Goran Vojnović: Zašto Hrvatska ima tako siromašnu stranačku ponudu
Književnik i redatelj G. Vojnović uspoređuje izbore u Hrvatskoj i Sloveniji
Nama u Sloveniji, moram vam to priznati, ova je hrvatska demokracija dosadnija od naših zabavnih TV emisija. Kod nas se, naime, otkad smo ono prije dvadeset i četiri godine postali uzorno demokratsko društvo, na vlast moglo i greškom zalutati. Neki su se pustili godinama moliti da je preuzmu, a neki su na vlast pali s neba. Ili s kruške.
Opet, neki bi s vlasti silazili i prije nego bi u državnim tvrtkama zaposlili svoju užu rodbinu, a neki bi vladali i kada se ne bi pojavili na izbornim listama. U Sloveniji su parlamentarni izbori zato kao one televizijske bitke talenata, pune novih, mladih i nepoznatih lica, ljudi punih ideja, uvjerenih u vlastitu, još nedokazanu genijalnost, i nikad ne znate hoće li na kraju pobijediti mlada pjevačica, akrobatska skupina ili gutač vatre.
A u Hrvatskoj? U Hrvatskoj vi sve vrijeme demokratski guslate na vječito ista dva tona. Hadeze, esdepe, hadeze, esdepe, hadeze, esdepe, hadeze, ajjjoooooj…
Bulić i Jole
Briga vas što je jedan vaš premijer već imao kupljenu kartu za Haag, jedan završio u Lepoglavi, jedan se zvao Ivica Račan, a ovaj zadnji… dobro, neću vam pristajati na muku, sve vam je, vjerujem, jasno. Ali sve je to vama, čini se, nevažno, i vi i dalje HDZ, pa SDP, pa HDZ, pa SDP, pa HDZ. Čovjek, gledajući sve to izvana, dobije osjećaj da bi se na čelo HDZ-a i SDP-a moglo dolaziti i pobjedom u Big Brotheru, pa bi opet devedeset posto Hrvata glasalo za baš te dvije stranke.
Ne znam, doduše, kako vi iznutra to vidite, ali meni je ta vaša demokracija kao da kreneš na put od Zagreba prema Dubrovniku, a u autu samo jedan CD Mate Bulića i jedan od Joleta. I možeš ti to sad sto puta demokratski promijeniti, ali ja bih već do Karlovca poludio i zakucao se u zaštitnu ogradu, a vi, evo, prošli Dubrovnik već odavno i mirno pičite dalje, tu ste negdje pred Tiranom i kao da vas čujem kako govorite: “Ajde sad malo Joleta, dugo ga nismo čuli, baš smo ga se zaželjeli!”
Pa eto vam Joleta, dragi moji Hrvati. Vodite ga kući ako vam je bolji od Bulića.
‘U SFRJ vas nitko nije uspijevao uvjeriti da živite u demokraciji i da su na vlasti ljudi izabrani najširom ljudskom voljom. U nedjelju se, možda ljepše nego ikad, pokazala sva promašenost dvopartijskog sistema koji uzurpira društvo jednako kao i jednopartijski’
Razumijem ja da je vama tako lakše. Nama u Sloveniji valja svaki put pred izbore pažljivo pratiti izborne kampanje, čitati stranačke programe, pratiti televizijska sučeljavanja, sve da vidimo tko je tu tko. Gubimo, jadničci, mjesece svog dragocjenog vremena dok ustanovimo je li možda bolja stranka od onog trećeg s lijeve u profesorskom odijelu ili ipak ona od onog mladog, nadobudnog što ima zgodnu, plavu djevojku koja sjedi iza njega u publici.
A vi? Vi ste u nedjelju otišli u obližnju školu ili općinu, lijevi glasali za SDP, desni za HDZ, ljudi iz izborne komisije to prebrojali i na TV Dnevniku, u sedam navečer, javili da vas ove godine ima za mrvu više desnih. Hvala i doviđenja do sljedećeg prebrojavanja, za četiri godine.
I vi to, iz nekog meni nepoznatog razloga, i dalje uporno zovete demokracija. Jer za to ste se, kao, borili, o tome ste sanjali sve one godine dok ste imali jednu jedinu partiju pa vam je stoga život bio za neizdržati, za pobjeći u Njemačku ili za umrijeti na ratištu.
Tisućljetni san
Tu ste demokraciju sanjali tisuće godina, za to ste, ako ja to dobro razumijem, stvarali svoju državu, sve ste vi, sokolovi, pa i život svoj bili spremni dati, samo da danas možete birati između Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka.
Jer to je, ako vas dobro shvaćam, barem sto puta bolje nego kad su vam onomad, u ona grozna, crna vremena, na TV Dnevniku u sedam javili da je novi sekretar Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske postao Mika Špiljak, a vi opsovali, okrenuli na drugi program, gledali nogometi mrmljali sebi u bradu da tako dalje stvarno više ne ide.
Ne znam, ali meni se, ovako izvana, čini da se vama ta demokracija baš i nije nešto posrećila. Jer ako je demokracija to što pola Hrvatske ima svoju lijevu partiju, a druga polovica desnu, pa sad svake četiri godine i jedni i drugi na izborima zaokružuju onaj jedan jedini ponuđeni broj, onda u demokraciji žive i Kinezi i Saudijci i Sjeverni Korejci. Jer tamošnji birači imaju taman toliko mogućnosti izbora kao hrvatski.
Paraliza društva
Zato su hrvatski izbori još veća farsa nego oni u bivšoj Jugoslaviji gdje vas bar nitko nije uspijevao uvjeriti da živite u demokraciji i da su na vlasti ljudi izabrani najširom ljudskom, to jest vašom voljom. U nedjelju se, možda i ljepše no ikad, pokazala sva promašenost dvopartijskog sistema koji uzurpira društvo na gotovo isti način kao jednopartijski. Jer kad vam se po svim mogućim javnim institucijama isprepletu dvije partijske strukture, do čega u dvadeset godina naprosto mora doći jer svaka politika nezaustavljivo prodire u sve čestice društva, jedna drugu posve paraliziraju i državi nema micanja ni lijevo ni desno.
I zato je, ustvari, za hrvatske građane skoro pa posve nevažno tko je u nedjelju zvanično pobijedio, a tko zvanično izgubio i tko će na kraju oformiti novu hrvatsku vladu, a tko će naredne četiri godine biti oporba i sprječavati vladi da učini išta od onoga što je pred izbore obećala učiniti. Hrvatska je demokracija igra u kojoj je posve nebitno tko je na kojoj strani. Samo je pitanje zbog čega ćete se na kraju pred poštenim svijetom sramiti svog premijera. Zbog loše prikrivenog fašizma ili zbog prepotencije bez razloga i stila. I samo zato ste, vjerujem, i birali jednog od njih dvojice.
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 14. studenog 2015.