Hrvatska u Bosni i Hercegovini nema, ne može i nikad neće imati ni saveznike ni ozbiljne sugovornike
Savezništvo sa Srbijom oko BiH bila bi Plenkovićeva golema greška
Baš neposredno prije Plenkovićeva posjeta Bosni i Hercegovini, pa uhićenja Hrvata iz Orašja, koje je uslijedilo čim se hrvatski premijer vratio u Zagreb, u našim se medijima mogla pročitati vijest kako nova HDZ-ova Vlada kani artikulirati svoju politiku prema Bosni, oslanjajući se i na savezništvo s Aleksandrom Vučićem. Ako su te informacije točne, riječ je jednoj od najgorih strateških pogrešaka Plenkovićeve garniture. Evo zašto.
Bilo kakav dogovor Zagreba s Beogradom o Bosni, bez obzira na svoj sadržaj, izazvat će među Bošnjacima snažne asocijacije i sjećanja na dogovor Tuđman-Milošević o podjeli Bosne. Koliko god se razni hrvatski povjesničari obavještajci, poput Ive Lučića, trude dokazati da Tuđmanova vlast nije htjela sa Slobodanom Miloševićem dijeliti Bosnu, istina je, nažalost, sasvim suprotna.
Tuđmanova vizija BiH
Svi bolje upućeni svjedoci onog vremena znaju kako je sam predsjednik Tuđman sve do početka 1994. godine svoju politiku prema susjednoj zemlji gradio na tezi da se trajni mir na ovim prostorima može postići isključivo strateškim dogovorom Hrvata i Srba o Bosni i Herceovini. Kako su Srbi i onda bili inzisitrali na podjeli Bosne, sporazum sa Srbima o Bosni bio je moguć jedino oko podjele: sam je doktor Tuđman bezbroj puta, pred bezbroj i danas živih svjedoka, opširno govorio o “maloj zemljici Bosni, između Tuzle, Zenice i Sarajeva”, koja će preostati Bošnjacima, nakon što Srbi i Hrvati uzmu svoj dio.
O konkretnim Tuđmanovim potezima koji su vodili podjeli Bosne, od uspostave Hrvatske Republike Herceg Bosne, pa do činjenice da su vojnici Hrvatske vojske ratovali u Bosni, protiv Armije BiH, noseći uniforme HVO-a, ne treba posebno ni govoriti. Dakle, ponovimo još jednom: predsjednik Tuđman zaista jest namjeravao podijeliti Bosnu i Hercegovinu sa Slobodanom Miloševićem.
Užasan efekt zajedničke strategije
Riječ je o njegovoj katastrofalnoj strateškoj pogrešci, koja je Hrvatsku bila dovela pred sankcije Ujedinjenih naroda i u međunarodnu izolaciju. To su stvarne povijesne činjenice. E sada, ako bilo tko u aktualnoj hrvatskoj Vladi kani politiku Zagreba prema Bosni temeljiti na dogovoru s Beogradom, mora biti svjestan trenutnog efekta takve strategije.
A sadržaj tog efekta glasi: Hrvati se opet sa Srbima dogovaraju protiv Bošnjaka. Osim što bilo kakav pokušaj uspostavljanja zajedničke hrvatskosrpske politike u Bosni apriori dodatno mobilizira Bošnjake protiv bosanskohercegovačkih Hrvata, takva politika opet će izazvati, blago rečeno, skeptičnost međunarodne zajednice prema stvarnim hrvatskim namjerama, kada se radi o Bosni i Hercegovini.
Predugo nepovjerenje između Bošnjaka i Hrvata
Hrvatska, posve je očigledno, ne smije voditi nikakvu zajedničku politiku sa Srbijom, prema Bosni i Hercegovini. Srpske su političke elite, uostalom, danas eskpanzivno raspoložene prema Bosni i Hercegovini, čak i kad Aleksandar Vučić, pod utjecajem svojih britanskih savjetnika, kontinuirano tvrdi drukčije.
A samo vodstvo Republike Srpske ionako neprekidno zagovara raspad Bosne i Hercegovine. Zbog svega toga Srbi ni na koji način ne mogu biti hrvatski saveznici u BiH. Isto, međutim, i nažalost, vrijedi i za Bošnjake. Iz tri razloga. Prvi je razlog predugo nepovjerenje između Bošnjaka i Hrvata, koje jest dovelo do nesporno neravnopravnog položaja Hrvata u Federaciji.
Širenje vjerskog fanatizma
Drugi je razlog jačanje vjerskog fanatizma, pod arapskim utjecajem, kao i povremeno divljanje bošnjačkog nacionalizma: oba su ova procesa prirodno isključiva prema drugim narodima u susjednoj državi. Treći je, pak, razlog u činjenici da su predstavnici bošnjačkog političkog vrha u BiH, baš kao većina drugih političara u Bosni i Hercegovini, dramatično potkapacitirani, a često i još dramatičnije korumpirani.
Bosanskohercegovačka i bošnjačka politička scena upravo je onakva, kakvom ju je opisao Zoran Milanović na famoznoj snimci razgovora s predstavnicima braniteljskih udruga, uoči jesenskih parlamentarnih izbora.
Kako bi se trebali ponašati?
Kako bi se, dakle, Hrvatska trebala ponašati prema Bosni i Hercegovini? Bojimo se da je odgovor vrlo jednostavan, na tragu Sanaderove i Milanovićeve bosanskohercegovačke politike. Hrvatska i dalje mora bezuvjetno podupirati cjelovitost Bosne i Hercegovine, naprosto zato što opstanak i ovakve, disfunkcionalne BiH trenutno nema alternativu.
Istodobno, Hrvatska mora nastaviti pronalaziti obrasce da efektivno pomaže Hrvatima u susjednoj državi. Sve više od toga, bilo da je riječ o pokušaju suradnje sa Srbima, ili o inzisitranju na trećem entitetu, pokazat će se kontraproduktivnim.