Nekad je nužno odabrati stranu

Zašto bi velika koalicija HDZ-a i SDP-a bila možda i najgora stvar koja se može dogoditi Hrvatskoj

Premda takve koalicije u Europi nisu rijetkost, Hrvatska bi pak krenula iz lošeg u još gore

15.09.2017., Zagreb - Nakon dvomjesecne ljetne stanke saborski zastupnici vratili su se u klupe i aktualnim prijepodnevom zapoceli 5. sjednicu Hrvatskog sabora. Andrej Plenkovic, Davor Bernardic. 
Photo: Patrik Macek/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Najave o mogućoj velikoj koaliciji HDZ-a i SDP-a, kako bi navodno spriječili ulazak Živog zida u vladu, jednako je zgromila većinu članova obiju stranaka, kao i širu javnost. Takav trgovački sporazum vjerojatno je najgore što bi se moglo dogoditi građanima: Hrvatska bi, naime, krenula iz lošeg u još gore. Premda crveno crne koalicije u Europi nisu rijetkost, čak funkcioniraju vrlo uspješno, primjerice u Njemačkoj, za hrvatske prilike to bi značilo na duži rok cementiranje dosadašnjeg modela funkcioniranja gospodarstva te neodržive ekonomske situacije.

Te su, naime, dvije stranke u omjeru od oko 75 posto HDZ i 25 posto SDP, što odgovara vremenu koji su provele na vlasti, odgovorne za izbjegavanje bilo kakvih društvenih i gospodarskih reformi te dugogodišnju ekonomsku stagnaciju. Uz to, takva koalicija bila bi još jedan dokaz kako su dvije najveće stranke u nas doista spremne na sve kako bi se održale na vlasti. I kad se kritički ocjenjuje moguća velika koalicija, problemi uopće nisu ideološke naravi.

Ni HDZ ni SDP ne žele smanjenje državnog aparata

Nevolja je u tomu što su HDZ i SDP u svojoj suštini i naravi duboko antireformske stranke koje su do sada kočile sve, pa i najmanje promjene pa bi njihov protureformski sinergijski učinak bio poguban za budućnost Hrvatske. Cijeli je niz primjera koji to dokazuju. Primjerice, ni HDZ-u ni SDP-u nikada nije bilo ni na kraj pameti smanjiti broj općina i županija ili pak reducirati višak zaposlenih u javnoj i državnoj upravi. To je ovih dana potvrdio premijer Andrej Plenković koji je kazao novinarima kako njegova vlada ne razmatra mogućnost smanjenja općina i županije.

U tim je institucijama, naime, pronašlo uhljebljenje bezbroj njihovih članova, njihove rodbine i prijatelja. Kad bi se samo prepolovio broj općina na oko 250 i broj županija na 5, tisuće stranačkih aktivista ostali bi bez lagodnog posla i vrlo pristojnih primanja. Što bi, dakako, izazvalo pobunu u strankama te dovelo njihova vodstva u nemoguću situaciju. Ista je situacija s državnim tvrtkama i javnim poduzećima. HDZ-u i SDP-u nije u interesu njihova privatizacija jer je u njima, po stranačkom ključu, također zaposleno na tisuće njihovih članova.

To je razlog zašto se HDZ i SDP, kad su na vlasti, protive privatizaciji, premda je država u nas, što pokazuju sva istraživanja, najgori vlasnik, a po uspješnosti poslovanja zaostaje za tridesetak posto od privatnih tvrtki. I što je najgore, te su tvrtke generator korupcije u Hrvatskoj. Tek kad se takve kompanije, zbog korupcije, kriminala i krađa, nađu na rubu propasti, tada ih, poput Petrokemije, pokušavaju uvaliti nekom od privatnih poduzetnika.

Problem iseljavanja ne rješava se palijativnim mjerama

Zato uostalom, i u HDZ-u i SDP-u, maštaju o povratku Ine u državno vlasništvo: može se samo zamisliti koliko bi tamo zaposlili svojih kadrova, članova njihovih obitelji, rođaka i prijatelja, koliko bi se novaca, kao nekada, opet moglo prelijevati u privatne džepove. Premda se HDZ i SDP kunu kako imaju razrađene planove za zaustavljanje iseljavanja, to su tek puke priče za zavaravanje javnosti.

Niti imaju ideje, niti se odlazak mladih ljudi u inozemstvo može zaustaviti nekom palijativnom mjerom, kako to žele, zajednost s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović predstaviti građanima. Posrijedi je, naime, iznimno težak i složen problem. Ljudi, naime, gotovo nikada ne odlaze samo iz jednog razloga, uvijek su se zbog više nevolja odlučili na odlazak.

Da je HDZ-u, koji je sada na vlasti, doista stalo da barem uspori egzodus, tada bi poduzeo jedan vrlo jednostavan, ali iznimno učinkovit potez: donijeli bi odluku da se u javnim i državnim tvrtkama te u javnoj i državnoj upravi može zaposliti isključivo preko natječaja, da stručnost i znanje, a ne stranačka pripadnost i politička podobnost, budu jedini kriteriji za dobivanje posla.

