Nekad je nužno odabrati stranu

Zamolili smo povjesničare da odgledaju prvu epizodu Predsjednika i recenziraju je za nas

Željko Krušelj i Tihomir Ponoš o novom serijalu HRT-a

FOTO: HRT / G.I.TEPES

HTV nas je odavno navikao na neugodna iznenađenja u djelima koja se bave recentnom hrvatskom poviješću. Igrana serija General ne prestaje izazivati kritike i podsmijeh gledatelja, dok je prije nešto više od dvije godine emitirana dokumentarna serija Hrvatski premijeri prošla prilično nezapaženo, nakon što je kritika početne epizode proglasila dosadnim, neinspiriranim i dokumentaristički manjkavim. Kada se tome dodaju kojekakvi bezlični i brzo zaboravljeni serijali o Jugoslaviji, Titu i Domovinskom ratu, koje HTV voli prikazivati u udarnim terminima, normalno je da nas je najava kako će se od 21. siječnja između Dnevnika i Generala ugurati dokumentarno-igrana serije Predsjednik natjerala da se pripremimo.

Čim je postalo jasno da očekujemo kako će se pokazati da je Predsjednik neobjektivni panegirik posvećen Franji Tuđmanu, ili, u najboljem slučaju, još jedan suhoparan prikaz inače vrlo zanimljivog razdoblja hrvatske povijesti, početak serijala smo odlučili popratiti na drugačiji način. Potražili smo povjesničare dobro upoznate s likom i dijelom pokojnog predsjednika, kao i razdobljem u kojem je on živio i djelovao, i zamolili ih da komentiraju prvu epizodu. Osim provjere točnosti povijesnih činjenica iznesenih u seriji, zanimalo nas je i to je li Predsjednik uspio objektivno prikazati duh vremena, uzroke i posljedice događaja, te ljude koji se u seriji pojavljuju.

Zašto serija počinje potkraj 90-ih?

Željko Krušelj je povjesničar specijaliziran za suvremenu hrvatsku povijest. Autor je prve biografije Franje Tuđmana, objavljene 1991. godine. Rad prvog hrvatskog predsjednika pratio je i kao komentator u Vjesniku, Nedjeljnoj Dalmaciji i Večernjem listu tijekom 1990-ih. Danas je pročelnik Odsjeka za komunikologiju, medije i novinarstvo na Sveučilištu Sjever. Krušelja smeta što u prikazu događaja iz druge polovice 1990-ih nisu zastupljeni stavovi predstavnika oporbenih stranaka ili neovisnih analitičara, pa mu se čini da serija gledateljima ne pruža potpunu informaciju o događajima u tom razdoblju. Naglašava da će pravi test objektivnosti serije biti analiza Tuđmanove karijere u beogradskom generalštabu JNA, kao i prikaz detalja iz 1980-ih.

“Nezahvalno je ocjenjivati serijal od deset nastavaka na temelju prve epizode, pogotovo zbog toga što ona počinje dramatičnim zbivanjima iz druge polovice 1990-ih godina. U to je vrijeme politički projekt i autoritet prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u diplomatskim krugovima, ali i u samoj Hrvatskoj, čak i u njegovom HDZ-u, iz niza razloga dovođen u pitanje. Taj je uvodni dio, gledajući iz perspektive dominantnog pristupa javne televizije tzv. državotvornim temama, relativno korektno interpretiran, jer su prikupljena različita mišljenja o Tuđmanovim potezima.

Izostali su stavovi tadašnje oporbe

Uočljiv je, međutim, nedostatak stavova sudionika tih zbivanja iz oporbenih hrvatskih stranaka, kao i neovisnih analitičara, koji su tada glasno osporavali Tuđmanova promišljanja hrvatske zbilje. Problem je u tome da su gotovo sva mišljenja, izuzev bivšeg američkog veleposlanika i britanskog publicista, iz kruga Tuđmanovih suradnika, koji pokušavaju opravdati njegove poteze, ili odgovornost za njih prebaciti na neimenovane osobe koje su sudjelovale u unutarstranačkim sukobljavanjima. Gledatelji, dakle, mogu samo naslućivati zašto se nešto događalo, ali ne i tko je to kreirao i presudno utjecao na Tuđmanove stavove.

Čini se da će autor, Gordan Malić, gledanost serijala ipak graditi na kontroverzama i pikanterijama iz Tuđmanove biografije. O tome najbolje svjedoči podatak da se u biografskom segmentu ponajviše oslanja na zapažanja publicista Darka Hudelista, čija je knjiga o prvom hrvatskom predsjedniku zbog dvojbenih, dijelom i “žućkastih” zaključaka, izazvala vrlo oprečne komentare. Indikativno je i inzistiranje na Tuđmanovoj mijeni iz ateiste, što je proizlazilo i iz obiteljskog nasljeđa, u vjernika u trenucima kada se suočava sa zlokobnom bolešću. Na taj se način podilazi konzervativnim, klerikalnim i radikalno nacionalističkim dijelovima hrvatskog političkog spektra pa se izvorište traži i u ministrantskim epizodama iz Tuđmanove mladosti.

