Zanimljivo istraživanje: 80 posto Vukovaraca nezadovoljno je političkom situacijom i želi prevladati prošlost

U istraživanju su sudjelovale 372 osobe u dobi od 16 do 60 godina. Istraživanje je naslovljeno “Grad zarobljen politikom” i pokazalo je da su građani Vukovara razboritiji i progresivniji od lokalnih i nacionalnih politika koje se njima bave i čine ih svojim taocima dugi niz godina. O tim politikama i rezultatima istraživanja razgovaramo s autorima.

MATEJČIĆ: U vašem istraživanju Vukovarci izražavaju prilično nezadovoljstvo političkom situacijom, nepovjerenje u vlast, besperspektivnost. Koliko se ti pokazatelji razliku od stavova građana drugih gradova? Je li to što je, kako navodite, Vukovar zarobljenom politikom iznimka ili se može primijeniti i na neke druge sredine?

ČORKALO BIRUŠKI: Kada je riječ o povjerenju, onda bih rekla da vukovarski rezultati odražavaju ono što se dobiva i na nacionalnim uzorcima pa se može zaključiti da je Hrvatska zemlja kronično niskog povjerenja u institucije, ponajprije one političke. Istraživanje o društvenom oporavku u vrijeme pandemije, koje je tim koji vodim nedavno proveo, pokazuje da povjerenje građana u političke institucije kreće od bazično niskih razina i da se kako kriza traje, povjerenje još dodatno smanjuje – najviše u Stožer civilne zaštite, potom u Vladu i Sabor. Istovremeno, povjerenje u bliske ljude je početno visoko i ostaje stabilno tijekom krize ili se čak nešto povećava.

Kada to usporedimo s vukovarskim rezultatima, vidimo sličan obrazac: povjerenje u ljude koji se poznaju, pa i dobra razina međunacionalnog povjerenja, ali nepovjerenje prema institucijama vlasti, uključujući i lokalnu, te posebno prema pravosuđu prema kojem je povjerenje u Vukovaru na samom dnu. Istaknula bih još jednu razliku između nacionalnih i vukovarskih rezultata, a to je povjerenje u udruge civilnog društva.

Na nacionalnoj razini ono nije veliko i u vrijeme se krize čak smanjuje, dok u vukovarskom kontekstu udruge civilnog društva, čini se, imaju dobru društvenu poziciju, jer im ljudi uglavnom vjeruju, no njihov potencijal jednostavno nije dovoljno iskorišten. Zato bi organizacije civilnog društva trebale dodatno poraditi na svojoj vidljivosti, kao i nuditi programe koji će poticati i osnaživati građanske inicijative kako bi se ta “zarobljenost politikom” dekonstruirala i probudio građanski aktivizam i odgovornost za vlastitu sudbinu.

BLANUŠA: Vukovar dijeli slična iskustva korupcije, klijentelizma, nepotizma, različitih afera, nedosljednosti i malverzacija koje možemo sresti i u drugim lokalnim zajednicama. To stvara jaz između političkih aktera i građana. Međutim, tome trebamo dodati još dvije dimenzije koje dodatno otežavaju vukovarsku situaciju. To je teška gospodarska situacija koju Vukovar dijeli s ostatkom istočnog dijela Hrvatske, koji je sustavno zanemarivan u zadnjih 20-ak i više godina. Ono što dodatno otežava lokalnu situaciju je međuetnička podijeljenost u gradu, koju potencira lokalna vlast, a sve ove godine podržavaju i perpetuiraju politički akteri na nacionalnoj razini. Naši rezultati jasno pokazuju kako je takav model politike najjednostavnije rečeno dozlogrdio građanima Vukovara. U tom smislu, vrijeme je da ih se prestane stavljati u poziciju taoca prošlosti.

