Srpska državna ideologija u prošlom i ovom stoljeću u svojim je bitnim obilježjima ideologija žrtve i prava na političko teritorijalnu kompenzaciju zbog podnesene žrtve. Prva velika srpska povijesna žrtva bila je ona na Kosovu u 14. stoljeću, na kojoj je izgrađen cijeli jedan državotvorni mit.
Druga velika srpska žrtva bila je ona u Prvom svjetskom ratu, na osnovi koje je srpska politika opravdavala velikosrpsko uređenje prve Jugoslavije. Treća velika žrtva, koja je formirala suvremenu srpsku državnu politiku tiče se, naravno, Drugog svjetskog rata i nespornih zločina ustaškog režima, kao i njemačkih okupacijskih snaga.
Međutim, da bi pojačali efekt žrtve, srpski su političari, povjesničari i mediji izmislili i do danas održavaju mit o 700 tisuća mrtvih u Jasenovcu, premda je u cijelom Drugom svjetskom ratu, na cijelom području bivše Jugoslavije, ubijeno oko 200 tisuća ljudi, ili nešto više.
Univerzalni casus belli pred poništenjem
Izmišljotina o 700 tisuća jasenovačkih žrtava prvo se koristila da bi se Hrvatskoj nabijao osjećaj krivnje i kako bi se unaprijed kompromitirale njene težnje za većom samostalnošću unutar SFRJ. Od dolaska Slobodana Miloševića na vlast pa sve do danas, ta se izmišljotina upotrebljavala kao glavni argument za osjećaj ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao i za sve moguće nasilne akcije srpskih vojski u ratovima između 1991. i 1995. godine.
Osjećaj ugroženosti i Srba zbog genocida u NDH koristio se kao univerzalni casus belli za srpske ratove u Hrvatskoj i BiH, jer Srbi imaju povijesno iskustvo žrtve.
Odluka Valentina Inzka, visokog povjerenika za Bosnu i Hercegovinu, kojom se zabranjuje nijekanje ratnih zločina u bosanskohercegovačkom ratu, prijeti da poništi tu glavnu paradigmu skoro svih srpskih državnih politika i ideologija unatrag više od 120 godina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Srebrenica i počinitelji genocida
Naime, najgori i najmasovniji ratni zločin u BiH počinile su srpske oružane snage, masakrom u Srebrenici, koji se opravdano smatra genocidom. Srbi, dakle, zbog Srebrenice, kao i zbog drugih zločina u susjednoj državi, više nisu žrtve genocida, koji na temelju statusa žrtve traže određena politička prava, nego postaju počinitelji genocida.
I to još ne smiju službeno osporavati, nego moraju službeno govoreći, priznati da su počinili genocid, ili šutke tolerirati dok svi drugi od Milanovića, Plenkovića i Izetbegovića, preko šefova NATO-a, do Joea Bidena i Angele Merkel, govore da je srpska vojska počinila genocid.
Kopernikanski obrat
Ako Srbi više nisu žrtve, nego počinitelji genocida, kakva je moralna utemeljenost njihovih ratova između 1990. i 1995. godine? Nema je.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovim kopernikanskim obratom, u kojem Srbi od žrtve genocida postaju počinitelji genocida, gubi se ideološko i psihološko utemeljenje svih prošlih, ali i budućih ekspanzionističkih akcija srpske državne i srpskih regionalnih politika, jer srpski narod više nije potrebno štititi.
Srpske oružane snage počinile su genocid, koji su isplanirali i odobrili njihovi vodeći političari. Koji i dalje imaju posvećeni status u Republici Srpskoj. Radovan Karadžić i Ratko Mladić glavne su zvijezde u ikonografskom svemiru Republike Srpske. A oni su nesporni počinitelji genocida.
Kako uopće opravdati Republiku Srpsku?
Ako, dakle, ne postoji opasnost da netko počini genocid nad Srbima, nego su, naprotiv srpske oružane snage i političke elite krive za očigledan genocid, kako uopće opravdati Republiku Srpsku, koja je velikim dijelom nastala na posljedicama ratnih zločina?
Članak se nastavlja ispod oglasa
I kako opravdati ekspanzionističke fantazije dijela srpske znanstvene, političke i medijske scene? I što će misliti djeca u školama, Republike Srpske, budu li morala učiti da su Ratko Mladić i Radovan Karadžić, zapravo genocidni zločinci? Ako je tako, za kakvu su se “državu” njihovi roditelji i djedovi borili?
Pretpostavke za trajni mir
Potencijalne posljedice Inzkove odluke upravo su dramatično važne i dalekosežne. One slamaju samu kičmu ideje o bilo kakvoj neovisnosti Republike Srpske pa je, stoga, logično da Milorad Dodik ne može prihvatiti Inzkovu odluku.
Inzkova odluka, istodobno, stvara psihološko-političke pretpostavke za uspostavljanje trajnog i funkcionalnog mira u susjednoj državi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto Dodik divlja oko novog zakona? Srbi više ne bi bili žrtve, a djecu bi morali učiti da su Mladić i Karadžić zločinci
Ako Srbi više nisu žrtve, nego počinitelji genocida, kakva je moralna utemeljenost njihovih ratova između 1990. i 1995. godine?