Presudit će prikaz faze iz JNA

U svemu se tome nazire i producentska ruka Miljenka Manjkasa, koja je odraz upravo takvog političkog miljea. Vrijednost i objektivnost serijala doći će do pravog izražaja tek u analizi Tuđmanove karijere nakon 1945., kada se nalazio u beogradskom generalštabu JNA, ali i u zbivanjima iz 1980-ih, gdje je također bilo mnogo još uvijek nerazjašnjenih epizoda, često i suprotnih praksi funkcioniranja hrvatskog komunističkog režima prema političkim disidentima, ponajprije onima koji su nedvojbeno kontaktirali s proustaškim emigrantskim krugovima.

Dojam je, možda preuranjen, da će scenarist i producent i u tome uspješno pronalaziti opravdanje za pojedine Tuđmanove dvojbene poteze. Drugim riječima, da ćemo prečesto saznavati tko je zapravo odgovoran za ono što mu se pripisivalo. Takvim bi se pristupom, nažalost, potvrdilo da u Hrvatskoj i danas postoji samo lijevo ili desno viđenje novije nacionalne povijesti. A javnom televizijom bez previše suptilnosti vladaju oni potonji”, smatra Krušelj.

Ni riječi o problemima neovisnih medija

Predsjednika je za Telegram komentirao i Tihomir Ponoš, povjesničar iz Arhiva Srba u Hrvatskoj. Bivši je novinar Vjesnika i Novog lista, te autor knjige Na rubu revolucije – studenti ’71., kao i jednog udžbenika povijesti za osnovnu školu. Specijaliziran je za teme o ljudskim pravima i unutrašnjoj politici. Ponoš smatra da je kronološki redosljed događaja u Predsjedniku problematičan, te ističe neobjektivan prikaz situacije na medijskoj sceni 90-ih. I on smatra da je u prvoj epizodi nedostajalo sugovornika iz tadašnje opozicije.

“Dojam je očekivan s obzirom na autore i njihov dosadašnji rad na dokumentarcima o suvremenoj povijesti – potpuno nedostaje scenarističke discipline i pedantnosti. Događaji se nižu u čudnim sljedovima, pa nije jasno zašto su baš ti izabrani za prvu epizodu. Počinje se s koncertom Prljavog kazališta tadašnjem zagrebačkom Trgu Republike 1989., nakon čega se skače na prosvjed za Radio 101, 1996. godine. Čovjek bi mogao zaključiti da je Jasenko Houra politički otac Franje Tuđmana.

Puno je prostora posvećeno medijima i pritom se koristi teza da su, unatoč stranim prigovorima, mediji u Hrvatskoj devedesetih bili slobodni, što se argumentira Radiom 101, Feralom, Nacionalom i Globusom. Naravno da se ne spominje da je u to vrijeme velik broj novinara bio pod prismotrom tajnih službi, da je Feral Tribuneu nametnut porez koji su plaćala samo porno izdanja, kao ni to da je Globus bio pod kolektivnom tužbom Vlade.

Očekivani sugovornici

Djetinjstvo i mladost Franje Tuđmana se interpretiraju u klasičnom ključu formativnog razdoblja, pa se tako naglašava velika uloga njegovog oca, gdje se kao dominantno prihvaćen narativ postavlja da zbog uloge oca u HSS-u Franjo Tuđman postaje nacionalno svjestan i lijevo orijentiran. Naravno da je, kao i kod drugih ljudi, to razdoblje imalo velikog utjecaja, ali interpretirati nekog kao ideologijski formiranog s 18 godina (a živio je 77) je prilično komplicirano.

Sugovornici su relevantni i očekivani. Posebno je zanimljivo kraće pojavljivanje Ive Sanadera, koji u jednom trenutku kaže kako se u drugoj polovici devedesetih moralo razmišljati o tome što nakon Tuđmana. S druge strane, bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj William Montgomery kaže kako misli da je Tuđman htio biti drugi Tito. Zanimljiva je to paralela, jer se i sedamdesetih u tadašnjem partijskom vrhu počelo raspravljati što nakon Tita.

Upada u oči da – očekivano – nema sugovornika iz tadašnje hrvatske opozicije, političke i intelektualne. I oni su u to vrijeme uglavnom bili objekti rada tajnih službi. Ima tu i ljudi koji su s Tuđmanom povremeno surađivali, poput Dražena Budiše koji je kratko bio član Vlade nacionalnog jedinstva. Bilo bi zanimljivo čuti što i oni misle o Tuđmanu”, kazao nam je Ponoš.