Zašto javne svađe Plenkovića sa Škorom ne treba shvaćati previše ozbiljno
U predsjedničkoj kampanji HDZ je išao punom snagom na Škoru, pa uzalud očekivao njegovu potporu u drugom krugu
Stvari su dostigle točku vrenja desetak dana pred prvi krug predsjedničkih izbora. Nervoza je bila velika, jer su razlike među troje glavnih kandidata – od kojih je samo dvoje moglo u drugi krug – bile debelo unutar područja statističke pogreške. Kao i često u tijeku te kampanje, Kolinda Grabar-Kitarović ispalila je najžešći i najslabije kontrolirani rafal.
“Bio je najprije generalni konzul u Pečuhu, kasnije je bio saborski zastupnik, otišao je nakon osam mjeseci. Ako želiš mijenjati svijet, mijenjaj stvari oko sebe. Ja sam isto svašta prošla, on je otišao zato što to nije donosilo dovoljno novaca da bi izgradio tih svojih nekoliko kućerina i visoke zidove kojima se ogradio i sada tvrdi da je on nekakav narodni čovjek. Ma dajte, molim vas!”, kazala je Grabar Kitarović o Miroslavu Škori
Bilo je to finale upornog kopanja rova između dvije opcije koje su ciljale na sličan birački bazen – Škoro je govorio o izdaji politike Franje Tuđmana i pozivao HDZ-ovce da glasaju za njega, a iz HDZ-a su ga napadali zbog odlaska u SAD, a putem desnih medija udaralo se i po navodnom porijeklu njegove supruge. Očekivati da Škoro u tim okolnostima u drugom krugu podrži Grabar-Kitarović bio je iskaz priličnog i, kako se pokazalo, posve neutemeljenog optimizma.
Sanaderova škola
Slična dinamika između HDZ-a i Škore upravo puni medijske stupce pet i pol tjedana pred parlamentarne izbore. Dok Škoro ponavlja poznatu priču o potrebi dubinskih promjena u Hrvatskoj i Plenkovića naziva “učenikom Sanaderove škole”, dva najisturenija igrača vladajuće stranke, Gordan Jandroković i Andrej Plenković javno prisežu kako neće s njim nakon izbora ni razgovarati o koaliciji. Plenković je čak ustvrdio i kako se Škoro u predsjedničkim izborima “pokazao kao sjajan partner SDP-u”, te kako je “Glas za Škoru, glas za SDP”, što je izjava kakvom je bivši predsjednik HDZ-a (i sadašnji zatvorenik) Ivo Sanader u kampanji prije 13 godina uspio uništiti izglede tad jakog HSP-a.
Predizborni rat između dvije opcije koje ciljaju na slično biračko tijelo nije nimalo neočekivan. No, što ako se dogodi slično kao u predsjedničkim izborima, da rovovi iskopani u kampanji (a s kopanjem je krenulo žestoko, već od raspuštanja Sabora) budu toliko duboki da ozbiljno zasmetaju eventualnoj postizbornoj suradnji? Po anketama je, naime, posve izvjesno da niti jedna lista neće biti ni blizu većine u parlamentu i morat će sklapati postizborne saveze.
Rubni mandati SDP-u?
Oštar nastup prema Škori, smatraju neki viđeniji HDZ-ovci, može se tumačiti pokušajem da se spriječi rasipanje glasova od centra prema desno. Ako se ti glasovi previše rasprše na opcije koje vrlo teško mogu dati mandatara, postoji mogućnost da bi SDP imao nekoliko postotaka glasova više od HDZ-a i onda profitirao od rubnih mandata, jedno je od razmišljanja koje se ovih dana mogu čuti u vladajućoj stranci. Radi se o tome da bi SDP u nekim izbornim jedinicama u kojima je dosad uvijek pobjeđivao HDZ mogao iznenada ostati pojedinačno najjača stranka, jer bi dobar dio desnih glasova odnijeli Domovinski pokret i Most. A pojedinačno najjačoj stranci pribraja se i najveći postotak glasova koje su osvojile liste koje su ostale ispod izbornog praga.
Nekoliko sugovornika iz HDZ-a smatra da će, unatoč zaoštravanju retorike prema Škori, naglasak ipak biti na pitanju koga hrvatski građani žele kao premijera, Andreja Plenkovića ili Davora Bernardića. Stoga u tom kontekstu vide i napade na Škorinu ekipu, kao dio taktike da se ne rasprše glasovi na desnici i da se ne omogući Bernardiću da, zahvaljujući rubnim mandatima, bude u prilici sastaviti vladu.
Ništa nije nezamislivo
Plenković je u ponedjeljak u Šibeniku izjavio da bi postizborna suradnja SDP-a i Škore bila logična, što je očito još jedan taktički pokušaj da se birače sklone desnici uvjeri da, ako ne žele ljevicu (i) u Banskim dvorima, na izborima biraju HDZ, a ne drugu desnu opciju. Ugledni član HDZ-a s kojim smo razgovarali smatra da, naravno, nije izgledno da bi nakon izbora Škoro i SDP dogovorili koaliciju, ali: “Ništa nije nezamislivo”, uvjeren je naš sugovornik. Mada bi bilo logičnije da, ako se pokaže da se većina ne može sastaviti bez Škorine liste, prvi pregovori budu između Domovinskog pokreta i HDZ-a, a ne SDP-a.
Kakve bi uvjete pritom postavili iz Škorine ekipe, teško je prognozirati – riječ je o novom, tek osnovanom pokretu, pa bi i pregovori mogli biti prilično nepredvidljivi, kako je uostalom bilo i 2015. godine kada se na sceni pojavio (tadašnji) Most. Toga su, vrlo vjerojatno, svjesni i u HDZ-u.
Hoće li Škoro tražiti “pola Vlade”?
Drugi sugovornik iz vrha te stranke ide još dalje i misli da bi Bernardić mogao čak u poslijeizbornim pregovorima dati Škori premijersko mjesto i tako ostaviti HDZ u – oporbi. “Njegovi apetiti su ogromni, bude li imao petnaestak zastupnika mogao bi nam uzeti pola Vlade”, objašnjava naš sugovornik glavni razlog zaoštravanja prema Domovinskom pokretu, “ključno za HDZ je da Škoro dobije što manje, da ne traži što više”. Stoga se prema Škori “ide va banque” i nastavit će se “otvoreni rat”.
Još jedan sugovornik iz vladajuće stranke, pak, ukazuje na problem s nedostatkom jasne predizborne strategije. U HDZ-u su, naime, prvo kanili preko Zorana Milanovića udarati na SDP, jer su procijenili da će to imati veći efekt od napada na Bernardića. “Milanović se, međutim, potpuno izvukao iz priče izjavom o tome da možda neće ni glasati na izborima”, kaže naš sugovornik. Plenković, pak, pokušava prema Škori odraditi istu strategiju kao Sanader prema Anti Đapiću 2007. godine, ali veliko je pitanje je li ovaj put moguće očekivati isti ishod.
Nitko od naših sugovornika ne smatra da bi žestoki sukobi HDZ-a i Škore u kampanji mogli ovaj put u potpunosti zatvoriti vrata budućoj suradnji dvije liste u formiranju saborske većine i Vlade. No, sasvim je očito da će Plenković, bude li ikako mogao, nastojati sklopiti vlast bez, ili barem sa što manje zastupnika s liste Domovinskog pokreta.