Nepotizam i politička podobnost razaraju hrvatsko društvo

Kad bi se prihvatilo načelo koje bi promoviralo znanje, stručnost i sposobnost, tada bi veliki dio mladih koji se spremaju otići, ostao kod kuće jer bi dobio šansu da se na ravnopravan način izbori za radna mjesta i profesionalno napredovanje. U sadašnjem sustavu nitko tko nije politički, rođački, plemenski umrežen, nema prevelike šanse da se zaposli ili napreduje.

Dovoljno je samo proanalizirati strukturu članova upravnih i nadzornih odbora te dijela zaposlenih na najvažnijim funkcijama u javnim i državnim tvrtkama, pa će se vidjeti koliko je tu nepotizma, političke podobnosti, plemenske pripadnosti…. A upravo su to kriteriji koji najviše razjedaju hrvatsko društvo: mladi ljudi već na početku ulaska u svijet rada suočavaju se sa surovom istinom da znanje i stručnost nisu dovoljni ni za zapošljavanje ni za napredovanje.

Što je, dakako, krajnje frustrirajuće i destimulativno za svakog mladog čovjeka. Da nesreća bude veća u inozemstvo odlaze u pravilu najsposobniji i najpametniji koji se po svojim sposobnostima i znanju mogu nositi s konkurencijom na svjetskom tržištu rada. Premda HDZ, SDP, pa i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović javno liju gorke suze zbog masovnog iseljavanja, pitanje je pada li im to zaista tako teško kako žele prikazati u javnosti. Naime, u najvećem broju odlaze mladi, obrazovani, stručni ljudi pretežito iz gradskih sredina, koji u pravilu nisu njihovi članovi niti glasuju za njih.

Političkim elitama ne pada teško iseljavanje mladih

Istraživanja pokazuju da su za HDZ i predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, glasovali u najvećem broju stariji birači, manje obrazovani, oni iz ruralnih sredina, a kao što se zna, oni se uopće ne iseljavaju. Uostalom, zbog odumiranja svog ostarjelog biračkog tijela, SDP je već u terminalnoj fazi i samo je pitanje vremena kad će nestati u sadašnjem obliku s političke scene, dok HDZ preživljava samo zato što je na vlasti pa još uvijek može zadovoljavati potrebe i ambicije puno svojih članova kako na nacionalnoj tako i na lokalnim razinama.

Ako pak izgubi vlast, vrlo brzo naći će se u situaciji u kojoj se sada nalazi SDP: skončat će u frustracijama i frakcijskim borbama. I zbog toga se HDZ i SDP toliko boje Živog zida, ali i IDS-a, Glasa, stranke Pametno: znaju, naime, da su te stranke puno prihvatljivije za mlade glasače od njih. Odlasci desetina tisuća mladih ljudi, koliko god to paradoksalno zvučalo, osiguravaju društveni mir u zemlji jer se nezaposlenost smanjuje, pa nema prevelikog socijalnog nezadovoljstva i pritiska ulice.

Premda to na kratki rok može biti korisno, dugoročno su masovna iseljavanja pogubna za budućnost Hrvatske. No, to političare koji žive za jedan ili dva mandata uopće ne zanima. Od doznaka zaposlenih u inozemstvu te od turizma godišnje se uprihodi neto oko šest ili sedam milijardi dolara i taj novac osigurava preživljavanje. Premda zbog toga nema socijalnih nemira, isto tako nema ni rasta BDP-a i standarda kao u drugim državama EU.

Zemlja starih, manje obrazovanih i konzervativnih ljudi

I još jedan problem: zbog odlaska mladih Hrvatska sve više postaje zemlja starijih, slabije obrazovanih i prirodi stvari konzervativnijih ljudi koji zaziru od bilo kakvih promjena. Da stvar bude gora oni će ubrzo postati većina koja će diktirati političke trendove. Za takvu situaciju, dakako, nisu odgovorne samo političke elite: većina građana žestoko se protivi reformama te odbija svaku pomisao za nekim radikalnijim promjenama.

Zbog toga veći dio javnosti odmah skače na zadnje noge kad netko spomene, primjerice, mogućnost uvođenje poreza na nekretnine, djelomičnu privatizaciju u zdravstvu, ukidanja bezbrojnih neopravdanih beneficija pojedinim društvenim slojevima… I odmah se pronalazi stotine razloga zašto se to ne može provesti, premda je svima jasno da se bez radikalnih promjena Hrvatskoj loše piše.

Na taj način, naime, može se gurati do neke nove svjetske ekonomske krize koja će, kad se prelije i na Hrvatsku, na najgori način razotkriti sve naše slabosti i promašaje. No, to aktualnu političku elitu ne brine: njima je najvažnije da se pod svaku cijenu sada održavaju na vlasti, a ne da se opterećuju s onim što će biti u budućnosti.