Tri su razloga zbog koji je to nemoguće i nikakav angažman tog tipa nema smisla, neovisno o tome radi li se o agresivnom i ucjenjivačkom Milanovićevom pristupu koji još dodatno truje odnose, ili o pristojnom Plenkovićevom. Prvi razlog je ratno nasljeđe odnosa Hrvatske prema BiH, drugi su današnji unutrašnji odnosi u toj zemlji, a treći je međunarodna politika, odnosno zapadna diplomacija.
Diplomatsko, moralno, političko samoubojstvo
Krenut ću stoga po redu. Prvo, Hrvatska se zbog formiranja Hrvatske Republike Herceg-Bosne i ratnih zločina povezanih s tom tvorevinom, posebno zbog logora za Bošnjake u Hercegovini, nakon što su snimke izmučenih i izgladnjelih ljudi iz Dretelja dospjele u međunarodnu javnost, našla u međunarodnoj izolaciji, izgubivši sve kredite napadnute zemlje koja je dobrim dijelom još uvijek bila okupirana i u kojoj je sravnjen Vukovar i granatiran Dubrovnik.
Tek hitnim raspuštanjem logora i potpisivanjem Washingtonskog sporazuma te prekidom rata s Bošnjacima, a zapravo rata protiv Bosne i Hercegovine, Hrvatska je uspjela izbjeći da bude u statusu Savezne Republike Jugoslavije. No, svejedno, sve do promjene vlasti 2000. godine zemlja je ostala izolirana, jer agresivnom i nacionalističkom Tuđmanovom režimu nitko na zapadu više nije vjerovao. Ovakvo diplomatsko, moralno, političko i na koncu bespotrebno metaforičko samoubojstvo politička znanost ne pamti.
Zašto se bave izbornim zakonom susjedne zemlje
Još je nevjerojatnije da današnja službena hrvatska politika ne može shvatiti da je nasljeđe Herceg-Bosne, na kojem se štoviše inzistira i afirmira ga se, bilo kroz glorifikaciju Franje Tuđmana, kroz šokiranost haaškim presudama ili kroz odlikovanje vojne policije HVO-a, ključna prepreka uspostavi bilo kakvog povjerenja sa Sarajevom. Potencijalni razlog zbog kojeg se tako očita stvar odbija vidjeti, leži u još uvijek raširenom osjećaju da je Hrvatska nešto više u odnosu na Bosnu i Hercegovinu.
Nemoguće je drukčije objasniti da kompletan politički vrh ne vidi ništa u sporno u tome da se bavi izbornim zakonom u susjednoj zemlji, koja je jednako i po istoj logici kao i Hrvatska, međunarodno priznata kao suverena država u avnojevskim granicama. Za ilustraciju, pokušajmo zamisliti da se Srbija bavi izbornim zakonom u Hrvatskoj i to na svaki mogući način radi, pod parolom brige za ugrožene Srbe u Hrvatskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Koji su, da usput napomenem, također bili konstitutivni narod u Hrvatskoj, kao što Hrvati u BiH danas. Pridodamo li svemu tome očito Čovićevo zajedništvo s Miloradom Dodikom, čovjekom koji uporno nastupa s pozicija da se Bosnu i Hercegovinu treba ukinuti, a kojeg nitko javno ne dovodi u pitanje, jasno je zašto Hrvatska ne može apsolutno ni na koga, bilo unutar BiH, bilo u Europskoj uniji, utjecati da bi ostvarila ono što je zacrtala.
Nikad lošiji unutrašnji odnosi u BiH
Što nas dovodi do drugog razloga zbog kojeg je to nemoguće, a to su unutrašnji odnosi. Koji nikad nisu bili lošiji i s više nepovjerenje i histerije, i to ne samo među političkim elitama, nego pomalo i među narodima, budući da se političko nepovjerenje i stalna nervoza u javnosti, punom silinom prelila na društvene mreže i u emocije ljudi. Kad se pak politika pretvori u nadmetanje emocijama, umjesto razumom, posebno u postkonfliktnoj zemlji s barem tri povijesne istine, jasno je da povjerenja nema ni u tragovima i da se svaki kompromis smatra kao izdaja.
