Možda se činilo da se stvar smirila. Da je početak kampanje u HDZ-u, koji je imao sva obilježja političkog rata bio tek užareni uvod kojeg će brzo smiriti zdravi razum. Da su izjave cijelog niza dužnosnika o tome da nakon izbora svi u toj stranci moraju nastaviti zajedno urodile plodom i da će ostatak kampanje proći u značajno mirnijem ritmu. Da će nakon svega ujedinjena stranka jurnuti prema pobjedi na parlamentarnim izborima.
Ovo posljednje će se možda na kraju priče i dogoditi, makar pobjeda na parlamentarnim izborima ostala na – pokušaju, no teško se oteti dojmu da će nakon unutarstranačkih izbora 15. ožujka u HDZ-u ostati, u najmanju ruku, vrlo ozbiljni rasjedi čiji će oštri rubovi dugoročno opsjedati ovu stranku.
Pogrešna strana petnaest posto
Rat u HDZ-u je, naime, daleko ozbiljniji od političkih sukoba koje smo mogli gledati 2017. i 2018. godine u SDP-u, drugoj velikoj hrvatskoj stranci, koja je u jednom trenutku s rejtingom zaronila s pogrešne strane 15 posto potpore. Petnaest posto glasova na izborima, valja ovdje naglasiti, bilo bi dovoljno tek za dvadesetak saborskih zastupnika, odnosno, za prilično epizodnu ulogu u Saboru – čak i kad se u obzir uzme samo oporbena strana parlamenta.
No, rat u SDP-u, koji je prijetio decimirati važnost te stranke, bio je neusporedivo manje opasan od onog koji upravo tutnji u HDZ-u. Socijaldemokrati su koplja lomili oko lika i djela čovjeka koji je pobijedio na unutarstranačkim izborima, Davora Bernardića. Njegovi oponenti su smatrali da Bernardić nije čovjek koji dobro vodi stranku i koji je može dovesti do pobjede na izborima. Nakon što se predsjednik SDP-a uspio održati, a zatim i povući dobre poteze prije europskih i predsjedničkih izbora, buka se stišala, a SDP je danas (anketno) najjača stranka u Hrvatskoj.
Pitanje ćirilice
Sukob u HDZ-u ne vrti se oko pukog tehničkog pitanja o tome je li Andrej Plenković dovoljno vješt političar. Radi se o dubinskim podjelama oko vrijednosti koje HDZ kao stranka treba promovirati u društvu. Treba li stranka čiji je prvi predsjednik bio Franjo Tuđman više zastupati konzervativne ili liberalnije, proeuropske vrijednosti? Konkretnije, je li trebala ratificirati Istanbulsku konvenciju? Je li pravi čovjek za HDZ onaj koji je u koaliciji s nacionalnim manjinama u Hrvatskom saboru, ili netko poput Ivana Penave koji Statut Grada Vukovara na ćirilici baca na pod? Je li nakon raskida s (konzervativnim) Mostom, trebalo ići u koaliciju s (liberalnim) HNS-om ili na izvanredne izbore?
To su pitanja oko kojih se, na terenu i na političkom vrhu, izvlače najveća retorička topnička oružja, oko kojih je stranka najdublje podijeljena i oko kojih nikakvo pozivanje na stišavanje sukoba neće pomoći.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tužno i žalosno
Čim su zastupnici nacionalnih manjina u petak napustili sabornicu i srušili kvorum nezadovoljni zbivanjima oko Zakona o popisu stanovništva, kandidat za predsjednika HDZ-a Miro Kovač je na Facebooku objavio: “Prije nekoliko dana je Andrej Plenković pozvao kolege iz Opcije za promjene i mene da se izjasnimo o tome kako vidimo suradnju s nacionalnim manjinama. Danas su zastupnici nacionalnih manjina u Saboru pokazali kako vide suradnju s gospodinom Plenkovićem. Ovo je tužno i žalosno”.
Bitka se, dakle, nastavlja na istom frontu.
Razlika i u okolnostima
Uz suštinsku razliku unutarstranačkih bitki u dvije najveće hrvatske stranke, dakle, tu da su sukobi u SDP-u bili personalne prirode, a ovi u HDZ-u vrijednosne, velika je razlika i u – okolnostima. Za vrijeme dok se ljuljao SDP, na političkim pozicijama koje okupira ta stranka nije se formirala nikakva značajnija alternativa. Amsterdamska koalicija je na europskim izborima jedva prešla prag, Start Dalije Orešković nije prešao ni polovicu tog istog praga, a lijeva politička platforma “Možemo” prošla je još lošije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rast popularnosti SDP-a u posljednjim mjesecima valjda stoga promatrati i kroz prizmu činjenice da birači na građanskom centru i ljevici (opet) imaju dosta jednostavan izbor – ili poduprijeti SDP ili i dalje promatrati kako Hrvatska odlazi udesno i tone u klijentelizam i destrukciju neovisnih institucija – što je dosad bilo imanentno većini mandata u kojima je vlast obnašala Hrvatska demokratska zajednica.
