Znakovi, ako je već o njima riječ, rijetko budu baš jako skriveni. Evo, recimo, ako netko piše riječ država velikim početnim slovom, a da se ona ne nalazi na početku rečenice, sva crvena svjetla se trebaju ne samo upaliti, već i treperiti u frenetičnom ritmu.
Tako je i s posljednjim egzaltiranim obraćanjem javnosti saborskog zastupnika Mosta (i nesuđenog riječkog gradonačelnika – solidno četvrto mjesto prošlog svibnja) Marina Miletića. Svašta ima u njegovom statusu na Facebooku, ilustriranom slikom zida na kojem piše “Bože, daj mi znak” (a iza su deseci prometnih znakova), ali veliko početno slovo u riječi država je sasvim dovoljno da čitatelj postane oprezan, vrlo oprezan. No, to je samo jedan od nekoliko golemih problema s posljednjim javnim istupom Marina Miletića.
Dirljivo naivan populizam
Radi se, za početak, o kristalno čistom, čak i dijelom dirljivo naivnom populizmu. Da bi, eto, država s velikim “D” procvala dosta je da ju se pročisti od komunista koji su se ogriješili o… kako je ono bilo… “hrvatski identitet, hrvatsku kulturu i katoličku vjeru” i da se, kakvog li iznenađenja, “unište lopovi”.
E sad, očito je retorika koja opasno podsjeća na posljednje Putinove istupe o izdajnicima ruskog naroda (a to su svi oni koji imaju stanovite dvojbe oko fenomenalnosti agresije na Ukrajinu) bila malo previše, pa je kod zavjeta o tome da će – kad Most dođe na vlast – “počistiti ovaj dio” naknadno dodao kako će to napraviti otvaranjem arhiva i lustracijom. A lopovi? E pa do njih će se doći ispitivanjem porijekla imovine. Ukratko, svi problemi riješit će se s malo dobre volje (Miletić bi dodao i vjeru, jamačno) i nekoliko jednostavnih rješenja. Kako to nikome dosad nije palo na pamet?!
Obavezni začin
No, osim dirljivo naivnog i nešto manje dirljivo prijetećeg, “pročišćujućeg” populizma, Miletić odlazi i korak dalje. Za državu s velikim “D”, nije dosta da izabranici svjetla proberu tko je radio protiv… kako je ono bilo… “hrvatskog identiteta, hrvatske kulture i katoličke vjere” i da minuciozno uđu u trag svoj sumnjivo stečenoj imovini. Nego u taj populistički lonac, kako i spada, dodaje obavezni začin štovanja lidera čvrste ruke, prstohvat militarizma i žličicu homofobije.
Gledajući u novinski tekst o Poljskoj i predstavljajući je kao o uzor za budućnost Hrvatske (za slabije informirane – Poljska je u sukobu s EU zbog zabrane abortusa i kršenja neovisnosti pravosuđa), Miletić se obračunava s “ljevicom i kvazi zelenima” koji su bili sumnjičavi oko kupovine naoružanja. Jer, državu, kaže, ne mogu voditi mlakonje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za kraj, Mostovac koji zaziva čvrstu ruku na vlasti, lustraciju i naoružavanje, sasvim se očekivano referira i na one koji navodno ne vode brigu za naše obitelji i djecu, te povorke ponosa koje traže jednaka prava za seksualne manjine. “Neka takvi vode sebe u šetnju. A ne hrvatski narod”, zaokružuje Marin Miletić svoju sliku Hrvatske. “Pročišćene”, narogušene, testosteronske i dobro naoružane zemlje s ruba Europske unije.
Najveći problem – stvarnost
Od svih problema koje Mostov zastupnik ima, međutim, jedan je ipak najveći – stvarnost. Njegova stranka, naime, neće doći na vlast. Barem ne kao uvjerljivo najjača stranka vladajuće koalicije, ako ne već jedina vladajuća, što bi bilo nužno da se ove opasne vizije provedu.
Jedan od razloga je upravo ovakav Miletićev kroki političkog programa. Iako ga on vjerojatno takvim ne doživljava, u mnogo čemu se radi o ekstremizmu. A za ekstremizam je u pravilu rezervirana tek politička margina. Ili, u najbolju ruku, odlično četvrto mjesto s 11,3 posto glasova.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zaključak nakon novog ispada ekstremista Miletića iz Mosta: od svih njegovih problema najveći je stvarnost
Miletiću je svijetli uzor Poljska, zemlja koja je u žestokom sukobu s EU zbog nezavisnosti pravosuđa i zabrane pobačaja
Jedan od razloga zašto Most neće doći na vlast upravo je ovakav Miletićev kroki političkog programa. Iako ga on vjerojatno takvim ne doživljava, u mnogo čemu se radi o ekstremizmu. A za ekstremizam je u pravilu rezervirana tek politička margina
Znakovi, ako je već o njima riječ, rijetko budu baš jako skriveni. Evo, recimo, ako netko piše riječ država velikim početnim slovom, a da se ona ne nalazi na početku rečenice, sva crvena svjetla se trebaju ne samo upaliti, već i treperiti u frenetičnom ritmu.
