Nekad je nužno odabrati stranu

Zašto, bez obzira na njegovo sve ozbiljnije divljanje, Kim Jong-un na vlasti, zapravo, trenutno paše (gotovo) svima

Sve svjetske sile imaju neke svoje skrivene motive

FOTO: AFP

Nakon što je Sjeverna Koreja, netom po završetku summita G20 u Kini, te unatoč svim sankcijama, prijetnjama i osudama, izvršila još jedan, peti pokus s atomskom bombom, najrazornijom do sada, s pravom se postavlja pitanje: kako jedna od najsiromašnijih i najzapuštenijih zemalja na svijetu, može tako drsko prkositi svima. Vijeću sigurnosti UN-a, Atlanskom paktu, EU, SAD-u, Japanu, Južnoj Koreji, ali i ne mariti na upozorenja Kine i Rusije da prestane izazivati kaos u Aziji.

Kako je moguće da tako velike gospodarske i vojne sile, kao što su SAD, Japan, Kina, Rusija, umjesto da obuzdaju sve raspojasanijeg diktatora Kim Jong-una, svako toliko pokušavaju ostvariti kontakte s njim, čak se ne libe dodvoravati se najbrutalnijem i najnehumanijem režimu na svijetu? Zašto stroge financijske, gospodarske i političke sankcije koje su uveli UN, a prihvatile sve države, pa čak i Kina i Rusija, nemaju nikakva učinka?

Upravo suprotno: tiranin Kim Jong-un sve je bezobzirniji, a kako bi dokazao da se ne boji niti mari za sve prijetnje, početkom ove godine, unatoč svim upozorenjima, već je izveo jedan pokus s atomskom bombom, za koju se pohvalio da je bila hidrogenska. Istodobno, lansirao je na desetke raketa dugog i srednjeg dometa, čak mu je uspjelo izbaciti raketu iz podmornice, a u svemir poslati satelit…

Pravi razlog Kimovog razlaza s Pekingom

Pojednostavljeno bi bilo zaključiti da je posrijedi samo bahatost i bezobzirnost Kim Jong-una. Riječ je, ponajprije, o lukavom iskorištavanju političkih, ekonomskih i vojnih antagonizama između Kine, SAD-a, Rusije, Japana, Južne Koreje… Zbog toga je situacija na Korejskom poluotoku vrlo kompleksna: preko njega prelamaju se interesi brojnih država, pa je to razlog da nema nikakve šanse da se sruši brutalan režim Kim Jong-una.
Kim Jong-un je tiranin koji ne vjeruje nikome: ni najbližim suradnicima, ni vlastitom narodu, ali, ni SAD-u, ni Južnoj Koreji, ni Japanu, pa čak ni Kini i Moskvi… Apsolutno nikome. I u pravu je, kada je riječ o drugim državama. Sve te zemlje, naime, žele ostvariti, u najmanju ruku, presudan utjecaj na vanjsku i vojnu politiku Pjongjanga. Neke poput Kine imaju i teritorijalne preteznije, a Južna Koreja ne krije da se želi ujediniti s braćom sa sjevera.

Donedavnog, najbližeg i najdugovječnijeg saveznika Kinu, Kim Jong-un sada optužuje da je svojom ekonomskom politikom izdala načela komunističke revolucije. Za kineskog predsjednika Xi Jinpinga rekao je da je “sebični saveznik imperijalista”, a za kinesku komunističku partiju da “spava u istoj postelji s imperijalistima, s njima sniva iste snove i zbog toga je toliko ljuta na naše obrambene nuklearne kapacitete” . Pravi je razlog Kimovog razlaza s Pekingom strah da bi nova politika kineske komunističke partije mogla uhvatiti korijene u Pjongjangu što bi automatski bio početak kraja njegove vladavine.

Pronašao je novog sponzora

Moskvi pak ne vjeruje jer zna da bi ga u globalnim preslagivanjima, da ostvari vlastite interese, odmah prodala Amerikancima i Kinezima. No, mora tolerirati Ruse jer ga, umjesto Kine, zapravo održavaju na životu, šaljući mu hranu, lijekove, naftu… Također, što je za Pjongjang iznimno važno, Moskva se obvezala deportirati u roku od 30 dana sve Sjevernokorejance koji nemaju dokumente i vize te mu je pristala otpisati 11 milijardi dolara starih dugova. Premda novi saveznik Moskvu skupo stoji, to je cijena koju je Putin spreman platiti kako bi proširio zonu utjecaja te potvrdio Rusiju kao globalnu silu. Istodobno, Rusija je time oslabila kineski utjecaj u Aziji.