MATEJČIĆ: To mi se potvrdilo i u novinarskim posjetima Vukovaru: ljudi su zamoreni insistiranjem na viktimologijskom identitetu grada te smatraju da političari manipuliraju ratnom prošlošću i igraju na etničke podjele. No, tko onda bira takve političare ako je velika većina njima nezadovoljna, tim više što je sadašnja vlast u Vukovaru upravo sklona zaoštravanju međuetničkih odnosa?

ČORKALO BIRUŠKI: Zaista se čini nevjerojatnim: građani su nezadovoljni, a uporno se recikliraju iste ili vrlo slične politike. No, valja podsjetiti na jedan važan problem – zaista malu izlaznost građana na izbore, posebno u Vukovaru i čitavoj Vukovarsko-srijemskoj županiji. Ako građani ostaju kod kuće na dan izbora, promjena je nemoguća, a izabrani onda imaju legitimitet onih koji su na izbore izašli. Dosta jednostavno. Demokratsko pravo glasanja nije samo pravo, ono je i dužnost. I svakako patriotski čin – naša je dužnost izaći na izbore i zaokružiti politike za koje mislimo i vjerujemo da će raditi za opće dobro i boljitak cijele zajednice.

BLANUŠA: Ljudi su nezadovoljni situacijom, ali i dodatno frustrirani jer imaju osjećaj da bilo što da učine, ništa se neće promijeniti. Tome pridonosi i loša politička ponuda tako da bespomoćnost pojačava i to da su u optjecaju loše i lošije opcije. Indikativno je kako glavni politički akteri svoju reputaciju nastoje crpiti iz infantilno osmišljene etničke pravovjernosti koja se predstavlja kao zaštita vlastitog naroda.

Dokle god to mobilizira dovoljan broj birača, uz spremnost biranja manjeg zla te nepostojanja opcije koja bi govorila i radila izvan takvog hegemonijskog okvira, ništa se u Vukovaru neće značajno promijeniti. Sve će ostati na fasadama i komunalnoj infrastrukturi. Jasno je na temelju našeg istraživanja da građani Vukovara ne vjeruju više u priče da iza tih fasada vrebaju politički neprijatelji, ali još uvijek ne postoje politički akteri koji bi takvu zajednicu bili voljni predstavljati i u njeno ime govoriti i raditi.

MATEJČIĆ: Prije desetak godina mi je jedan vukovarski aktivist iz civilnog sektora rekao da bi se Vukovarci trebali početi ponašati kao ljudi, a ne kao Hrvati i Srbi. Prema vašem istraživanju, izgleda da tako i jest? Mada postoje razlike u stavovima među nacionalnim grupama ispitanika, one nisu velike.

ČORKALO BIRUŠKI: Točno, razlike između građana Vukovara nisu velike, ali one postoje. Ne treba ih niti umanjivati, a sigurno ni uvećavati. Ali ono što je nužno potrebno jest da se čuju i prepoznaju potrebe i interesi svih. Politika se ne može graditi na oglušivanju i ignoriranju potreba ljudi niti na strategiji “slijepih pjega” za probleme i izazove s kojima se građani susreću. A naši rezultati pokazuju da ne postoji aspekt života u gradu koji sami građani ne vide problematičnim – od odlaska mladih, nedostatka radnih mjesta, nacionalne podijeljenosti i djece i drugih, loše političke atmosfere, korupcije….

Nema tu nacionalnog predznaka, nezadovoljstvo je opće i ljudi traže zaokret. I premda naši rezultati pokazuju da građani i sami procjenjuju da je nedostatak građanske inicijative jedan od vukovarskih izazova, rekla bih također i da je ovo jasno iskazivanje nezadovoljstva postojećim stanjem ključan uvid i možda početak snažnijeg uključivanja građana u brigu i odgovornost za svoj grad.

BLANUŠA: Navedena izjava pokazuje koliko je stanje političke zarobljenosti u etničke rovove dugotrajno i koliko je takvo inzistiranje na etničkoj optici i takvo organiziranje života neproduktivno. Da se razumijemo, to ne znači da traumatsku prošlost treba jednostavno zaboraviti, pospremiti je pod tepih i maknuti se od nje.