Drugim riječima, sve i da je nešto dogovoreno i potpisano, birači bi drastično na izborima kaznili one koji bi to napravili. Same pak političke ideje koje danas kolaju bosanskohercegovačkom politikom su prilično opasne i postoje ozbiljni razlozi zbog kojih se najmalobrojniji Hrvati osjećaju ugroženo. Prva i najopasnija jest trajni secesionizam Republike Srpske, koji je čak prije par mjeseci krenuo u definitivnu realizaciju i na svu sreću je ipak onemogućen nakon napada Rusije na Ukrajinu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Presuda u slučaju Sejdić-Finci nije se primijenila
No, izdvojeni položaj tog entiteta očito priznaju svi ostali akteri, ma koliko šutjeli o tome, jer se razgovor o svakoj reformi izbornog zakona vodio samo unutar Federacije. Unatoč tome što niti Hrvat ili Bošnjak koji živi u Republici Srpskoj ne može istaknuti kandidaturu za predsjedništvo, niti mogu glasati za kandidate iz svog naroda koji su se kandidirali u Federaciji. Jednako kao što niti Srbin iz Federacije, ne može biti kandidat za predsjedništvo, niti glasati za srpskog člana predsjedništva.
O tome kako oni koji ne pripadaju nijednom od tri konstitutivna naroda nemaju nikakva prava kandidature za ovu funkciju, suvišno je i raspravljati nakon ovoliko godina u kojima se presuda u slučaju Sejdić–Finci nije primijenila.
Nedostaje ozbiljno zagovaranje stvaranja građanske države
Osim secesionizma Republike Srpske postoje još dva ozbiljna, iako nešto manja problema u političkom životu u zemlji. Prvi je latentno nastojanje hrvatske politike za uspostavom neke forme trećeg entiteta koji zapravo nikad nije ni ukinut i koji zbog svih ranije navedenih razloga izaziva nervozu među Bošnjacima. Drugi je sad već potpuno u javnom prostoru legalizirana ideja, koju stalno promovira Željko Komšić, a podržavaju je njegovi glasači, o tome kako treba ukinuti konstitutivne narode i uvesti liberalnu demokraciju i sustav jedan čovjek jedan glas.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ta ideja u punom smislu riječi negira karakter Bosne i Hercegovine, koju su i partizani razumjeli kao kompleksnu zemlju pa je u ZAVNOBIH-u definirali kao zemlju ovih triju konstitutivnih naroda i građana, ali oni koji je zagovaraju odbijaju to vidjeti. Posve slijepi na nemogućnost da se to ikada ostvari. Dodatni problem te ideje leži u izostanku ozbiljnog zagovaranja stvarne građanske države, koja bi nužno bila sekularna i uklonila klerikalizam iz javnog prostora. Ovo, naravno, dodatno homogenizira Hrvata, čiji politički predstavnici u pokušaju da spriječe nadglasavanje predlažu sulude prijedloge koji normiraju vrijednost glasove po teritorijalnoj pripadnosti i koji također nemaju nikakve šanse da budu prihvaćeni.
Treći razlog: Međunarodna zajednica
Što nas sve dovodi to trećeg razloga zbog kojeg je nemoguće da Hrvatska na bilo koji način utječe na unutrašnje odnose u toj zemlji, a to je međunarodna zajednica. Čiji diplomati žele bilo kakvo trajnije rješenje, ali koja još uvijek nema jedinstvenu politiku prema BiH. No, ono što jeste njezina konstanta je to da prvo ne razumiju kompleksnost zemlje kojom se bave, a potom i to da su neprijateljski nastrojeni prema bilo kakvom etnonacionalizmu.
Drugim riječima, sva su ova nastojanja uzaludna i tim više čudi energija koja se u njih ulaže, tim prije jer je Hrvatskoj u interesu da BiH što prije uđe u Europsku uniju i da se izgrade normalni dobrosusjedski odnosi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zanimljivo je, međutim, da službena Hrvatska ništa ne radi po jedinom pitanju na kojem može nešto napraviti. Ako joj je, naime, zaista stalo da Željko Komšić i ovaj put ne preglasa Dragana Čovića ili nekog drugog kandidata HDZ-a, to se jednostavno može spriječiti tako da onih nekoliko stotina tisuća Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji jesu državljani te zemlje, a žive u Hrvatskoj, sjednu u auto i odu taj vikend doma te izađu na izbore. U tom slučaju mogućnost preglasavanja za člana predsjedništva ne bi postojala.
Zamislite da se Srbija bavi izbornim zakonom Hrvatske. E to je ono što naša vlast radi u BiH
Tri su razloga zbog kojih Hrvatska ne može ništa postići u BiH
Potencijalni razlog zbog kojeg se tako očita stvar odbija vidjeti, leži u još uvijek raširenom osjećaju da je Hrvatska nešto više u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Nemoguće je drukčije objasniti da kompletan politički vrh ne vidi ništa u sporno u tome da se bavi izbornim zakonom u susjednoj zemlji, koja je jednako i po istoj logici kao i Hrvatska, međunarodno priznata kao suverena država...