Nakon izbora za kineskog predsjednika 2012., Xi Jinping se distancirao od bestijalnog režima u Pjongjangu, na što je Kim Jong-un odgovorio likvidacijom prokineske skupine u partiji predvođene stricom Jang Song-taekom. Tako je Kim Jong-un, nakon Kine, pronašao novog sponzora, koji mu bez obzira na njegovu bestijalnost, zbog svojih imperijalnih interesa, pomaže da prkosi cijelom svijetu.

Međutim, ni Pekingu ni Moskvi ne odgovara što Sjeverna Koreja izrasta u nuklearnu silu: s jedne strane postaje sve veća vojna opasnost i prijetnja za Kinu i Rusiju koje graniče s tom državom. Ali, i zbog toga jer su obje države svjesne da će zahvaljujući razornom oružju, Kim Jong-un biti partner koji ih neće slušati niti ih se bojati. Moskva i Peking također ne podržavaju teror kojim Kim Jong-un drži u pokornosti 25 milijuna žitelja Sjeverne Koreje. Ali, ne okreću mu leđa jer znaju da je unatoč svemu, zapravo jedini jamac da na teritorij te zemlje neće stupiti čizma američkog vojnika. A, to je za Kinu i Rusiji od životne važnosti: to, naime, znači, da se trupe NATO saveza neće raspoređivati na njihovim azijskim granicama.

Pružanje tajne potpore

Zbog toga Kim Jong-un bahato odbija sve ultimatume SAD-a, Kine, Japana, Južne Koreje, Australije, da se Korejski poluotok denuklearizira: zna, naime, da će Moskva i Peking, kad dođe stani pani, stati iza njega, premda im ne odgovara ni trka u naoružanju ni brutalnost kojom drži u pokornosti svoje građane. Jednostavno: Kim Jong-un je, za Moskvu i Peking, puno manje zlo i opasnost od Amerikanaca: zato su mu spremni, ne samo prijeći preko zvjerstava koje čini u svojoj državi, već mu pružati tajnu potporu. Javnu mu ne mogu dati jer bi, kada bi se znalo za to, doživjeli opću osudu, pa i u vlastitoj državi.

Koliko se Kina protivi prisustvu SAD na korejskom poluotoku, pokazuje i način na koji je pokušala spriječiti da Washington, kao odgovor na pokuse Pjongjanga s atomskim bombama, duž granice Sjeverne i Južne Koreje instalira proturaketni sustav Terminal High Altitude Area Defense (THAAD). To supermoderno oružje, efikasna je zaštita od raketnog napada sa sjevera: izbacuje s lansirnih rampi rakete brzinom od 2,8 kilometara u sekundi, koje pogađaju svaki cilj u zraku u krugu od 200 kilometara. Kina se tomu žestoko protivila jer te rakete mogu pogađati ciljeve u njenom zračnom prostoru.

Kada je i Japan zatražio od Washingtona taj proturaketni sustav, postalo je jasno da je Kim Jong-un izazvao opću trku u naoružanju u Aziji što predstavlja novo, ozbiljno opterećenje za kinesko i rusko gospodarstvo.

Strah od izbjegličkog vala

Od svih, Južna Koreja je bez sumnje ipak u najtežoj situaciji: ona je, naime, prva meta Kim Jong-una. Cijela njegova politika, vojna strategija i oružana sila podređene su samo jednom cilju, napadu na Seul. Nije puno lakše ni Tokiju: sjevernokorejske rakete, naime, sada već bez problema mogu doseći teritorij Japana. Stoga je Južnoj Koreji i Japanu, američka vojna sila jedino i najveće jamstvo da se Kim Jong-un, unatoč svih priprema i prijetnji, ipak neće odlučiti na napad. Južna Koreja je svjesna da su Amerikanci glavni problem za Kinu i Rusiju, da Peking i Moskva nikada neće dopustiti ujedinjenje i razoružavanje Sjeverne Koreje, sve dok postoji opasnost da se na njihovim granicama pojave trupe NATO pakta i SAD-a. Ali, se unatoč tome, ne mogu odreći američke vojne zaštite i pomoći.

Unatoč svim razlikama, Rusija, Kina i Južna Koreja ipak imaju jedan zajednički problem: nikako im ne bi odgovarao nagli kolaps režima u Pjongjangu. U tom slučaju, naime, došlo bi do nezapamćenog izbjegličkog vala od desetak milijuna ljudi koji bi preplavio sve te tri države.

Kojeg li paradoksa: iz raznoraznih razloga svima na neki način odgovara stabilnosti omraženog i opasnog režima u Pjongjangu. Osim, dakako, Amerikancima, kojima bi pad Kim Jong-una otvorio mogućnost da se probiju do azijskih granica Kine i Rusije. A to Peking i Moskva neće dopustiti. Stoga će Kim Jong-un, vješto koristeći sve te međusobno suprotstavljene interese, bez straha od vanjskog utjecaja, moći nastaviti u nedogled tlačiti svoj narod.