Tako je to, reći će stariji i mudriji, često u životu. Usred najvećeg slavlja prikrade se nečujno, iza osmijeha i između misli, slutnja, sumnja tmine. Kao da bijelo doista ne može postojati bez komadića crnog, kao da Yin ne može bez barem mrvice Yanga.
Pelješki most, naravno. Dok vatromet bude negdje oko ponoći cvao nad Malostonskim zaljevom, a voditelj programa svečanog otvorenja kliktao “Republika Hrvatska je spojena!”, Hrvatice i Hrvati će, uz duboki uzdah, brisati ponosite suze.
Ćurlić u ponoć
Mnogi od njih će, međutim, između dva šmrcanja, teško uspjeti potpuno zatomiti unutarnji glas koji će, sasvim bez osjećaja za povijesnu dimenziju trenutka, urlati: “Je l’ ovo neka zajebancija? Opet?!”.
Naime, prije gotovo točno godinu dana, krajem srpnja 2021. godine, sjetit će se oni s boljom memorijom, Hrvatice i Hrvati su, uz duboki uzdah, brisali ponosite suze. Voditelj programa, Duško Ćurlić, taman negdje iza ponoći i koju minutu prije spektakularnog vatrometa koji je procvao iznad Malostonskog zaljeva, uskliknuo je: “Spojen je Pelješki most! Republika Hrvatska je spojena!”.
Spojena Hrvatska
Radilo se o povijesnom danu, 28. srpnja prošle godine, kad je spojen posljednji, 165. segment čelične rasponske konstrukcije Pelješkog mosta. “Neopisivo mi je zadovoljstvo reći da je Hrvatska spojena!”, poručio je s mosta tada premijer Andrej Plenković.
Skoro punih godinu dana kasnije, 26. srpnja 2022. godine, premijer Plenković je opet ponosan, a Hrvatska opet spojena. Pardon, cestovno povezana. “Otvorenje Pelješkog mosta budi u nama poseban osjećaj nacionalnog ponosa. Hrvatski teritorij odsad je ponovno cestovno povezan!”, tvitnuo je predsjednik Vlade u ovom povijesnom danu, zagrijavajući se za večernju svečanost. Dvaput je, eto, očito dvaput.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Luka i dalekozor
Osim kad je tri puta. Naime, posljednja tri ljeta, u domaćim medijima se, uz priče o toplinskim valovima i kolonama turista, da naći još jedan redovan uradak – Luka Bebić i dalekozor. HDZ-ov senator se, uz pomoć dvogleda koji su mu poklonila djeca, uspio plasirati u redovne ljetnje fotogalerije i reportaže o tome kako je sanjao most, pa prvi o njemu govorio u Saboru, pa sad, eto, nadgleda radove iz svoje kuće.
I eto barba Luke kako, 2020., 2021. i 2022. godine, u raznim majicama kratkih rukava, opušteno dalekozorom nadgleda zbivanja na mostu kojeg je, jednom davno, tek sanjao. Jer, triput je, triput. I nek je. Da se utvrdi gradivo.
Svirka na mostu
Osim kad je četiri puta. Kako je danas javila Hina, Renato Ereš iz Gradskog orkestra Opuzen odmarao se na ogradi Pelješkog mosta posve opušteno. Čak, štoviše, rutinski. Na pitanje kako se osjeća, odgovorio je – normalno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ništa trema, ništa frka. “Ovo mi je četvrta svirka na mostu. Prvo dva polaganja kamena temeljca, pa dva puta rezanje vrpce”, kazao je Ereš.
Pomak u matrici
Pažljiviji čitatelji, koji su dovde došli, a da nisu lakonski zaključili kako autor teksta ionako mrzi sve hrvatsko i otišli na neki od šest milijuna lajvova sa svečanosti na Pelješkom mostu (one iz 2021. ili ove iz 2022. godine, svejedno), u ovom trenutku već polagano zaključuju da nešto možda i nije u redu. Da se dogodio neki pomak u sili, da se matrica počela trošiti. Slutnja i sumnja tmine.