Nervoza koju u posljednje vrijeme pratimo na relaciji Zoran Milanović–Andrej Plenković, uz sekundiranje desnog dijela političke scene, s temom izbornog zakona u Bosni i Hercegovini i institucionalnog položaja tamošnjih Hrvata, zapravo je posve bespotrebna i kontraproduktivna, jer jednostavno nema nikakvog načina da Hrvatska na ijedan način utječe na tamošnje odnose i zakone. Što je, na kraju krajeva i dobro.
Tri su razloga zbog koji je to nemoguće i nikakav angažman tog tipa nema smisla, neovisno o tome radi li se o agresivnom i ucjenjivačkom Milanovićevom pristupu koji još dodatno truje odnose, ili o pristojnom Plenkovićevom. Prvi razlog je ratno nasljeđe odnosa Hrvatske prema BiH, drugi su današnji unutrašnji odnosi u toj zemlji, a treći je međunarodna politika, odnosno zapadna diplomacija.
Diplomatsko, moralno, političko samoubojstvo
Krenut ću stoga po redu. Prvo, Hrvatska se zbog formiranja Hrvatske Republike Herceg-Bosne i ratnih zločina povezanih s tom tvorevinom, posebno zbog logora za Bošnjake u Hercegovini, nakon što su snimke izmučenih i izgladnjelih ljudi iz Dretelja dospjele u međunarodnu javnost, našla u međunarodnoj izolaciji, izgubivši sve kredite napadnute zemlje koja je dobrim dijelom još uvijek bila okupirana i u kojoj je sravnjen Vukovar i granatiran Dubrovnik.
Tek hitnim raspuštanjem logora i potpisivanjem Washingtonskog sporazuma te prekidom rata s Bošnjacima, a zapravo rata protiv Bosne i Hercegovine, Hrvatska je uspjela izbjeći da bude u statusu Savezne Republike Jugoslavije. No, svejedno, sve do promjene vlasti 2000. godine zemlja je ostala izolirana, jer agresivnom i nacionalističkom Tuđmanovom režimu nitko na zapadu više nije vjerovao. Ovakvo diplomatsko, moralno, političko i na koncu bespotrebno metaforičko samoubojstvo politička znanost ne pamti.
Zašto se bave izbornim zakonom susjedne zemlje
Još je nevjerojatnije da današnja službena hrvatska politika ne može shvatiti da je nasljeđe Herceg-Bosne, na kojem se štoviše inzistira i afirmira ga se, bilo kroz glorifikaciju Franje Tuđmana, kroz šokiranost haaškim presudama ili kroz odlikovanje vojne policije HVO-a, ključna prepreka uspostavi bilo kakvog povjerenja sa Sarajevom. Potencijalni razlog zbog kojeg se tako očita stvar odbija vidjeti, leži u još uvijek raširenom osjećaju da je Hrvatska nešto više u odnosu na Bosnu i Hercegovinu.
Nemoguće je drukčije objasniti da kompletan politički vrh ne vidi ništa u sporno u tome da se bavi izbornim zakonom u susjednoj zemlji, koja je jednako i po istoj logici kao i Hrvatska, međunarodno priznata kao suverena država u avnojevskim granicama. Za ilustraciju, pokušajmo zamisliti da se Srbija bavi izbornim zakonom u Hrvatskoj i to na svaki mogući način radi, pod parolom brige za ugrožene Srbe u Hrvatskoj.
Koji su, da usput napomenem, također bili konstitutivni narod u Hrvatskoj, kao što Hrvati u BiH danas. Pridodamo li svemu tome očito Čovićevo zajedništvo s Miloradom Dodikom, čovjekom koji uporno nastupa s pozicija da se Bosnu i Hercegovinu treba ukinuti, a kojeg nitko javno ne dovodi u pitanje, jasno je zašto Hrvatska ne može apsolutno ni na koga, bilo unutar BiH, bilo u Europskoj uniji, utjecati da bi ostvarila ono što je zacrtala.
Nikad lošiji unutrašnji odnosi u BiH
Što nas dovodi do drugog razloga zbog kojeg je to nemoguće, a to su unutrašnji odnosi. Koji nikad nisu bili lošiji i s više nepovjerenje i histerije, i to ne samo među političkim elitama, nego pomalo i među narodima, budući da se političko nepovjerenje i stalna nervoza u javnosti, punom silinom prelila na društvene mreže i u emocije ljudi. Kad se pak politika pretvori u nadmetanje emocijama, umjesto razumom, posebno u postkonfliktnoj zemlji s barem tri povijesne istine, jasno je da povjerenja nema ni u tragovima i da se svaki kompromis smatra kao izdaja.
