Đapić je već drugi koji smatra da je Ustav kao takav glavni šiljati kamen u cipeli ove državne zajednice. S programom vrlo radikalnih ustavnih promjena prije njega se predstavio i predsjednički aspirant Miroslav Škoro. On, doduše, ne bi potaracao baš cijeli Ustav kao njegov takmac, drugi samoproglašeni ustavni stručnjak Anto Đapić, ali bi ga bogme protresao i izbušio tako da više ne sliči na sebe.
Oni bi drugačiju definiciju
Ustav je, dakle, glavna tema dana za već dvojicu predsjedničkih kandidata radikalne desnice, a zašto je, po njihovom sudu, potrebno razbucati prvo u njega, zapravo je sasvim razumljivo iako se nekome može činiti krajnje bizarnim, pa čak i politički rastrojenim.
Stvar je u tome da svjetonazor iz koga su iznikli još davnih dana Đapić, a sada i Škoro, želi posve drugačiju definiciju države nego što je ova koju imamo u Ustavu. Đapiću bi se svidjela neka nacionalističko-klerikalna despocija. A Škoro, koji, kako se čini po njegovim izjavama, ideološki nije puno daleko od Đapića, zamišlja idealnu Hrvatsku kao balkansku enklavu u kojoj čvrsta ruka predsjednika države vlada referendumima koje sam raspisuje po svojoj volji i pritom se poziva na legitimitet navodne volje naroda.
Pucanj u samu bit države
Škoro i Đapić sigurno bi skočili ravno u oči svakome tko bi rekao da su njihovi programi, u stvari, ciljani da se potpuno razori država. Njena parlamentarna demokraciju. Ustavni principi sloboda, prava i jednakosti građana po svim osnovama. Političke i druge institucije. Zapravo sve što je ovdje – mukotrpno, s puno padova, svinjarija i zaloma – ali ipak izgrađeno u ovih 28 godina od donošenja Ustava. Ukratko, da se dokine sama njene suština.
Ali to je, naravno, to i ništa drugo. Razaranje. Da bi se od Hrvatske stvorilo nešto posve drugo. Pa stoga udri, ravno u kost. A kost je, jasno, Ustav.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pa što je drugo nego pucanj u samu bit države Đapićeva fantazmagorija da nosilac svih odluka po Ustavu mora biti “hrvatski narod”, narod “Hrvata i katolika”. I da u Ustav mora ući “eksplicitna” definicija da je Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda, bez nacionalnih manjina. Kojima će se, naravno, onda uzeti saborski mandati i manjinska prava.
Zamisli nazadne revolucije
I što je nego upravo to isto Škorina napoleonska zamisao – gdje li ju je samo našao, u staroj EU sigurno ne – da u svoju krpu za brisanje poda pretvori parlament, premijera i Vladu, zbog čije se uspostave u demokracijama upravo i izlazi na izbore?
A s time još kod obojice ide i zbirka svih tih prevratnih fiks ideja o šefu države kao vrhunaravnom gazdi od koga Vlada mora dobiti pristanak za “svoje politike”, koji postavlja ravnatelje obavještajnog aparata, veleposlanike, suce Ustavnog suda i čelništvo HRT-a, koji sam raspisuje referendume, kad mu se prohtije saziva Vladu na sastanke i na raport i po svome “bdije nad državom” kao kakav Tutankamon.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako takve ideje nisu desničarski dum-dum u današnju Hrvatsku, ne znam što jest. Nismo mi perfektna demokracija, ali put naprijed je evolucija, a ne nazadna revolucija.
Ludilo koje ne može proći
A lakrdija ove dvojice oko Ustava je tim veća što i Škoro, a valjda ipak i Đapić, znaju da to ludilo ne može proći pa to, dakle, znači da svoje eventualne birače svjesno zavaravaju i lažu.
Kao temelj države, naše kao i svih ostalih, Ustav je povelja čvrstog društvenog ugovora u kome se specificiraju vrijednosti i načela općeg dobra na kojima društvo počiva i do kojih je građanima stalo. Upravo zato – za razliku od običnih zakona – Sabor može donijeti ili promijeniti Ustav samo ako se s tim slaže najmanje dvije trećine zastupnika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tako rigorozno pravilo tu je zato se oko Ustava, kao najozbiljnije stvari, mora moći dogovoriti uvjerljiva većina koja uključuje i vlast i opoziciju. Ako bi Škorine i Đapićeve opsesije mogle dobiti dvotrećinsku većinu u nekom budućem Saboru, to bi značilo da smo džaba krečili ovih tridesetak godina. Mogli smo onda hladno zadržati jednopartijski sistem, samo s nekim desničarskim Titom na vrhu Tutankamonove piramide.
Zašto Đapić i Škoro toliko žele rasturiti Ustav?
Dvotrećinska većina za ovo u nekom budućem Saboru? Mogli smo onda zadržati jednopartijski sistem, samo s nekim desničarskim Titom na vrhu Tutankamonove piramide.
