Nedostajalo je tek desetak dana. U srijedu, 8. prosinca, Angela Merkel napustila je dužnost njemačke kancelarke, na kojoj je provela četiri uzastopna mandata. Da je kojim slučajem formiranje nove njemačke vlade na čelu s Olafom Scholzom potrajalo još malo, Merkel bi po broju dana na kancelarskoj dužnosti nadmašila svog bivšeg mentora Helmuta Kohla i u povijest ušla kao najdugovječnija kancelarka.
Bio bi to zgodan rekord, crtica na Wikipediji, ali suštinski se ništa ne bi promijenilo: Angela Merkel i ovako je ostavila dubok trag u njemačkoj i europskoj politici. Njezin odlazak, nakon 16 godina i 16 dana na vlasti, utjecat će, dakako, prije svih na Njemačku – neke se promjene već daju naslutiti iz programa nove vlade pod vodstvom socijaldemokrata. Ali će zaljuljati i klatno političke moći šire na kontinentu.
Nezamjenjiva uloga bivše kancelarke
Kad je u srijedu Angela Merkel posljednji put napustila kancelarski ured, Europska unija ostala je bez političarke koju se percipira neformalnom lidericom EU-a i koja se kroz desetljeće i pol profilirala kao ključna figura za rješavanje sve kompleksnijih europskih kriza. Njezina je uloga u odgovoru na krizu u eurozoni bila presudna. Njezin je utjecaj na europski pristup velikoj izbjegličkoj krizi bio neporeciv. Njezin je input u suzbijanju ekonomskih posljedica pandemije bio nezamjenjiv.
Takvu ulogu omogućilo joj je nekoliko faktora. Činjenica da je bila na čelu Njemačke, ekonomski najjače članice Europske unije. Politička vještina zbog koje je istovremeno bila hvaljena i kritizirana: sklonost kompromisu i konsenzusu, čak i pod cijenu da odluke budu donesene (pre)kasno. U konačnici, barem posljednjih godina, iskustvo – malotko se za stolom Europskog vijeća može pohvaliti s tako dugim, neprekinutim nizom mandata.
Ako je sve to nužno za preuzimanje liderstva, onda Europska unija u ovom trenutku više nema lidera. Pa ipak, i prije formalnog odlaska Angele Merkel otvoreno je neformalno natjecanje za tu prestižnu titulu. Tko će, dakle, preuzeti vodeću ulogu u Europskoj uniji?
Dugovječni premijeri bez ikakve šanse
Gleda li se samo političko iskustvo, EU ima još barem dva dugovječna premijera, Nizozemca Marka Ruttea i Mađara Viktora Orbana, koji su u svojim zemljama na vlasti od 2010. godine. Nezamislivo je, međutim, da ijedan od njih dvojice preuzme ulogu koju je imala njemačka kancelarka: Rutteov fiskalni konzervativizam nikad neće biti naširoko popularan u EU, pogotovo među južnim, zaduženijim, proračunski ležernijim članicama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Orban je, pak, priča za sebe – donedavno dio Merkeličine političke obitelji, europskih pučana, mađarski premijer s godinama je ušao u stalne sukobe s Bruxellesom. U nedavnom osvrtu na povlačenje Angele Merkel s političke scene, Orban najavljuje „novu eru“ za EU u kojoj „skidamo rukavice“ – daleko je to od kompromisa i konsenzusa koji su nužni za upravljanje složenom organizacijom poput Europske unije.
Političko vodstvo se ne nasljeđuje
Logičan nasljednik bivše njemačke kancelarke na europskoj sceni bio bi, naravno, njemački kancelar. I Olaf Scholz iza sebe ima snažnu Njemačku, njezino gospodarstvo, i snažnu političku grupaciju, europske socijaliste (što nije nebitno za vođenje politike na razini EU-a). Ali kruna europskog liderstva nije nasljedna. Scholz je na samom početku kancelarskog mandata i pozornost mu je nužno više usmjerena na ono što će se narednih mjeseci, dok se nova vlada ne uhoda, zbivati u Berlinu, nego u Bruxellesu.