Problem je što se nitko nije ozbiljno pozabavio kakvo je značenje te prošlosti izvan etničkih okvira i sakralizacije prošlosti te kakvu pouku iz nje ova lokalna zajednica može izvući kako bi joj prestala robovati i osigurala normalne životne uvjete budućim generacijama, bez obzira na njihovo etničko porijeklo i kulturni identitet.

U tom smislu, davno završena teritorijalna i institucionalna reintegracija nije sadržavala i unutarnju društvenu reintegraciju lokalne zajednice, što značajno pojačava probleme na koje je kolegica Čorkalo ukazala i u konačnici vodi prema odumiranju Vukovara. Ako se ovako nastavi, u Vukovaru će ostati samo oni koji ne mogu nigdje drugdje otići.

MATEJČIĆ: Kada su u Vukovaru bili neredi zbog postavljanja ćiriličnih ploča, takozvani obični građani su govorili da takvu atmosferu stvara manjina koja je uzurpirala pravo javnosti, dok većina ima druge brige i želi živjeti u miru. Nije li to potvrdilo i vaše istraživanje?

ČORKALO BIRUŠKI: Naše istraživanje je jasno pokazalo da građani prepoznaju nacionalnu podijeljenost kao problem, ali i još neke neuralgične točke, kao na primjer doživljaj diskriminiranosti kod građana srpske nacionalnosti. Primjer s prisutnošću ćirilice u javnom prostoru jedan je pokazatelj. Duboko vjerujem da se to pitanje ne može riješiti “prebijanjem preko koljena” i natezanjem zakonskih odredaba, nego pažljivim i odmjerenim koracima i dogovorom dobronamjernih i odgovornih ljudi. Ali suština mora biti uzajamna dobra vjera i povjerenje.

Za izgradnju povjerenja je potrebno mnoštvo malih uzajamnih koraka koji malo po malo čine razliku, daleko veću i daleko zorniju od bilo koje koju može ponuditi politika ulice i preglasne manjine. Na primjer, zajedničke simboličke geste političara bile bi važan iskorak. Ali i svakodnevna istinska i uporna briga za potrebe i interese građana bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Za zajednička igrališta, zajedničke sportske klubove, zajedničke dvorane, zajedničke čitaonice, zajedničke proizvodne pogone – za zajednički život kao svakodnevicu, a ne kao prigodnu parolu.

BLANUŠA: Postavljanje i razbijanje ćiriličnih ploča išlo je na ruku samo onima koji drže kako je umjesto mirne reintegracije Hrvatsko Podunavlje trebalo teritorijalno reintegrirati vojnom akcijom, koja bi dovela do sličnih posljedica kao i Oluja. Njihovo postavljanje bez suradnje i dogovora s lokalnim akterima bio je nepromišljeni čin tadašnje Vlade koji je polučio samo dodatno ostrašćivanje lokalne političke scene i reanimaciju rascjepa iz 1991.

Na razini političkog čina, razbijanje ploča je simbolička osveta za velikosrpsku agresiju koja se iz takve vizure, zajedno s kolektivnom krivnjom, pripisuje ne samo svim Srbima koji su tada živjeli u Vukovaru, nego i onima koji su se, po takvoj pervertiranoj političkoj logici usudili ostati živjeti u Vukovaru te njihovim potomcima. Mislim da ne treba dalje objašnjavati koliko je ta logika suluda i destruktivna. To je jasno većini Vukovaraca i naši rezultati pokazuju kako je velika većina ne podržava.

