Počelo je, sjetit će se oni koji duže prate medije, učestalim spominjanjem činjenice kako je u Rijeci već više od 70 godina na čelu jedna partija, i to u kolumnama Nine Raspudića. Nastavilo se potom nevjerovatnom histerijom koja je nastala nakon što je za intendanta riječkog HNK imenovan Oliver Frljić, što praktično nije stalo sve dok nije otišao s te funkcije. Potom se, čudne li ironije, na stranicama Novog lista, Davor Velnić, inače riječki književnik, pišući o Deklaraciji o zajedničkom jeziku, obrušio na vlastiti grad, optužujući ga za multikulturalnost, srpstvo i jugoslavenstvo.
Ivona Milinović, lokalna aktivistica HDZ-a je u nedavnom skandaloznom istupu pokušala braniti Rijeku od tih optužbi, licitirajući s postotkom Srba u gradu. Velnićevim je pak tragom, upravo nastavila i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, optužujući nogometni klub Rijeku da je bio filijala Partizana i Crvene zvezde, da bi naknadno njezina majka, komentirajući ovu izjavu, izrekla monstruoznu rečenicu: “Ja mislim da Rijeka ionako malo glasa za nju. Rijeka je multinacionalna, više je, neću reći čija, ali dobro je, ostali smo živi i po porijeklu imovine i svačemu”.
Neprijateljska enklava
Ukratko, nacionalistička desnica u cijelosti, bilo da je riječ o kolumnistima, književnicima, navijačima, predsjednici ili običnim građanima, čak i neovisno o tome što mnogi od njih dolaze iz Rijeke, jednostavno taj grad očito ne podnose i doživljavaju ga kao neku eksteritorijalnu neprijateljsku enklavu, kao da je, Bože mi prosti, još uvijek D’Anunzio u gradu. Logično je u takvim okolnostima postaviti pitanje zbog čega je to tako?
Iako to ni sami hejteri ne skrivaju, radi lakšeg praćenja ovdje ćemo te razloge izdvojiti. Oni su, naravno povezani, a odnose se ponajprije na činjenicu da u Rijeci konstantno pobjeđuje SDP, koga nacionalisti doživljavaju kao izvorno neprijateljsku i nedovoljno hrvatsku stranku, što će uvijek biti slučaj, ma koliko se u SDP-u bespotrebno trudili dokazat im suprotno. Tu činjenicu oni sebi objašnjavaju multinacionalnošću grada, koji je nastala doseljavanjem u Jugoslaviji, zbog čega su ti ljudi ostali odani antifašizmu i partiji koja ih je dovela u grad.
Antidestruktivna naran nacionalizma
Na ovom mjestu bitna su dva momenta. Prvi je ta moralno nedopustiva pozicija koju nacionalisti uzimaju kao normalnu i logičnu, o tome kako je multikulturalnost i višenacionalnost nešto opasno i naopako. No, drugi je još zanimljiviji. Budući da za odanost Rijeke ljevici i internacionalizmu razloge pronalaze u masovnom doseljavanju u opustošeni grad nakon Drugog svjetskog rata, ispada da nacionalistima smeta činjenica što su partizani pripojili Rijeku Hrvatskoj i Jugoslaviji.
Jer da nisu, problem ne bi ni postojao. Interesantno je, kako s jednako masovnim poslijeratnim doseljavanjem u Zadar, nemaju taj problem, isključivo zbog drukčije, njima bliže, političke orijentacije većine Zadrana. Tako se u konačnici razotkriva istinska autodestruktivna narav nacionalizma. Njima ne odgovara stvarna Hrvatska, u ovom slučaju konkretno govorimo o Rijeci, nego samo ona izmaštana.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ukoliko im se realnost ne uklapa u projekcije, onda istinski ne podnose ni vlastitu zemlju, ni njezine građane, i to do te mjere da to nisu u stanju, niti pristojnosti radi, sakriti. Da je riječ o nečemu što je duboko ukorijenjeno svjedoče upravo riječi majke aktualne predsjednice. Stoga bi sve ovo skupa, kad ne bi bilo istinski tragično i dodatno pothranjivalo atmosferu nesnošljivosti u zemlji, bilo jako smiješno.
Zašto desnica ne može podnijeti Rijeku i doživljava grad kao neprijateljsku enklavu?
