Zašto hrvatski i srpski političari danima drve po beznačajnom događaju na granici? Jer im svima fino paše

Nije bilo ni najmanje sumnje da će se priča o 'incidentu' na Bajakovu nastavi glodati s obje strane granice

Dakle, od spora oko toga je li 12 pitomaca ispunilo potrebne formulare / formalnosti za ulazak u Hrvatsku i oko toga je li ih se - ako to i nisu obavili - moglo pustiti u zemlju bez vojnih obilježja, došli smo brzim premotavanjem unatrag do najvećeg i najkrvavijeg sukoba u ljudskoj povijesti - onog između fašizma i antifašizma. Logično, jer između dva-tri pečata i 50-60 milijuna mrtvih nitko normalan ionako ne vidi neku posebnu razliku

Bilo je sigurno kao da će danas doći podne. Beznačajna priča o 12 srpskih vojnih pitomaca koji su išli odati počast žrtvama u Jasenovcu i danas je uspjela izazvati političke reakcije. Svi su sastojci, jednostavno, tu.

S jedne strane su srpski vojnici u uniformama koji prelaze granicu na istoku zemlje, taman koji dan nakon što je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović karikaturalno mlatila šakom po stilskom stoliću i ničim izazvana 24 godine nakon rata, a 28 godina nakon pada grada, vikala kako nikad više niti jedan srpski tenk neće ući u Vukovar. S druge su tu srpska djeca koju su Hrvati spriječili da odaju počast žrtvama ustaških zločina u Jasenovcu. S treće je, jasno, medijska klikokracija koja je u priči o kombiju koji nije prešao granicu odmah prepoznala optimalnu dozu bijesa, straha, mržnje i intrige.

I s četvrte, naravno, najvažniji i najtužniji sastojak – Hrvatska je pred izbornom kampanjom. Prijetnja izvana, pa još iz Srbije, zicer je koji će desnica u tim situacijama rijetko propustiti, štoviše, kao što se i vidi, glodat će ga do zadnje mrvice kako bi se birače strahom natjeralo u što duže i jednoobraznije redove.

Nastavak trakavice

Stoga je bilo i očekivano da će se priča nastaviti, o itekako nastaviti, nakon vraćanja kombija s Bajakova. Da će na nju reagirati Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković. Da će se stvarati dojam skoro kao da je, herojskom akcijom službenika s carine, spriječena nova velikosrpska agresija (što je, usput, termin koji predsjednica neumjereno koristi otkad je i Aleksandar Vučić potvrdio njihov lanjski dogovor o izbjegavanju tog izraza).

Uz reakcije iz Zagreba, odmah su se, jasno, javile kolege iz Beograda, Aleksandar Vučić, imenjak mu Vulin i ostatak ekipe s očekivanim pričama o Drugom svjetskom ratu, ustašama, rehabilitacijama zločina (ne onih Draže Mihajlovića, već NDH)…

Pa su, kad je priča malo minula početkom tjedna, neuspješno prosvjedne note jedni drugima pokušali uručiti srpsko veleposlanstvo u Hrvatskoj i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova… Ukratko, bilo je sigurno kao da će danas doći podne da će se još jedan dan nastaviti političko-medijska trakavica o jednom skoro savršeno beznačajnom događaju koji se, eto, dogodio u sretno vrijeme. “Ovo nije sukob između Beograda i Zagreba, Srbije i Hrvatske, nego sukob između fašizma i antifašizma”, rezimirala je danas u Luksemburgu predsjednica Vlade Republike Srbije, Ana Brnabić.

Sramotni igrokaz

Dakle, od spora oko toga je li 12 pitomaca ispunilo potrebne formulare/formalnosti za ulazak u Hrvatsku i oko toga je li ih se – ako to i nisu obavili – moglo pustiti u zemlju bez vojnih obilježja, došli smo brzim premotavanjem unatrag do najvećeg i najkrvavijeg sukoba u ljudskoj povijesti – onog između fašizma i antifašizma. Logično, jer između dva-tri pečata i 50-60 milijuna mrtvih nitko normalan ionako ne vidi neku posebnu razliku.

Nažalost, ovom sramotnom igrokazu o malim narodima i otužnim liderima teško da je kraj. Natezanje priče o nedostajućem formularu jednostavno je preisplativo za sve uključene – i dilerima medijske mržnje i političarima u Srbiji (da manje boli izgledno dizanje ruku i od Kosova) i Hrvatskoj (da se, kao mnogo puta dosad, na strahu pobijedi na izborima).

Minobacač Svetog Save

Ako može i malo predviđanje – s hrvatske strane će se uzvratiti pričom o fašistoidnosti Miloševićeve agresije i snagom današnje Hrvatske vojske. Predsjednica će nastaviti tražiti rime za “velikosrpsku agresiju”, termin koji će neumjereno koristiti narednih tjedana (a možda i mjeseci). Beograd će na međunarodnim instancama pričati o nedostatku pijeteta prema žrtvama fašizma i rehabilitaciji ustaštva u Hrvatskoj.

Možda će pokušati poslati još koju tranšu pitomaca u Jasenovac, ovaj put sa svim pečatima, a pred Marakanom bi mogao osvanuti, štajaznam, minobacač Svetog Save ili neka slična relikvija. U Zagrebu će, pak, u osudi suludih srpskih objeda o hrvatskom fašizmu prednjačiti oni koji su se polomili ne bi li izbjegli zakonsko sankcioniranje ustaškog pozdrava i tako izgubili dva-tri glasa najekstremnije desnice.

Administrativno rasterećenje

Stvar bi mogla eskalirati i diplomatski, tako da se recimo svoje veleposlanike poziva u Zagreb/Beograd na konzultacije i štancaju daljnje prosvjedne note zbog rehabilitiranja velikosrpskog/hrvatskog (nepotrebno precrtati) fašizma. Možda doći i do izbacivanja diplomata Srbije/Hrvatske iz Domovine/Otadžbine (nepotrebno precrtati).

A onda će proći izbori, pa će se konačno ostvariti više puta obećano administrativno rasterećenje u Hrvatskoj. Kombiji će, naime, jednostavnije preko granice.