Ova dvojica predsjedničkih aspiranata sigurno bi skočila ravno u oči svakome tko bi rekao da su njihovi programi, u stvari, ciljani da se potpuno razori ova država. Sve što je ovdje mukotrpno izgrađeno u ovih 28 godina od donošenja Ustava, iako s puno padova i zaloma. Ukratko, da se dokine sama bit Hrvatske. Ali to jest to. Razaranje. Da bi se stvorilo nešto posve drugo
I Anto Đapić kandidira se za funkciju Predsjednika Republike najviše od svega bijesan na – hrvatski Ustav. U to ime, drugi najpoznatiji lažni magistar u domaćoj politici traži i zaziva da se donese potpuno novi izvorišni akt države iz koga se deriviraju svi zakoni i kompletan političko-pravni poredak ovoga društva. U uvjerenju da je “hrvatska rak rana” upravo ovaj Ustav Republike Hrvatske, Đapić svoj drastični rez nožem predstavlja kao nužnu i jedino moguću stvar da se – navodno – spasi Hrvatska.
Đapić je već drugi koji smatra da je Ustav kao takav glavni šiljati kamen u cipeli ove državne zajednice. S programom vrlo radikalnih ustavnih promjena prije njega se predstavio i predsjednički aspirant Miroslav Škoro. On, doduše, ne bi potaracao baš cijeli Ustav kao njegov takmac, drugi samoproglašeni ustavni stručnjak Anto Đapić, ali bi ga bogme protresao i izbušio tako da više ne sliči na sebe.
Oni bi drugačiju definiciju
Ustav je, dakle, glavna tema dana za već dvojicu predsjedničkih kandidata radikalne desnice, a zašto je, po njihovom sudu, potrebno razbucati prvo u njega, zapravo je sasvim razumljivo iako se nekome može činiti krajnje bizarnim, pa čak i politički rastrojenim.
Stvar je u tome da svjetonazor iz koga su iznikli još davnih dana Đapić, a sada i Škoro, želi posve drugačiju definiciju države nego što je ova koju imamo u Ustavu. Đapiću bi se svidjela neka nacionalističko-klerikalna despocija. A Škoro, koji, kako se čini po njegovim izjavama, ideološki nije puno daleko od Đapića, zamišlja idealnu Hrvatsku kao balkansku enklavu u kojoj čvrsta ruka predsjednika države vlada referendumima koje sam raspisuje po svojoj volji i pritom se poziva na legitimitet navodne volje naroda.
Pucanj u samu bit države
Škoro i Đapić sigurno bi skočili ravno u oči svakome tko bi rekao da su njihovi programi, u stvari, ciljani da se potpuno razori država. Njena parlamentarna demokraciju. Ustavni principi sloboda, prava i jednakosti građana po svim osnovama. Političke i druge institucije. Zapravo sve što je ovdje – mukotrpno, s puno padova, svinjarija i zaloma – ali ipak izgrađeno u ovih 28 godina od donošenja Ustava. Ukratko, da se dokine sama njene suština.
Ali to je, naravno, to i ništa drugo. Razaranje. Da bi se od Hrvatske stvorilo nešto posve drugo. Pa stoga udri, ravno u kost. A kost je, jasno, Ustav.
Pa što je drugo nego pucanj u samu bit države Đapićeva fantazmagorija da nosilac svih odluka po Ustavu mora biti “hrvatski narod”, narod “Hrvata i katolika”. I da u Ustav mora ući “eksplicitna” definicija da je Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda, bez nacionalnih manjina. Kojima će se, naravno, onda uzeti saborski mandati i manjinska prava.
Zamisli nazadne revolucije
I što je nego upravo to isto Škorina napoleonska zamisao – gdje li ju je samo našao, u staroj EU sigurno ne – da u svoju krpu za brisanje poda pretvori parlament, premijera i Vladu, zbog čije se uspostave u demokracijama upravo i izlazi na izbore?
A s time još kod obojice ide i zbirka svih tih prevratnih fiks ideja o šefu države kao vrhunaravnom gazdi od koga Vlada mora dobiti pristanak za “svoje politike”, koji postavlja ravnatelje obavještajnog aparata, veleposlanike, suce Ustavnog suda i čelništvo HRT-a, koji sam raspisuje referendume, kad mu se prohtije saziva Vladu na sastanke i na raport i po svome “bdije nad državom” kao kakav Tutankamon.
Ako takve ideje nisu desničarski dum-dum u današnju Hrvatsku, ne znam što jest. Nismo mi perfektna demokracija, ali put naprijed je evolucija, a ne nazadna revolucija.
Ludilo koje ne može proći
A lakrdija ove dvojice oko Ustava je tim veća što i Škoro, a valjda ipak i Đapić, znaju da to ludilo ne može proći pa to, dakle, znači da svoje eventualne birače svjesno zavaravaju i lažu.
Kao temelj države, naše kao i svih ostalih, Ustav je povelja čvrstog društvenog ugovora u kome se specificiraju vrijednosti i načela općeg dobra na kojima društvo počiva i do kojih je građanima stalo. Upravo zato – za razliku od običnih zakona – Sabor može donijeti ili promijeniti Ustav samo ako se s tim slaže najmanje dvije trećine zastupnika.
Tako rigorozno pravilo tu je zato se oko Ustava, kao najozbiljnije stvari, mora moći dogovoriti uvjerljiva većina koja uključuje i vlast i opoziciju. Ako bi Škorine i Đapićeve opsesije mogle dobiti dvotrećinsku većinu u nekom budućem Saboru, to bi značilo da smo džaba krečili ovih tridesetak godina. Mogli smo onda hladno zadržati jednopartijski sistem, samo s nekim desničarskim Titom na vrhu Tutankamonove piramide.