Zašto bi Milanovićeva kandidatura za predsjednika Republike bila prilično besmislena i za njega i za lijevoliberalnu opciju u Hrvatskoj
Javnost već neko vrijeme rnagađa o Milanovićevoj kandidaturi
I tako, već mjesec dana, hrvatska politička javnost, ili barem njen medijski dio, raspravlja o eventualnoj kandidaturi Zorana Milanovića za predsjednika Republike. Na prvi pogled, ta je diskusija sasvim logična.
Sam Milanović u privatnim je razgovorima već davao do znanja kako se kani vratiti u politiku, naprosto zato što je on političar po vokaciji, koji zapravo ne može živjeti civilnim životom.
Međutim, bivši predsjednik SDP-a i Vlade nije, koliko nam je poznato, govorio o modalitetima svog eventualnog političkog come backa. Možda je tek znao natuknuti da traži odgovarajuću formu povratka… Pa su pratitelji političke scene zaključili kako Zoran Milanović razmišlja o kandidaturi za predsjednika Republike jer je riječ o jedinoj dovoljno visokoj državničkoj dužnosti, koja bi zadovoljila njegove ambicije a koju još nije obavljao.
I tako je pokrenuta rasprava o Milanoviću na Pantovčaku.
Premda, ponovimo, takva rasprava zvuči logično, ona je duboko promašena. Evo zašto.
Bilo bi čudno da se kandidira za mjesto koje je toliko pljuvao
Prije svega, sam gospodin Milanović žestoko se suprotstavljao sadašnjoj ulozi predsjednika Republike u hrvatskom političkom sustavu. Milanović je smatrao da ta uloga mora biti još manja i još protokolarnija nego sada. Pitanje ovlasti predsjednika Republike potaknulo je niz sporova između Ive Josipovića (dok je obavljao predsjedničku dužnost), i samog Milanovića, premda je Milanović 2009. godine bio nominirao Josipovića za predsjedničkog kandidata SDP-a.
Stalni sukobi ljevičarskog predsjednika i ljevičarskog premijera oko realne moći u državi na kraju su doveli do prilično gorkog rivalstva, pa do Josipovićeva nepromišljenog i pomalo infantilnog odlaska iz SDP-a, te, naposljetku, do potpunog izbornog debakla nove stranke bivšeg predsjednika Republike. Drugo, sam Zoran Milanović želio je ukinuti izravne izbore za predsjednika Republike.
Tvrdio je da bi se predsjednika trebalo birati u parlamentu
I prije nego što je postao premijer, kao i tijekom četiri godine u Vladi, gospodin Milanović višekratno je zastupao tezu da predsjednika Republike ne treba birati na neposrednim izborima, nego u parlamentu, kao u Njemačkoj. Milanović se dosad kontinuirano pokazivao zagovornikom čistog parlamentarnog sustava, u kojem predsjednik Republike ne raspolaže nikakvim bitnim političkim ovlastima, pa stoga i nema puno smisla da ga građani biraju na izravnim izborima.
Kada bi se, dakle, Zoran Milanović za dvije godine uputio u utrku za mjesto predsjednika Republike, on bi prilično žestoko riskirao da mu se izvuku sve moguće izjave o potrebi smanjivanja ovlasti predsjednika i o ukidanju izravnih predsjedničkih izbora. Takve izjave nikako nisu dobra reklama za čovjeka koji bi želio postati predsjednik države. Osim toga, ne vjerujemo da je Milanović odjednom, u godinu dana, promijenio mišljenje o ulozi nominalnog šefa države u hrvatskom političkom sustavu.
Zašto se boriti za drugorazredni politički položaj
Naposljetku, i najvažnije, bez obzira na stalne napetosti između Pantovčaka i Griča, oko obavještajnih službi, vojske, diplomatskih imenovanja i vanjske politike – a te su napetosti bile najizraženije u vrijeme dok je na Markovu trgu sjedio Ivica Račan, koji nije podnosio Mesićevu ambiciju da dominira sigurnosnim sustavom – bez obzira na sve te tenzije, koje proizlaze iz različitog tumačenja ustavnih i zakonskih ovlasti predsjednika Republike, banalna je činjenica da stvarnu i najveću vlast u Hrvatskoj ima Vlada.