Tako je i s posljednjim egzaltiranim obraćanjem javnosti saborskog zastupnika Mosta (i nesuđenog riječkog gradonačelnika – solidno četvrto mjesto prošlog svibnja) Marina Miletića. Svašta ima u njegovom statusu na Facebooku, ilustriranom slikom zida na kojem piše “Bože, daj mi znak” (a iza su deseci prometnih znakova), ali veliko početno slovo u riječi država je sasvim dovoljno da čitatelj postane oprezan, vrlo oprezan. No, to je samo jedan od nekoliko golemih problema s posljednjim javnim istupom Marina Miletića.
Dirljivo naivan populizam
Radi se, za početak, o kristalno čistom, čak i dijelom dirljivo naivnom populizmu. Da bi, eto, država s velikim “D” procvala dosta je da ju se pročisti od komunista koji su se ogriješili o… kako je ono bilo… “hrvatski identitet, hrvatsku kulturu i katoličku vjeru” i da se, kakvog li iznenađenja, “unište lopovi”.
E sad, očito je retorika koja opasno podsjeća na posljednje Putinove istupe o izdajnicima ruskog naroda (a to su svi oni koji imaju stanovite dvojbe oko fenomenalnosti agresije na Ukrajinu) bila malo previše, pa je kod zavjeta o tome da će – kad Most dođe na vlast – “počistiti ovaj dio” naknadno dodao kako će to napraviti otvaranjem arhiva i lustracijom. A lopovi? E pa do njih će se doći ispitivanjem porijekla imovine. Ukratko, svi problemi riješit će se s malo dobre volje (Miletić bi dodao i vjeru, jamačno) i nekoliko jednostavnih rješenja. Kako to nikome dosad nije palo na pamet?!
Obavezni začin
No, osim dirljivo naivnog i nešto manje dirljivo prijetećeg, “pročišćujućeg” populizma, Miletić odlazi i korak dalje. Za državu s velikim “D”, nije dosta da izabranici svjetla proberu tko je radio protiv… kako je ono bilo… “hrvatskog identiteta, hrvatske kulture i katoličke vjere” i da minuciozno uđu u trag svoj sumnjivo stečenoj imovini. Nego u taj populistički lonac, kako i spada, dodaje obavezni začin štovanja lidera čvrste ruke, prstohvat militarizma i žličicu homofobije.
Gledajući u novinski tekst o Poljskoj i predstavljajući je kao o uzor za budućnost Hrvatske (za slabije informirane – Poljska je u sukobu s EU zbog zabrane abortusa i kršenja neovisnosti pravosuđa), Miletić se obračunava s “ljevicom i kvazi zelenima” koji su bili sumnjičavi oko kupovine naoružanja. Jer, državu, kaže, ne mogu voditi mlakonje.
Za kraj, Mostovac koji zaziva čvrstu ruku na vlasti, lustraciju i naoružavanje, sasvim se očekivano referira i na one koji navodno ne vode brigu za naše obitelji i djecu, te povorke ponosa koje traže jednaka prava za seksualne manjine. “Neka takvi vode sebe u šetnju. A ne hrvatski narod”, zaokružuje Marin Miletić svoju sliku Hrvatske. “Pročišćene”, narogušene, testosteronske i dobro naoružane zemlje s ruba Europske unije.
Najveći problem – stvarnost
Od svih problema koje Mostov zastupnik ima, međutim, jedan je ipak najveći – stvarnost. Njegova stranka, naime, neće doći na vlast. Barem ne kao uvjerljivo najjača stranka vladajuće koalicije, ako ne već jedina vladajuća, što bi bilo nužno da se ove opasne vizije provedu.
Jedan od razloga je upravo ovakav Miletićev kroki političkog programa. Iako ga on vjerojatno takvim ne doživljava, u mnogo čemu se radi o ekstremizmu. A za ekstremizam je u pravilu rezervirana tek politička margina. Ili, u najbolju ruku, odlično četvrto mjesto s 11,3 posto glasova.