Potencijalne posljedice Inzkove odluke upravo su dramatično važne i dalekosežne. One slamaju samu kičmu ideje o bilo kakvoj neovisnosti Republike Srpske pa je, stoga, logično da Milorad Dodik ne može prihvatiti Inzkovu odluku
Srpska državna ideologija u prošlom i ovom stoljeću u svojim je bitnim obilježjima ideologija žrtve i prava na političko teritorijalnu kompenzaciju zbog podnesene žrtve. Prva velika srpska povijesna žrtva bila je ona na Kosovu u 14. stoljeću, na kojoj je izgrađen cijeli jedan državotvorni mit.
Druga velika srpska žrtva bila je ona u Prvom svjetskom ratu, na osnovi koje je srpska politika opravdavala velikosrpsko uređenje prve Jugoslavije. Treća velika žrtva, koja je formirala suvremenu srpsku državnu politiku tiče se, naravno, Drugog svjetskog rata i nespornih zločina ustaškog režima, kao i njemačkih okupacijskih snaga.
Međutim, da bi pojačali efekt žrtve, srpski su političari, povjesničari i mediji izmislili i do danas održavaju mit o 700 tisuća mrtvih u Jasenovcu, premda je u cijelom Drugom svjetskom ratu, na cijelom području bivše Jugoslavije, ubijeno oko 200 tisuća ljudi, ili nešto više.
Univerzalni casus belli pred poništenjem
Izmišljotina o 700 tisuća jasenovačkih žrtava prvo se koristila da bi se Hrvatskoj nabijao osjećaj krivnje i kako bi se unaprijed kompromitirale njene težnje za većom samostalnošću unutar SFRJ. Od dolaska Slobodana Miloševića na vlast pa sve do danas, ta se izmišljotina upotrebljavala kao glavni argument za osjećaj ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao i za sve moguće nasilne akcije srpskih vojski u ratovima između 1991. i 1995. godine.
Osjećaj ugroženosti i Srba zbog genocida u NDH koristio se kao univerzalni casus belli za srpske ratove u Hrvatskoj i BiH, jer Srbi imaju povijesno iskustvo žrtve.
Odluka Valentina Inzka, visokog povjerenika za Bosnu i Hercegovinu, kojom se zabranjuje nijekanje ratnih zločina u bosanskohercegovačkom ratu, prijeti da poništi tu glavnu paradigmu skoro svih srpskih državnih politika i ideologija unatrag više od 120 godina.
Srebrenica i počinitelji genocida
Naime, najgori i najmasovniji ratni zločin u BiH počinile su srpske oružane snage, masakrom u Srebrenici, koji se opravdano smatra genocidom. Srbi, dakle, zbog Srebrenice, kao i zbog drugih zločina u susjednoj državi, više nisu žrtve genocida, koji na temelju statusa žrtve traže određena politička prava, nego postaju počinitelji genocida.
I to još ne smiju službeno osporavati, nego moraju službeno govoreći, priznati da su počinili genocid, ili šutke tolerirati dok svi drugi od Milanovića, Plenkovića i Izetbegovića, preko šefova NATO-a, do Joea Bidena i Angele Merkel, govore da je srpska vojska počinila genocid.
Kopernikanski obrat
Ako Srbi više nisu žrtve, nego počinitelji genocida, kakva je moralna utemeljenost njihovih ratova između 1990. i 1995. godine? Nema je.
Ovim kopernikanskim obratom, u kojem Srbi od žrtve genocida postaju počinitelji genocida, gubi se ideološko i psihološko utemeljenje svih prošlih, ali i budućih ekspanzionističkih akcija srpske državne i srpskih regionalnih politika, jer srpski narod više nije potrebno štititi.
Srpske oružane snage počinile su genocid, koji su isplanirali i odobrili njihovi vodeći političari. Koji i dalje imaju posvećeni status u Republici Srpskoj. Radovan Karadžić i Ratko Mladić glavne su zvijezde u ikonografskom svemiru Republike Srpske. A oni su nesporni počinitelji genocida.
Kako uopće opravdati Republiku Srpsku?
Ako, dakle, ne postoji opasnost da netko počini genocid nad Srbima, nego su, naprotiv srpske oružane snage i političke elite krive za očigledan genocid, kako uopće opravdati Republiku Srpsku, koja je velikim dijelom nastala na posljedicama ratnih zločina?
I kako opravdati ekspanzionističke fantazije dijela srpske znanstvene, političke i medijske scene? I što će misliti djeca u školama, Republike Srpske, budu li morala učiti da su Ratko Mladić i Radovan Karadžić, zapravo genocidni zločinci? Ako je tako, za kakvu su se “državu” njihovi roditelji i djedovi borili?
Pretpostavke za trajni mir
Potencijalne posljedice Inzkove odluke upravo su dramatično važne i dalekosežne. One slamaju samu kičmu ideje o bilo kakvoj neovisnosti Republike Srpske pa je, stoga, logično da Milorad Dodik ne može prihvatiti Inzkovu odluku.
Inzkova odluka, istodobno, stvara psihološko-političke pretpostavke za uspostavljanje trajnog i funkcionalnog mira u susjednoj državi.