MATEJČIĆ: Profesorice Čorkalo Biruški, u vašim dosadašnjim istraživanjima o obrazovanju u Vukovaru se već pokazalo, kao i u ovom, da su Vukovarci nezadovoljni podijeljenim vrtićima i školama pa se ipak održava takvo stanje, štoviše, nije uspjelo ni osnivanje Interkulturne škole Dunav unatoč višegodišnjem zalaganju civilnog sektora. Tko je odgovoran za to i kakve su posljedice odvajanja vukovarske djece u obrazovnom procesu?

ČORKALO BIRUŠKI: Do sada smo u istraživanjima tijekom zadnjih dvadeset godina pokazali da je proces udaljavanja djece koja se školuju bez uzajamnog kontakta nezaustavljiv i da je ustrajavanje na sadašnjem modelu siguran i utaban put u podijeljenu zajednicu. Davno smo prognozirali da ćemo na ovaj način doći do stadija kada djeca više neće trebati jedna drugu. Kao društvena znanstvenica ne mogu biti žalosnija što su mi se predviđanja obistinila.

Što mislim pod tim da djeca u Vukovara danas više ne trebaju jedni druge? Za razliku od svih drugih naših višeetničkih zajednica u kojima se i druge manjine školuju po modelu A, a to su Mađari, Česi i Talijani, u vukovarskom kontekstu hrvatski i srpski adolescenti u preko 70 % slučajeva imaju najbolje prijatelje isključivo iz vlastite etničke grupe. Dakle, Hrvati prijateljuju s Hrvatima, a Srbi sa Srbima. To je za adolescenciju gotovo neprirodno stanje, djeca trebaju kontakt s drugima, njima se mora omogućiti da upoznaju jedni druge.

Rezultati koje sam navela su posebno alarmantni kada se uzme u obzir višestruko potvrđena činjenica u različitim svjetskim istraživanjima da su međugrupna prijateljstva najbolji način za uspostavljanje boljih međugrupnih odnosa. Koliko je, dakle, politici potrebno dokaza da odluči stvari promijeniti? Ili pak da dopusti ljudima koji znaju, motivirani su i u stanju su provesti promjene da ih zaista i provedu? Dodatno, naši najsvježiji rezultati pokazuju da su građani Vukovara – Hrvati, Srbi i pripadnici drugih nacionalnih manjina – najusuglašeniji u stajalištu da je model B manjinskoga obrazovanja taj koji najbolje usklađuje i potrebu za upoznavanjem vlastitog jezika i kulture manjina i potrebu da djeca odrastaju u integriranoj sredini.

Model B, naime, predviđa da se društvena grupa predmeta poučava na materinskom jeziku, a da je prirodna grupa predmeta na hrvatskome, pri čemu su djeca u razredu zajedno. Kada kažem da su građani u odabiru toga modela najusuglašeniji, govorimo o zaista velikim postotcima u svakoj od zajednica (preko 73% u srpskoj, gotovo 80% u hrvatskoj zajednici i gotovo 79% kod pripadnika drugih nacionalnih manjina). To je ono što građani žele. Inzistiranje na postojećem modelu je politikanstvo, a ne utemeljena javna politika.

S pozicije društveno odgovorne znanstvenica vođene isključivo i jedino podacima i znanstveno utemeljenim činjenicama, ponavljam po tko zna koji put: razumijem, podržavam i aktivno, bez fige u džepu, zagovaram zaštitu manjinskih prava. Ali politika ne smije i ne može biti iznad interesa ljudi, a napose manjinska politika ne smije biti iznad politike prava djece. Djeca imaju pravo na bolje i politika je dužna to im i omogućiti. I manjinskoj i većinskoj djeci. Da podcrtam: nije riječ o ukidanju prava, nego o promjeni paradigme isključivosti i ukopavanja u davno zauzete pozicije koje su danas anakrone i krajnje nefunkcionalne. Da bi se ta paradigma promijenila Hrvati trebaju konačno čuti Srbe, a Srbi konačno čuti Hrvate i u dijalogu odgovoriti na uzajamne potrebe.