Scholz će, osim toga, uvijek biti u manje komotnoj poziciji nego što je bila Angela Merkel. Njegova je vlada po prvi puta sastavljena od tri različite političke opcije, pri čemu su neki od ključnih resora – ključnih ne samo iz pozicije Njemačke, nego i iz aspekta dugoročnih planova i politika EU-a – pripali njegovim koalicijskim partnerima (liberalima ministarstvo financija, a zelenima ministarstvo gospodarstva i zaštite klime).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Novo savezništvo na Mediteranu
U potrazi za liderima koji bi mogli ispuniti prazninu koju ostavlja odlazak Angele Merkel, europski mediji okrenuli su se stoga Francuskoj i Italiji. Emmanuel Macron i Mario Draghi stvaraju novo, čvrsto savezništvo – jer Francuska i Italija imaju slične probleme i srodne interese – i sve ih se više percipira kao ključni politički tandem u postmerkelovskoj eri.
Francuska i Italija imale su zadnjih godina nekoliko više ili manje ozbiljnih nesuglasica. Jednom je prilikom, na primjer, svađa izbila oko Nutelle, kada je bivša ministrica ekologije Segolene Royal kritizirala popularni namaz, pa su se supruga i kćer tadašnjeg talijanskog premijera Mattea Renzija sutradan fotografirale uz oveću teglicu Nutelle u prvom planu. Royal se ispričala Talijanima.
Diplomatski spor oko prosvjeda
Puno je ozbiljniji diplomatski spor izbio početkom 2019. kada je Francuska povukla svog veleposlanika iz Rima u Pariz „na konzultacije“ – što je diplomatska šifra za ozbiljno pogoršanje odnosa – nakon što se tadašnji zamjenik talijanskog premijera Luigi di Maio sastao s predstavnicima „žutih prsluka“, neformalne skupine koja je mjesecima prosvjedovala (nekad i nasilno) protiv Macrona (sastanak i zajednička fotografija sa “žutim prslucima” samo su eskalirali višemjesečne tenzije).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svađe su sada zaboravljene, a Macron je upravo iz Zagreba žurio u Rim potpisati strateški sporazum o bilateralnoj suradnji, po uzoru na onaj koji Francuska već ima s Njemačkom. Osnažena talijansko-francuska suradnja je, dakle, zajamčena, ali hoće li Macron i Draghi doista uspjeti preuzeti ulogu koju je zadnjih godina imala umirovljena njemačka kancelarka, ovisit će i o nizu vanjskih okolnosti, na koje ni jedan ni drugi nemaju nužno presudan utjecaj.
Tko će biti predsjednik Francuske?
Pred Macronom su izbori u travnju sljedeće godine, na koje on izlazi kao favorit, ali nije nemoguće da mu veselje pokvari protukandidakinja. Nije riječ o Marine Le Pen – koja je na krajem desnom spektru dobila još jednog izazivača, Erica Zemmoura – jer eventualni drugi krug s kandidatom/kandidatkinjom krajnje desnice za Macrona može biti povoljan: mobilizirat će i one koji nisu mislili glasati na njega, ali smatraju da je bolje i Macron, nego krajnja desnica.
Radi se o Valerie Pecresse, kandidatkinji konzervativaca koja cilja na slično biračko tijelo, barem dijelom, kao i Macron. Pecresse je tek nominirana prije koji dan, pa je daleko prerano prognozirati koliko će njezin ulazak u utrku promijeniti odnose snaga i hoće li ugroziti Macronov pohod na drugi mandat. Ali je potpuno izvjesno da ona može biti ozbiljnija izazivačica francuskom predsjedniku nego kandidat ili kandidatkinja s krajnje desnice.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Italiji je, po običaju, sve moguće
Macron je, dakle, favorit, no ipak bez čvrstog jamstva da će biti izborni pobjednik. Draghi, s druge strane, može i ne mora na izbore – u Italiji je politička scena inherentno nestabilna i svaka vlada može svaki tren pasti, pogotovo kad opstaje uz podršku tako široke i šarolike koalicije kao što je slučaj s Draghijevim kabinetom.
‘Super Mario’ – koji je taj nadimak zaslužio kao predsjednik Europske središnje banke, svojom ulogom u spašavanju eura (čuvenom rečenicom „što god bude potrebno“) – spominje se osim toga u medijskim spekulacijama kao mogući predsjednički kandidat, nakon što Sergiju Mattarelli u veljači istekne mandat. Predsjednika Italije bira se u parlamentu. Ta je pozicija bitna za Italiju, ali nositelj te dužnosti nema nikakav utjecaj na širu politiku u EU.