Drugim riječima, sve i da je nešto dogovoreno i potpisano, birači bi drastično na izborima kaznili one koji bi to napravili. Same pak političke ideje koje danas kolaju bosanskohercegovačkom politikom su prilično opasne i postoje ozbiljni razlozi zbog kojih se najmalobrojniji Hrvati osjećaju ugroženo. Prva i najopasnija jest trajni secesionizam Republike Srpske, koji je čak prije par mjeseci krenuo u definitivnu realizaciju i na svu sreću je ipak onemogućen nakon napada Rusije na Ukrajinu.
Presuda u slučaju Sejdić-Finci nije se primijenila
No, izdvojeni položaj tog entiteta očito priznaju svi ostali akteri, ma koliko šutjeli o tome, jer se razgovor o svakoj reformi izbornog zakona vodio samo unutar Federacije. Unatoč tome što niti Hrvat ili Bošnjak koji živi u Republici Srpskoj ne može istaknuti kandidaturu za predsjedništvo, niti mogu glasati za kandidate iz svog naroda koji su se kandidirali u Federaciji. Jednako kao što niti Srbin iz Federacije, ne može biti kandidat za predsjedništvo, niti glasati za srpskog člana predsjedništva.
O tome kako oni koji ne pripadaju nijednom od tri konstitutivna naroda nemaju nikakva prava kandidature za ovu funkciju, suvišno je i raspravljati nakon ovoliko godina u kojima se presuda u slučaju Sejdić–Finci nije primijenila.
Nedostaje ozbiljno zagovaranje stvaranja građanske države
Osim secesionizma Republike Srpske postoje još dva ozbiljna, iako nešto manja problema u političkom životu u zemlji. Prvi je latentno nastojanje hrvatske politike za uspostavom neke forme trećeg entiteta koji zapravo nikad nije ni ukinut i koji zbog svih ranije navedenih razloga izaziva nervozu među Bošnjacima. Drugi je sad već potpuno u javnom prostoru legalizirana ideja, koju stalno promovira Željko Komšić, a podržavaju je njegovi glasači, o tome kako treba ukinuti konstitutivne narode i uvesti liberalnu demokraciju i sustav jedan čovjek jedan glas.
Ta ideja u punom smislu riječi negira karakter Bosne i Hercegovine, koju su i partizani razumjeli kao kompleksnu zemlju pa je u ZAVNOBIH-u definirali kao zemlju ovih triju konstitutivnih naroda i građana, ali oni koji je zagovaraju odbijaju to vidjeti. Posve slijepi na nemogućnost da se to ikada ostvari. Dodatni problem te ideje leži u izostanku ozbiljnog zagovaranja stvarne građanske države, koja bi nužno bila sekularna i uklonila klerikalizam iz javnog prostora. Ovo, naravno, dodatno homogenizira Hrvata, čiji politički predstavnici u pokušaju da spriječe nadglasavanje predlažu sulude prijedloge koji normiraju vrijednost glasove po teritorijalnoj pripadnosti i koji također nemaju nikakve šanse da budu prihvaćeni.
Treći razlog: Međunarodna zajednica
Što nas sve dovodi to trećeg razloga zbog kojeg je nemoguće da Hrvatska na bilo koji način utječe na unutrašnje odnose u toj zemlji, a to je međunarodna zajednica. Čiji diplomati žele bilo kakvo trajnije rješenje, ali koja još uvijek nema jedinstvenu politiku prema BiH. No, ono što jeste njezina konstanta je to da prvo ne razumiju kompleksnost zemlje kojom se bave, a potom i to da su neprijateljski nastrojeni prema bilo kakvom etnonacionalizmu.
Drugim riječima, sva su ova nastojanja uzaludna i tim više čudi energija koja se u njih ulaže, tim prije jer je Hrvatskoj u interesu da BiH što prije uđe u Europsku uniju i da se izgrade normalni dobrosusjedski odnosi.
Zanimljivo je, međutim, da službena Hrvatska ništa ne radi po jedinom pitanju na kojem može nešto napraviti. Ako joj je, naime, zaista stalo da Željko Komšić i ovaj put ne preglasa Dragana Čovića ili nekog drugog kandidata HDZ-a, to se jednostavno može spriječiti tako da onih nekoliko stotina tisuća Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji jesu državljani te zemlje, a žive u Hrvatskoj, sjednu u auto i odu taj vikend doma te izađu na izbore. U tom slučaju mogućnost preglasavanja za člana predsjedništva ne bi postojala.