MATEJČIĆ: Istraživanje je pokazalo da su Vukovarci nepovjerljivi i prema medijima te da ih smatraju, uz politiku, sukrivcima za forsiranje narativa o podijeljenom gradu zarobljenom u prošlosti. Puno puta sam isto to čula od Vukovaraca: da Vukovar o kojemu čitaju i slušaju u medijima nije Vukovar u kojemu žive i da politika i mediji potenciraju podjele. No, istovremeno je u Vukovaru teško naći sugovornike koji su voljni javno govoriti, pogotovo one koji odstupaju od toga dominantnog medijskog narativa. Nemalo je onih koji bi mi rekli da svoju nepripadnost taborima ne žele isticati, kao da se radi o nečem lošem, o provokaciji. Kakvo je bilo vaše iskustvo suradnje s Vukovarcima na provođenju istraživanja?

ČORKALO BIRUŠKI: Moja uobičajena iskustva suradnje s građanima Vukovara tijekom proteklih dvadeset godina su uglavnom jako pozitivna. Posebno bih istaknula suradnju škola – učenika i nastavnika iz obje nastave, ali i suradljivost roditelja koji redovito sudjeluju u istraživanjima i snažno ih podržavaju. Oni koji su obično nepovjerljiviji su predstavnici lokalnih politika na različitim razinama.

Međutim, istraživanja kakva provodim sa svojim suradnicima uvijek podrazumijevaju i dugotrajniji odnos, pri čemu prikupljanje podataka uvijek uključuje i vraćanje rezultata zajednici kroz konferencije, susrete, seminare, rasprave, gdje sudionici na različitim razinama imaju priliku o rezultatima diskutirati i ponijeti za sebe ono što im se čini važnim za unaprjeđenje školske prakse, ali i socijalizacijskih obrazaca djece. Zato nastojimo i s ovim posljednjim rezultatima upoznati što je moguće veći broj građana.

BLANUŠA: Nevoljkost isticanja onih koji ne pripadaju taborima upravo govori koliko je hegemonijski narativ o sakralizaciji žrtve podržavan od medija i potican od politike sveprisutan i koliko utječe na svakodnevicu građana Vukovara. Takvo javno odstupanje još uvijek sa sobom nosi posljedicu zamjeranja onima koji drže poluge vlasti sa značajnim posljedicama društvene, statusne i ekonomske degradacije za one koji se usude javno govoriti drugačije.

Ali, iz našeg istraživanja vidimo da velika većina upravo misli i želi drugačije. A ta diskrepancija znači da u Vukovaru nema slobode govora niti dovoljno političke hrabrosti da se u pitanje dovede kako proizvodnja podijeljenog grada kroz obrazovne institucije tako i diskriminacija koja, najkraće rečeno, slijedi logiku “prvo Hrvati, zatim svi ostali, pa na kraju Srbi”. Neki se prave da to ne vide, a neki smatraju kako je to upravo onako kako bi trebalo biti, ali oni su zapravo u manjini.

MATEJČIĆ: Je li netko s političke razine pokazao interes za rezultate istraživanja? Jeste li možda uočili da istraživanje utječe na teme kampanja za predstojeće lokalne izbore? Pripremajući se za razgovor naišla sam na zanimljivu reklamu u Večernjem listu, koji u suradnji s Gradskom upravom u Vukovaru objavljuje tekst u kojem gradonačelnik Ivan Penava predstavlja Vukovar kao moderan, prosperitetan grad, koji brine za sve svoje građane – od vrtićke djece do starijih, a rat se gotovo ne spominje. To zvuči kao da je predizbornu propagandu temeljio na onom što su građani izrazili u vašem istraživanju.

BLANUŠA: Upotrijebili ste pravu riječ: propaganda! Tekst koji spominjete tvrdi sve suprotno od onog što je ovo istraživanje utvrdilo i prava je lakirovka u tom smislu. Uokviren je vodotornjem kao simbolom grada koji je konzerviran kako bi stalno podsjećao na ratnu prošlost.