Bez Njemačke se ipak ne može
No, i u Rimu i u Parizu svjesni su da se bez Njemačke ipak ne može. Dva dana nakon što je prisegnuo za kancelara, Olaf Scholz otputovao je u prvi radni posjet u inozemstvo. Destinacija, očekivano, Pariz. Njemačko-francusko savezništvo itekako je živo, a moguće da mu se sada aktivnije priključi i Italija. Trojno liderstvo za EU – barem dok se (ako se) političke okolnosti u Italiji i Francuskoj ne promijene.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pitanje je, međutim, treba li Europska unija uopće tražiti novo vodstvo, osobu ili osobe koje bi uskočile u ulogu koja je na europskoj razini posljednjih godina bila pisana za Angelu Merkel?
Treba li uopće tražiti nasljednika?
U biografiji Angele Merkel „Kancelarka i njezin svijet“ Stefan Kornelius opisuje njezin prvi EU summit kao šefice vlade, u prosincu 2005. u Bruxellesu. Autor, među ostalim, kaže da je slovila “kao neispisani list” i da su je smatrali “europski neiskusnom” (to se, dodaje, već na tom sastanku počelo mijenjati).
No, prije 16 godina sasvim sigurno nitko nije mogao predvidjeti koliko će njemačka političarka postati ključna za rješavanje europskih problema i kriza. Da ćemo desetljeće i pol kasnije analizirati što njezin odlazak znači za Europsku uniju. Jer naprosto, ni Angela Merkel tada nije bila – pa, Angela Merkel.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Veliko je, naravno, iskušenje da se već sada unutar EU-a pokuša naći netko tko će u kompleksnim europskim odnosima zamijeniti (dugo)vječnu kancelarku. No, u ovom trenutku ta je potraga potencijalno beskorisna, a sasvim sigurno preuranjena.
Zašto Europska unija ne treba tražiti novog lidera koji će zamijeniti Angelu Merkel
Veliko je, naravno, iskušenje da se pokuša naći političara koji će preuzeti ulogu bivše kancelarke. Ali ta je potraga u ovom trenutku bespotrebna
Njezina je uloga u odgovoru na krizu u eurozoni bila presudna. Njezin je utjecaj na europski pristup velikoj izbjegličkoj krizi bio neporeciv. Njezin je input u suzbijanju ekonomskih posljedica pandemije bio nezamjenjiv
Nedostajalo je tek desetak dana. U srijedu, 8. prosinca, Angela Merkel napustila je dužnost njemačke kancelarke, na kojoj je provela četiri uzastopna mandata. Da je kojim slučajem formiranje nove njemačke vlade na čelu s Olafom Scholzom potrajalo još malo, Merkel bi po broju dana na kancelarskoj dužnosti nadmašila svog bivšeg mentora Helmuta Kohla i u povijest ušla kao najdugovječnija kancelarka.
Bio bi to zgodan rekord, crtica na Wikipediji, ali suštinski se ništa ne bi promijenilo: Angela Merkel i ovako je ostavila dubok trag u njemačkoj i europskoj politici. Njezin odlazak, nakon 16 godina i 16 dana na vlasti, utjecat će, dakako, prije svih na Njemačku – neke se promjene već daju naslutiti iz programa nove vlade pod vodstvom socijaldemokrata. Ali će zaljuljati i klatno političke moći šire na kontinentu.
Nezamjenjiva uloga bivše kancelarke
Kad je u srijedu Angela Merkel posljednji put napustila kancelarski ured, Europska unija ostala je bez političarke koju se percipira neformalnom lidericom EU-a i koja se kroz desetljeće i pol profilirala kao ključna figura za rješavanje sve kompleksnijih europskih kriza. Njezina je uloga u odgovoru na krizu u eurozoni bila presudna. Njezin je utjecaj na europski pristup velikoj izbjegličkoj krizi bio neporeciv. Njezin je input u suzbijanju ekonomskih posljedica pandemije bio nezamjenjiv.
Takvu ulogu omogućilo joj je nekoliko faktora. Činjenica da je bila na čelu Njemačke, ekonomski najjače članice Europske unije. Politička vještina zbog koje je istovremeno bila hvaljena i kritizirana: sklonost kompromisu i konsenzusu, čak i pod cijenu da odluke budu donesene (pre)kasno. U konačnici, barem posljednjih godina, iskustvo – malotko se za stolom Europskog vijeća može pohvaliti s tako dugim, neprekinutim nizom mandata.