Boriti se za mjesto predsjednika Republike ne znači, zapravo, boriti se za stvarnu vlast. Boriti se za mjesto predsjednika Republike znači boriti se za ipak drugorazredni politički položaj, koji donosi određene počasti I popularnost u narodu, ali koji ne omogućuje političko upravljanje zemljom. Posttuđmanovska praksa pokazuje nam kako je predsjednik Republike u Hrvatskoj osoba koja dobro prolazi u istraživanjima javnog mišljenja, koja puno putuje i koja čangrizavo komentira postupke prave vlasti, one na Markovu trgu. Riječ je, zaista, o nužno drugorazrednom političkom poslu.
Bernardić ne posjeduje kapacitet za obnovu SDP-a
E sada, zašto bi se još relativno mlad čovjek, pun ambicija i prepun urođenog liderskog instinkta, upuštao u bitku za drugorazredni politički posao: drugorazredni u usporedbi s poslom koji je već obavljao? Ne vidimo niti jedan racionalan odgovor na to pitanje. Pogledamo li situaciju na hrvatskoj lijevoliberalnoj sceni, Milanovićeva se eventualna predsjednička kandidatura čini još apsurdnijom. SDP, naime, iz dana u dan gubi politički identitet. Sve je očiglednije da Davor Bernardić ne posjeduje kapacitet za obnovu SDP-a: o njegovim pomalo smiješnim podržavateljima poput Zlatka Komadine da i ne govorimo.
Hrvatska narodna stranka više ne postoji, a njena nasljednica, Glas Anke Mrak Taritaš vjerojatno neće imati stvarne šanse da se nametne hrvatskoj političkoj javnosti. One nove hrvatske stranke, koje su nastajale iz etabliranih stranaka, u proteklih su četvrt stoljeća redovito propadale.
Lijevo liberalni prostor ne mogu trajnije zauzeti ni prosvjedne stranke poput Živog zida, jer se tu, zapravo, radi o najbedastijem populizmu s katkad jakim nacionalističkim nabojem.
Očajno stanje na na hrvatskoj lijevoliberalnoj sceni
U Hrvatskoj ne postoji ni institucionalizirana radikalna ljevica: organizacije poput Radničke fronte na svojim javnim manifestacijama ne uspiju okupiti ni stotinjak ljudi, te se redovito raspadaju prije nego što uspiju izaći na bilo kakve izbore. Kompletan je hrvatski lijevi I lijevoliberalni politički prostor u ovom trenutku ispražnjen. Na njemu nema baš nikoga tko bi mogao privući pozornost velike skupine birača, pa je stoga logično da SDP zaostaje dvanaestak bodova za HDZ-om u istom istraživanju javnog mišljenja, koje je predsjednika HDZ-a proglasilo uvjerljivo najnepopularnijim političarem u državi.
U takvoj konstelaciji snaga, jedini razuman potez Zorana Milanovića – kani li se doista vratiti u politiku -jest povratak na čelo SDP-a, pokušaj okupljanja nove široke lijevoliberalne koalicije, bez HNS-a i bez Milorada Pupovca, te žestoka borba za vlast za tri godine ili za manje vremena (Plenkovićeva Vlada, koliko god se doimala stabilnom, ustvari ne raspolaže osobito uvjerljivom parlamentarnom većinom). Naravno, od presudne je važnosti da Milanović, odluči li se ponovo preuzeti vodstvo hrvatske lijevoliberalne opcije, pažljivije govori, još puno pažljivije bira suradnike, te da se posveti obnovi Socijaldemokratske partije, koja je počela postajati zapuštenom još prije desetak godina.
Je li Milanović doživio previše izbornih poraza?
Ovdje se, naravno, može reći kako je Zoran Milanović doživio previše izbornih poraza, da bi se ponovo upustio u bitku za mjesto šefa hrvatske lijevo liberalne opcije. Međutim, koliko je poraza od 1990. do svoje smrti, bio doživio Ivica Račan? Podsjetimo se, recimo, SDP-ovih rezultata na izborima 1992. godine, kad je Račanova lista osvojila samo 11 zastupničkih mjesta . Ili 2003. godine, kad je Ivica Račan, usprkos godišnjem rastu BDP-a većem od pet posto, izgubio parlamentarne izbore od Ive Sanadera.
Pa ipak, u međuvremenu, 2000. godine Ivica Račan uspio je odigrati presudnu ulogu u tranziciji Republike Hrvatske iz operetne Tuđmanove poludiktature u koliko toliko normalnu državu. Ozbiljni, punokrvni i odgovorni političari ne nestaju sa scene poslije izbornog poraza, nego u onom trenutku kad njihova politička opcija proizvede nove, snažnije i modernije lidere. U Hrvatskoj, na lijevoj strani političke scene, ne postoji snažniji i moderniji političar od Zorana Milanovića.