Ispada da nacionalistima smeta činjenica što su partizani pripojili Rijeku Hrvatskoj i Jugoslaviji
Nacionalistička desnica u cijelosti, bilo da je riječ o kolumnistima, književnicima, navijačima, predsjednici ili običnim građanima, čak i neovisno o tome što mnogi od njih dolaze iz Rijeke, jednostavno taj grad očito ne podnose kao da je, Bože mi prosti, još uvijek D’Anunzio u gradu. Logično je u takvim okolnostima postaviti pitanje zbog čega je to tako?
Počelo je, sjetit će se oni koji duže prate medije, učestalim spominjanjem činjenice kako je u Rijeci već više od 70 godina na čelu jedna partija, i to u kolumnama Nine Raspudića. Nastavilo se potom nevjerovatnom histerijom koja je nastala nakon što je za intendanta riječkog HNK imenovan Oliver Frljić, što praktično nije stalo sve dok nije otišao s te funkcije. Potom se, čudne li ironije, na stranicama Novog lista, Davor Velnić, inače riječki književnik, pišući o Deklaraciji o zajedničkom jeziku, obrušio na vlastiti grad, optužujući ga za multikulturalnost, srpstvo i jugoslavenstvo.
Ivona Milinović, lokalna aktivistica HDZ-a je u nedavnom skandaloznom istupu pokušala braniti Rijeku od tih optužbi, licitirajući s postotkom Srba u gradu. Velnićevim je pak tragom, upravo nastavila i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, optužujući nogometni klub Rijeku da je bio filijala Partizana i Crvene zvezde, da bi naknadno njezina majka, komentirajući ovu izjavu, izrekla monstruoznu rečenicu: “Ja mislim da Rijeka ionako malo glasa za nju. Rijeka je multinacionalna, više je, neću reći čija, ali dobro je, ostali smo živi i po porijeklu imovine i svačemu”.
Neprijateljska enklava
Ukratko, nacionalistička desnica u cijelosti, bilo da je riječ o kolumnistima, književnicima, navijačima, predsjednici ili običnim građanima, čak i neovisno o tome što mnogi od njih dolaze iz Rijeke, jednostavno taj grad očito ne podnose i doživljavaju ga kao neku eksteritorijalnu neprijateljsku enklavu, kao da je, Bože mi prosti, još uvijek D’Anunzio u gradu. Logično je u takvim okolnostima postaviti pitanje zbog čega je to tako?
Iako to ni sami hejteri ne skrivaju, radi lakšeg praćenja ovdje ćemo te razloge izdvojiti. Oni su, naravno povezani, a odnose se ponajprije na činjenicu da u Rijeci konstantno pobjeđuje SDP, koga nacionalisti doživljavaju kao izvorno neprijateljsku i nedovoljno hrvatsku stranku, što će uvijek biti slučaj, ma koliko se u SDP-u bespotrebno trudili dokazat im suprotno. Tu činjenicu oni sebi objašnjavaju multinacionalnošću grada, koji je nastala doseljavanjem u Jugoslaviji, zbog čega su ti ljudi ostali odani antifašizmu i partiji koja ih je dovela u grad.
Antidestruktivna naran nacionalizma
Na ovom mjestu bitna su dva momenta. Prvi je ta moralno nedopustiva pozicija koju nacionalisti uzimaju kao normalnu i logičnu, o tome kako je multikulturalnost i višenacionalnost nešto opasno i naopako. No, drugi je još zanimljiviji. Budući da za odanost Rijeke ljevici i internacionalizmu razloge pronalaze u masovnom doseljavanju u opustošeni grad nakon Drugog svjetskog rata, ispada da nacionalistima smeta činjenica što su partizani pripojili Rijeku Hrvatskoj i Jugoslaviji.
Jer da nisu, problem ne bi ni postojao. Interesantno je, kako s jednako masovnim poslijeratnim doseljavanjem u Zadar, nemaju taj problem, isključivo zbog drukčije, njima bliže, političke orijentacije većine Zadrana. Tako se u konačnici razotkriva istinska autodestruktivna narav nacionalizma. Njima ne odgovara stvarna Hrvatska, u ovom slučaju konkretno govorimo o Rijeci, nego samo ona izmaštana.
Ukoliko im se realnost ne uklapa u projekcije, onda istinski ne podnose ni vlastitu zemlju, ni njezine građane, i to do te mjere da to nisu u stanju, niti pristojnosti radi, sakriti. Da je riječ o nečemu što je duboko ukorijenjeno svjedoče upravo riječi majke aktualne predsjednice. Stoga bi sve ovo skupa, kad ne bi bilo istinski tragično i dodatno pothranjivalo atmosferu nesnošljivosti u zemlji, bilo jako smiješno.