Zabrinuti građanin tako bi mogao noćas, u trenutku najvećeg ponosa, u glavi vrtjeti sve te reprize koje su, zapravo, već bile varijacija na istu temu. Ivu Sanadera koji otvara radove na Pelješkom mostu 2005. godine. Pa onda Ivu Sanadera koji otvara radove na Pelješkom mostu 2007. godine. Andreja Plenkovića i kineskog premijera Li Keqianga kako 2019. godine pritišću lažni crveni gumb – simbolički označavajući porinuće u more najvećeg nosivog stupa mosta…
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svijet, pun mogućnosti
I onda bi stvari mogle postati zloslutno jasne. Gotovo je. Most je otvoren. Nema više crvenih vrpca, nema stranih premijera, nema vatrometa, pučkih fešta i ponosnih suza radosnica. Potrošilo se. Most je otvoren. Što će, pobogu, sad HDZ, zapitat će se poneka građanka i građanin noćas dok im se grudi još budu nadimale od ponosa jer je (opet) spojena Hrvatska.
Tako je to, reći će stariji i mudriji, često u životu. Usred najvećeg slavlja prikrade se nečujno, iza osmijeha i između misli, slutnja, sumnja tmine. Ali, stvar nije jednosmjerna. Bijelo, crno, Yin, Yang – sve vrijedi i obrnuto. Jer, u sumnji tmine trepti i slutnja svjetla.
Pristupne ceste, normalno. One još nisu gotove. Most ima dvije strane. S obje strane ceste još nisu gotove. Ali bit će, jednom. A onda… Svijet je, kako vidite, tako pun mogućnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zar je zbilja došao kraj HDZ-ovim svečanim otvaranjima Pelješkog mosta?! Ma bez brige, pristupne ceste još nisu gotove
Političko PR-raubanje Pelješkog mosta od strane HDZ-a prešlo je granice groteske
Nakon noćašnjeg otvaranja stvari bi mogle postati zloslutno jasne. Gotovo je. Most je otvoren. Nema više crvenih vrpca, nema stranih premijera, nema vatrometa, pučkih fešta i ponosnih suza radosnica. Što će, pobogu, sad HDZ, zapitat će se poneka građanka i građanin noćas dok im se grudi još budu nadimale od ponosa jer je (opet) spojena Hrvatska?
Tako je to, reći će stariji i mudriji, često u životu. Usred najvećeg slavlja prikrade se nečujno, iza osmijeha i između misli, slutnja, sumnja tmine. Kao da bijelo doista ne može postojati bez komadića crnog, kao da Yin ne može bez barem mrvice Yanga.
Pelješki most, naravno. Dok vatromet bude negdje oko ponoći cvao nad Malostonskim zaljevom, a voditelj programa svečanog otvorenja kliktao “Republika Hrvatska je spojena!”, Hrvatice i Hrvati će, uz duboki uzdah, brisati ponosite suze.
Ćurlić u ponoć
Mnogi od njih će, međutim, između dva šmrcanja, teško uspjeti potpuno zatomiti unutarnji glas koji će, sasvim bez osjećaja za povijesnu dimenziju trenutka, urlati: “Je l’ ovo neka zajebancija? Opet?!”.
Naime, prije gotovo točno godinu dana, krajem srpnja 2021. godine, sjetit će se oni s boljom memorijom, Hrvatice i Hrvati su, uz duboki uzdah, brisali ponosite suze. Voditelj programa, Duško Ćurlić, taman negdje iza ponoći i koju minutu prije spektakularnog vatrometa koji je procvao iznad Malostonskog zaljeva, uskliknuo je: “Spojen je Pelješki most! Republika Hrvatska je spojena!”.
Spojena Hrvatska
Radilo se o povijesnom danu, 28. srpnja prošle godine, kad je spojen posljednji, 165. segment čelične rasponske konstrukcije Pelješkog mosta. “Neopisivo mi je zadovoljstvo reći da je Hrvatska spojena!”, poručio je s mosta tada premijer Andrej Plenković.
