Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Zašto bi Stier zbilja mogao uspjeti? Ponudio je okvir koji je Karamarku nedostajao da privuče i umjerenije

Stier nudi povratak Karamarkovom nacionalizmu i opsesiji komunistima, uz par lukavih nadogradnji

ZADNJA IZMJENA: svi. 28, 2018
Foto: Robert Anic/PIXSELL

Do svibnja 2015. godine Tomislav Karamarko imao je izvrsnu situaciju u rukama: motiviranu bazu, opijenu tvrdim nacionalističkim porukama; SDP-ov kašljucavi ekonomski poluoporavak, nakon iznimno teške recesije; evidentno bujajući momentum u mainstream medijima, u kombinaciji ogorčenosti, straha i avansiranog podilaženja; kapilarnu naklonjenost sve brojnijih komentatora, koji su, možda i ne posve svjesno, preuzimali retoriku o jugoslavenskim političarima, idejama, redateljima, medijima…

Ondašnji predsjednik HDZ-a stranku je uspješno konsolidirao nakon debakla s korupcijskim skandalima Ive Sanadera i izbornog potopa 2011. godine. Javno poniženi i suočeni s optužbama za narodnu izdaju radi krupnih afera poput Fimi medije, HDZ-ov novi tim na čelu s Karamarkom donosi stratešku odluku o uzmaku s ondašnjih pozicija i okretanju bazi, žestokim nacionalizmom – temeljenim upravo na temi narodne izdaje.

Tako 2012. započinje ofenziva o “onima koji nisu željeli Hrvatsku”, nenarodnoj vlasti, lustracijama, komunističkim grobnicama, “prikrivenim boljševicima koji se skrivaju u plaštu demokracije”, revizijama školskog programa i udžbenika kako bi bili domoljubniji. Za sve ekonomske, političke i operativne probleme Hrvatske Karamarkov HDZ imao je opojno jednostavan odgovor: krivi su oni, komunisti, koji Hrvatsku i tako nisu htjeli.

Strategija isključivosti, ipak, odbija umjerene glasače

Kako smo pisali tijekom Karamarkova pada, ovaj pristup donosio je kratkoročne uspjehe i dugoročne probleme. Retorika o nenarodnoj, izdajničkoj vlasti koja želi propast Hrvatske, slabije je funkcionirala nakon početka kakvog-takvog oporavka na kraju SDP-ovog mandata. Drugo, kao kod svake komunikacije koja počiva na isključivanju, a ne uključivanju, frontmeni HDZ-a bili su prisiljeni dodavati gas i zaoštravati poruke, kako bi održali napetost i pozornost publike.

Kad je netko iz publike tijekom Karamarkovog govora u Omišu 2014. godine urlao o izdajničkom ocu Ive Josipovića, nazivajući ga “đubretom”, predsjednik HDZ-a to je pozdravio. “Moram reći da volim kad me ovako nadopunjuju”, kazao je Karamarko, savršeno demonstrirajući strategiju isključivosti koja, ipak, odbija umjerene glasače.

Uvijek se smatralo da će umjerenije birače Karamarkov HDZ početi privlačiti tijekom priprema za parlamentarne izbore 2015. godine. Angažmanom njemačkog IFO instituta i najavom gospodarskih politika koji bi od Hrvatske trebali napraviti Bavarsku, činilo se da će Karamarko svoj tvrdi antikomunizam umiriti, prilagoditi i usmjeriti prema ekonomskim temama. Da, komunisti su krivi, tvrdio bi i dalje njegov HDZ, ali pustimo sada narodnu izdaju i pogledajmo dogovornu ekonomiju, namete, uhljebe, prireze i poreze.

Karamarkov HDZ ostao je na jamama, đubradi i boljševicima

U svibnju 2015. Karamarko čini najkrupniju pogrešku kampanje. U uistinu nevjerojatnom intervjuu za tjednik Globus, iznosi niz civilizacijski nečuvenih poruka; spekulira o mogućnosti zabrane djelovanja SDP-a; najavljuje duhovnu i domoljubnu revoluciju; obrušava se Franju Tuđmana i prvog predsjednika naziva nedovoljno radikalnim i naivnim; koketira sa zabranom javnog rada pojedinaca s kojima se ne slaže. U tom je trenutku postalo jasno da nikakvog zaokreta neće biti i da će do kraja kampanje HDZ ostati na jamama, đubradi i boljševicima.

Davor Stier jučer je nastavio točno tamo gdje je Tomislav Karamarko stao, odnosno, tamo gdje je Karamarko 2015. godine propustio otići. U žestokom govoru inteligentno utopljenom u nacionalističku, antikomunističku i demokršćansku retoriku, kao svoju agendu Stier je istaknuo borbu protiv trenutnog društvenog poretka, za čije je stvaranje direktno optužio komunizam i Udbu, a nešto manje direktno manjak kršćanskih i domoljubnih vrijednosti.