Najkraće rečeno, riječ je o totemu koji stalno podsjeća na nasilje i nastavlja s mitologizacijom žrtve, što je upravo ono što proizvodi podjele. Tako uređen, izvana i iznutra, nema nikakve veze s modernizacijom, a ponajmanje budućnošću građa, već ponavljanjem i opredmećivanjem već uspostavljene slike grada koja ga zamrzava u prošlosti. A traumu, da bismo nastavili živjeti, ne treba zamrznuti, već proraditi.

ČORKALO BIRUŠKI: Bilo bi odlično kada bi političari istraživanja u društvenim znanostima koristili za artikulaciju interesa građana i pomoć u kreiranju odgovornih i utemeljenih javnih politika. Ako je naše istraživanje poslužilo kao temelj slike stanja i pružilo uvid u to kako građani vide svoj grad, to je dobro. No, okretanje pile naopako, u smislu nabrajanja uspjeha, neće puno pomoći.

Pomoglo bi kritično sagledavanje dosadašnjih politika koje su uglavnom gradile zgrade i fasade, a bome i nevidljive zidove, a propustile izgrađivati stvarni istinski život, grad po mjeri svih ljudi. Predizborno lakiranje i friziranje možda može pomoći političarima da se osjećaju važnima i naprednima, no građanima treba nešto drugo – politike koje će upravo njih, dakle građane, staviti u središte.

MATEJČIĆ: Istraživanje je pokazalo da Vukovarci definitivno žele promjenu, ali ne vjeruju da je moguća. Je li to karakteristika grada u depresiji?

BLANUŠA: Mislim da nije riječ o depresiji. Prije je riječ o dugotrajnoj frustraciji koju im izazivaju lokalna i nacionalna politika i priječe im aktivnije sudjelovanje kroz zaposjedanje institucija i zanemarivanjem potreba i interesa svih građana. Putem već spomenutih loših javnih politika i para-političkog djelovanja, takve vlasti očito proizvode neravnopravnost, ušutkivanje onih koji se s takvim aktivnostima ne slažu, a dominantan odgovor građana je povlačenje u privatnost, u vlastite osobne, obiteljske i prijateljske odnose, netalasanje, uvelike prepušteni samostalnom snalaženju u osiguravanju vlastite egzistencije.

Takav jaz između politike i građana dugoročno ima vrlo negativne posljedice po lokalnu političku kulturu i kvalitetu života u takvim zajednicama. To bi trebao biti upozoravajući signal udrugama civilnog društva za koje smo utvrdili kako imaju vrlo slabu vidljivost u Vukovaru.

Njihova uloga u unaprjeđenju zajedničkih interesa, rastakanja međuetničkih podjela, razvijanja konstruktivne kulture sjećanja, učinkovitijeg rješavanja problema lokalne zajednice i posredovanja između građana i lokalne vlasti, tj. unutarnjeg reintegriranja lokalne zajednice, ne može se dovoljno naglasiti. Rezultati ovog istraživanja jasno ukazuju na kojim problemima treba raditi, a velika želja za promjenom među samim građanima već postoji.

ČORKALO BIRUŠKI: Građani su u našem istraživanju zaista pokazali nezadovoljstvo. Mnogi su razočarani lokalnim politikama i odnosom države prema gradu. Stječe se dojam da se ne može ništa učiniti. No, voljela bih poručiti da je snaga građana u njima samima. Stvari se neće promijeniti same od sebe. Grad, zajednica, traži aktivne građane koji su je spremni graditi pa je u tom pogledu najbolju motivacijsku poruku građanima izrekao Siniša Glavašević: Grad, to ste vi!

---

Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije u okviru projekta “Towards an open, fair and sustainable Europe in the world – EU Presidency Project 2019 – 2021”. Za sadržaj je isključivo odgovorna autorica i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.