Skoro punih godinu dana kasnije, 26. srpnja 2022. godine, premijer Plenković je opet ponosan, a Hrvatska opet spojena. Pardon, cestovno povezana. “Otvorenje Pelješkog mosta budi u nama poseban osjećaj nacionalnog ponosa. Hrvatski teritorij odsad je ponovno cestovno povezan!”, tvitnuo je predsjednik Vlade u ovom povijesnom danu, zagrijavajući se za večernju svečanost. Dvaput je, eto, očito dvaput.
Luka i dalekozor
Osim kad je tri puta. Naime, posljednja tri ljeta, u domaćim medijima se, uz priče o toplinskim valovima i kolonama turista, da naći još jedan redovan uradak – Luka Bebić i dalekozor. HDZ-ov senator se, uz pomoć dvogleda koji su mu poklonila djeca, uspio plasirati u redovne ljetnje fotogalerije i reportaže o tome kako je sanjao most, pa prvi o njemu govorio u Saboru, pa sad, eto, nadgleda radove iz svoje kuće.
I eto barba Luke kako, 2020., 2021. i 2022. godine, u raznim majicama kratkih rukava, opušteno dalekozorom nadgleda zbivanja na mostu kojeg je, jednom davno, tek sanjao. Jer, triput je, triput. I nek je. Da se utvrdi gradivo.
Svirka na mostu
Osim kad je četiri puta. Kako je danas javila Hina, Renato Ereš iz Gradskog orkestra Opuzen odmarao se na ogradi Pelješkog mosta posve opušteno. Čak, štoviše, rutinski. Na pitanje kako se osjeća, odgovorio je – normalno.
Ništa trema, ništa frka. “Ovo mi je četvrta svirka na mostu. Prvo dva polaganja kamena temeljca, pa dva puta rezanje vrpce”, kazao je Ereš.
Pomak u matrici
Pažljiviji čitatelji, koji su dovde došli, a da nisu lakonski zaključili kako autor teksta ionako mrzi sve hrvatsko i otišli na neki od šest milijuna lajvova sa svečanosti na Pelješkom mostu (one iz 2021. ili ove iz 2022. godine, svejedno), u ovom trenutku već polagano zaključuju da nešto možda i nije u redu. Da se dogodio neki pomak u sili, da se matrica počela trošiti. Slutnja i sumnja tmine.
Zabrinuti građanin tako bi mogao noćas, u trenutku najvećeg ponosa, u glavi vrtjeti sve te reprize koje su, zapravo, već bile varijacija na istu temu. Ivu Sanadera koji otvara radove na Pelješkom mostu 2005. godine. Pa onda Ivu Sanadera koji otvara radove na Pelješkom mostu 2007. godine. Andreja Plenkovića i kineskog premijera Li Keqianga kako 2019. godine pritišću lažni crveni gumb – simbolički označavajući porinuće u more najvećeg nosivog stupa mosta…
Svijet, pun mogućnosti
I onda bi stvari mogle postati zloslutno jasne. Gotovo je. Most je otvoren. Nema više crvenih vrpca, nema stranih premijera, nema vatrometa, pučkih fešta i ponosnih suza radosnica. Potrošilo se. Most je otvoren. Što će, pobogu, sad HDZ, zapitat će se poneka građanka i građanin noćas dok im se grudi još budu nadimale od ponosa jer je (opet) spojena Hrvatska.
Tako je to, reći će stariji i mudriji, često u životu. Usred najvećeg slavlja prikrade se nečujno, iza osmijeha i između misli, slutnja, sumnja tmine. Ali, stvar nije jednosmjerna. Bijelo, crno, Yin, Yang – sve vrijedi i obrnuto. Jer, u sumnji tmine trepti i slutnja svjetla.
Pristupne ceste, normalno. One još nisu gotove. Most ima dvije strane. S obje strane ceste još nisu gotove. Ali bit će, jednom. A onda… Svijet je, kako vidite, tako pun mogućnosti.