Ako je sve to nužno za preuzimanje liderstva, onda Europska unija u ovom trenutku više nema lidera. Pa ipak, i prije formalnog odlaska Angele Merkel otvoreno je neformalno natjecanje za tu prestižnu titulu. Tko će, dakle, preuzeti vodeću ulogu u Europskoj uniji?
Dugovječni premijeri bez ikakve šanse
Gleda li se samo političko iskustvo, EU ima još barem dva dugovječna premijera, Nizozemca Marka Ruttea i Mađara Viktora Orbana, koji su u svojim zemljama na vlasti od 2010. godine. Nezamislivo je, međutim, da ijedan od njih dvojice preuzme ulogu koju je imala njemačka kancelarka: Rutteov fiskalni konzervativizam nikad neće biti naširoko popularan u EU, pogotovo među južnim, zaduženijim, proračunski ležernijim članicama.
Orban je, pak, priča za sebe – donedavno dio Merkeličine političke obitelji, europskih pučana, mađarski premijer s godinama je ušao u stalne sukobe s Bruxellesom. U nedavnom osvrtu na povlačenje Angele Merkel s političke scene, Orban najavljuje „novu eru“ za EU u kojoj „skidamo rukavice“ – daleko je to od kompromisa i konsenzusa koji su nužni za upravljanje složenom organizacijom poput Europske unije.
Političko vodstvo se ne nasljeđuje
Logičan nasljednik bivše njemačke kancelarke na europskoj sceni bio bi, naravno, njemački kancelar. I Olaf Scholz iza sebe ima snažnu Njemačku, njezino gospodarstvo, i snažnu političku grupaciju, europske socijaliste (što nije nebitno za vođenje politike na razini EU-a). Ali kruna europskog liderstva nije nasljedna. Scholz je na samom početku kancelarskog mandata i pozornost mu je nužno više usmjerena na ono što će se narednih mjeseci, dok se nova vlada ne uhoda, zbivati u Berlinu, nego u Bruxellesu.
Scholz će, osim toga, uvijek biti u manje komotnoj poziciji nego što je bila Angela Merkel. Njegova je vlada po prvi puta sastavljena od tri različite političke opcije, pri čemu su neki od ključnih resora – ključnih ne samo iz pozicije Njemačke, nego i iz aspekta dugoročnih planova i politika EU-a – pripali njegovim koalicijskim partnerima (liberalima ministarstvo financija, a zelenima ministarstvo gospodarstva i zaštite klime).
Novo savezništvo na Mediteranu
U potrazi za liderima koji bi mogli ispuniti prazninu koju ostavlja odlazak Angele Merkel, europski mediji okrenuli su se stoga Francuskoj i Italiji. Emmanuel Macron i Mario Draghi stvaraju novo, čvrsto savezništvo – jer Francuska i Italija imaju slične probleme i srodne interese – i sve ih se više percipira kao ključni politički tandem u postmerkelovskoj eri.
Francuska i Italija imale su zadnjih godina nekoliko više ili manje ozbiljnih nesuglasica. Jednom je prilikom, na primjer, svađa izbila oko Nutelle, kada je bivša ministrica ekologije Segolene Royal kritizirala popularni namaz, pa su se supruga i kćer tadašnjeg talijanskog premijera Mattea Renzija sutradan fotografirale uz oveću teglicu Nutelle u prvom planu. Royal se ispričala Talijanima.
Diplomatski spor oko prosvjeda
Puno je ozbiljniji diplomatski spor izbio početkom 2019. kada je Francuska povukla svog veleposlanika iz Rima u Pariz „na konzultacije“ – što je diplomatska šifra za ozbiljno pogoršanje odnosa – nakon što se tadašnji zamjenik talijanskog premijera Luigi di Maio sastao s predstavnicima „žutih prsluka“, neformalne skupine koja je mjesecima prosvjedovala (nekad i nasilno) protiv Macrona (sastanak i zajednička fotografija sa “žutim prslucima” samo su eskalirali višemjesečne tenzije).
