnosti.

TELEGRAM: Zaključit ću komunikacijom s medijima, s čime aktualna uprava ima određenih zadrški. S druge strane, vi od toga niste bježali i komunicirali ste s javnošću o vrlo delikatnim stvarima.

PERKOVIĆ GAMULIN: To je moja odgovornost. Moja plaća dolazi iz poreza koji plaćaju građani ove države. Ja s njima nemam drugog načina komunikacije nego preko medija. Podrazumijeva mi se da im moram odgovoriti na bilo koje pitanje koje se tiče mog posla. Nisam ja tu došla jer sam sama po sebi fantastična pa me dragi bog spustio na mjesto dekanice ili profesorice na fakultetu, nego sam dio nekog sustava gdje su građani rekli – OK, plaćat ćemo porez da bi Franka Perković ili Damir Boras radili svoj posao najbolje što mogu. I naravno da me ti ljudi imaju pravo priupitati što ja radim i biti sa mnom nezadovoljni.

TELEGRAM: Usprkos autonomiji?

PERKOVIĆ GAMULIN: Pa nije autonomija neodgovornost prema građanima. Jako dobro znamo da je autonomija naša neovisnost od dnevne politike, ali autonomija ne podrazumijeva onu – ideje naše, benzin vaš. To je, po mom mišljenju, perverzno i potpuno iskrivljeno tumačenje autonomije. To je kao sloboda bez odgovornosti.