Na iskorak koji Karamarko nikad nije napravio, Stiera su, naravno, nagnale okolnosti današnjeg HDZ-a: žestoko napadajući klijentelizam, netržišnu ekonomiju, ortačke dogovore i korupciju, Stier se ne pretjerano suptilno obrušio na Lex Agrokor, Martinu Dalić, takozvanu skupinu Borg i svog stranačkog šefa Andreja Plenkovića. Isticanjem kršćanstva i domoljublja kao temeljnih vrijednosti kojima možemo odgovoriti na pošast klijentelizma, Stier je, opet ne pretjerano suptilno, aktualnog premijera prozvao za ljevičarenje i adopciju Istanbulske konvencije.

Prvi ozbiljniji pokušaj obračuna s populizmom Živog zida

Stierovi deklarirani ciljevi – borba protiv klijentelizma, dogovora ispod stola, namještenih natječaja i netržišnog ponašanja – zvuče logično i hvalevrijedno. No, njegova logika da su za to krivi isključivo komunisti, odnosno agenti Udbe, posebno je manipulativna i cinična – prilično je jasno da najveća hrvatska stranka teško može izbjeći odgovornost za društveni ustroj stvaran u posljednjih 28 godina. Dovoljno je podsjetiti na mali primjer, djelovanje njihova člana Franje Lucića, da bude jasno zašto je HDZ jedan od stupova koruptivnog obrasca.

Preuzimajući retoriku marginalnih medija i teoretičara zavjere o tajnoj agenturi koja je opljačkala obične građane, prepakiravajući je za potrebe masovne komunikacije i trenutnih okolnosti unutar stranke, uz demokršćansku nadogradnju i nekoliko kurtoaznih rečenica o euroatlantskim integracijama, Stier nudi pripovjedački okvir unutar kojeg spaja žestoki antikomunizam, kršćanske vrijednosti, ekonomski liberalizam, tvrdi nacionalizam i, nevjerojatno za stranku koja je u zadnja tri desetljeća gotovo uvijek bila na vlasti, snažan anti-establišmentski naboj.

Stierova retorika zato i nudi prvi ozbiljniji pokušaj obračuna s populizmom Živog zida. Umjesto nervoznih ispada na iritirajuće idiotizme njihovih zastupnika, Stier na živozidaški populizam o rušenju trenutnog poretka odgovara istom mjerom: jasno, poredak treba rušiti, jer su ga postavljali udbaški agenti, komunisti i njihovi ortaci (naravno, Stieru konvenira što je otac Andreja Plenkovića u socijalizmu, kao što je poznato, bio ugledan član društva i akademske elite).

Plenković se pozicionirao kao sigurna i dosadna opcija

Smirenim javnim nastupom, uglavnom nekonfliktnim rječnikom i stalnim porukama o stabilnosti, temeljna politička agenda Andreja Plenkovića doslovno je suprotna. Nakon sumanutih poteza i potresa koji su prethodili padu njegova prethodnika Karamarka, Plenković se pozicionirao kao sigurna i dosadna opcija koja će, pod svaku cijenu čuvati stabilnost i poredak, jer od stabilnosti i poretka većina članova i dio simpatizera njegove stranke imali su značajne koristi.

Prema Plenkovićevoj stabilnosti, Stierove poruke HDZ-ovoj biračkoj bazi moraju zvučati svježe, potentno i logično, a prve reakcije govore da se na njih nakačio dio umjerenijih i zbunjenijih komentatora, inače ne pretjerano sklonih nacionalizmu. Upravo onako kako je to Karamarko propustio napraviti prije tri godine, kad je svoj neliberalni antikomunizam mogao barem retorički unaprijediti i omekšati.

Stierovim subotnjim istupom, krug je zatvoren

No, kao što je blesava Stierova konstatacija da su za strukturalne probleme prethodnih 28 godina krivi komunisti, udbaši, Plenković i Dalić, odnosno nedovoljan utjecaj Crkve i hrvatstva, treba imati na umu da je primarni cilj njegove retorike preuzimanje vlasti u HDZ-u. Stoga, njegov iznenadni obračun s klijentelizmom, za koji nije pokazivao previše interesa na mjestu saborskog zastupnika i Plenkovićevog ministra, valja promatrati u tom kontekstu.

Na lipanjskom Saboru HDZ-a 2016. godine, dok se činilo da bi Karamarko ipak mogao preživjeti na čelu stranke – preslagivanje, sjećate se? – opća atmosfera bila je istaknuto isključiva i mračna, prepuna poruka o onima koji žele rušiti domovinu. Disonantni tonovi stizali su tada od Andreja Plenkovića, koji je zvučao nešto prisebnije – što mu je dobro došlo za obračun s ondašnjim stranačkim šefom. Stierovim jučerašnjim istupom, krug je zatvoren.


* Telegramov redakcijski komentar