Svađe su sada zaboravljene, a Macron je upravo iz Zagreba žurio u Rim potpisati strateški sporazum o bilateralnoj suradnji, po uzoru na onaj koji Francuska već ima s Njemačkom. Osnažena talijansko-francuska suradnja je, dakle, zajamčena, ali hoće li Macron i Draghi doista uspjeti preuzeti ulogu koju je zadnjih godina imala umirovljena njemačka kancelarka, ovisit će i o nizu vanjskih okolnosti, na koje ni jedan ni drugi nemaju nužno presudan utjecaj.
Tko će biti predsjednik Francuske?
Pred Macronom su izbori u travnju sljedeće godine, na koje on izlazi kao favorit, ali nije nemoguće da mu veselje pokvari protukandidakinja. Nije riječ o Marine Le Pen – koja je na krajem desnom spektru dobila još jednog izazivača, Erica Zemmoura – jer eventualni drugi krug s kandidatom/kandidatkinjom krajnje desnice za Macrona može biti povoljan: mobilizirat će i one koji nisu mislili glasati na njega, ali smatraju da je bolje i Macron, nego krajnja desnica.
Radi se o Valerie Pecresse, kandidatkinji konzervativaca koja cilja na slično biračko tijelo, barem dijelom, kao i Macron. Pecresse je tek nominirana prije koji dan, pa je daleko prerano prognozirati koliko će njezin ulazak u utrku promijeniti odnose snaga i hoće li ugroziti Macronov pohod na drugi mandat. Ali je potpuno izvjesno da ona može biti ozbiljnija izazivačica francuskom predsjedniku nego kandidat ili kandidatkinja s krajnje desnice.
U Italiji je, po običaju, sve moguće
Macron je, dakle, favorit, no ipak bez čvrstog jamstva da će biti izborni pobjednik. Draghi, s druge strane, može i ne mora na izbore – u Italiji je politička scena inherentno nestabilna i svaka vlada može svaki tren pasti, pogotovo kad opstaje uz podršku tako široke i šarolike koalicije kao što je slučaj s Draghijevim kabinetom.
‘Super Mario’ – koji je taj nadimak zaslužio kao predsjednik Europske središnje banke, svojom ulogom u spašavanju eura (čuvenom rečenicom „što god bude potrebno“) – spominje se osim toga u medijskim spekulacijama kao mogući predsjednički kandidat, nakon što Sergiju Mattarelli u veljači istekne mandat. Predsjednika Italije bira se u parlamentu. Ta je pozicija bitna za Italiju, ali nositelj te dužnosti nema nikakav utjecaj na širu politiku u EU.
Bez Njemačke se ipak ne može
No, i u Rimu i u Parizu svjesni su da se bez Njemačke ipak ne može. Dva dana nakon što je prisegnuo za kancelara, Olaf Scholz otputovao je u prvi radni posjet u inozemstvo. Destinacija, očekivano, Pariz. Njemačko-francusko savezništvo itekako je živo, a moguće da mu se sada aktivnije priključi i Italija. Trojno liderstvo za EU – barem dok se (ako se) političke okolnosti u Italiji i Francuskoj ne promijene.
Pitanje je, međutim, treba li Europska unija uopće tražiti novo vodstvo, osobu ili osobe koje bi uskočile u ulogu koja je na europskoj razini posljednjih godina bila pisana za Angelu Merkel?
Treba li uopće tražiti nasljednika?
U biografiji Angele Merkel „Kancelarka i njezin svijet“ Stefan Kornelius opisuje njezin prvi EU summit kao šefice vlade, u prosincu 2005. u Bruxellesu. Autor, među ostalim, kaže da je slovila “kao neispisani list” i da su je smatrali “europski neiskusnom” (to se, dodaje, već na tom sastanku počelo mijenjati).
No, prije 16 godina sasvim sigurno nitko nije mogao predvidjeti koliko će njemačka političarka postati ključna za rješavanje europskih problema i kriza. Da ćemo desetljeće i pol kasnije analizirati što njezin odlazak znači za Europsku uniju. Jer naprosto, ni Angela Merkel tada nije bila – pa, Angela Merkel.
Veliko je, naravno, iskušenje da se već sada unutar EU-a pokuša naći netko tko će u kompleksnim europskim odnosima zamijeniti (dugo)vječnu kancelarku. No, u ovom trenutku ta je potraga potencijalno beskorisna, a sasvim sigurno preuranjena.