Škorina gravitacija
Birači s desne strane vrijednosnog spektra, međutim, mogli bi imati – Miroslava Škoru. Stranka koju trećeplasirani kandidat s predsjedničkih izbora uskoro osniva i platforma koju će pokušati okupiti mogla bi dobaciti (mogla ne znači i da – hoće) do značajnog postotka glasova, što bi umanjilo neizbježnost HDZ-a kao nužnog biračkog izbora konzervativnijeg dijela hrvatskih građana. Ta konkurencija na desnici, jasno, smanjuje brojke HDZ-u, te pojačava nervozu u stranci i legitimnost pitanja o tome kakav bi, zapravo, HDZ trebao biti.
Potencijalna pojava jake desne platforme, također bi, pogotovo pobijedi li Andrej Plenković, mogla imati i gravitacijski efekt – da privuče sebi ne samo birače, već i otkine cijele dijelove HDZ-a. Stoga su ti rasjedi koji će ostati među HDZ-ovcima nakon ove kampanje koja se vrti oko temeljnih vrijednosti, duše stranke, potencijalne oznake područja budućeg raspada koji bi mogao značajno i dugoročno promijeniti političku topografiju Hrvatske.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto je aktualni rat u HDZ-u daleko opasniji od nedavnih sukoba u SDP-u
Okej, SDP-ovci su se gadno čupali oko Bernardića. Sve to je, međutim, kikiriki u odnosu na aktualni rat za dušu HDZ-a
Rat u SDP-u, koji je prijetio decimirati važnost te stranke, bio je neusporedivo manje opasan od onog koji upravo tutnji u HDZ-u. Socijaldemokrati su koplja lomili oko lika i djela čovjeka koji je pobijedio na unutarstranačkim izborima, Davora Bernardića. Sukob u HDZ-u ne vrti se oko pukog tehničkog pitanja o tome je li Andrej Plenković dovoljno vješt političar.
Možda se činilo da se stvar smirila. Da je početak kampanje u HDZ-u, koji je imao sva obilježja političkog rata bio tek užareni uvod kojeg će brzo smiriti zdravi razum. Da su izjave cijelog niza dužnosnika o tome da nakon izbora svi u toj stranci moraju nastaviti zajedno urodile plodom i da će ostatak kampanje proći u značajno mirnijem ritmu. Da će nakon svega ujedinjena stranka jurnuti prema pobjedi na parlamentarnim izborima.
Ovo posljednje će se možda na kraju priče i dogoditi, makar pobjeda na parlamentarnim izborima ostala na – pokušaju, no teško se oteti dojmu da će nakon unutarstranačkih izbora 15. ožujka u HDZ-u ostati, u najmanju ruku, vrlo ozbiljni rasjedi čiji će oštri rubovi dugoročno opsjedati ovu stranku.
Pogrešna strana petnaest posto
Rat u HDZ-u je, naime, daleko ozbiljniji od političkih sukoba koje smo mogli gledati 2017. i 2018. godine u SDP-u, drugoj velikoj hrvatskoj stranci, koja je u jednom trenutku s rejtingom zaronila s pogrešne strane 15 posto potpore. Petnaest posto glasova na izborima, valja ovdje naglasiti, bilo bi dovoljno tek za dvadesetak saborskih zastupnika, odnosno, za prilično epizodnu ulogu u Saboru – čak i kad se u obzir uzme samo oporbena strana parlamenta.
No, rat u SDP-u, koji je prijetio decimirati važnost te stranke, bio je neusporedivo manje opasan od onog koji upravo tutnji u HDZ-u. Socijaldemokrati su koplja lomili oko lika i djela čovjeka koji je pobijedio na unutarstranačkim izborima, Davora Bernardića. Njegovi oponenti su smatrali da Bernardić nije čovjek koji dobro vodi stranku i koji je može dovesti do pobjede na izborima. Nakon što se predsjednik SDP-a uspio održati, a zatim i povući dobre poteze prije europskih i predsjedničkih izbora, buka se stišala, a SDP je danas (anketno) najjača stranka u Hrvatskoj.
Pitanje ćirilice
Sukob u HDZ-u ne vrti se oko pukog tehničkog pitanja o tome je li Andrej Plenković dovoljno vješt političar. Radi se o dubinskim podjelama oko vrijednosti koje HDZ kao stranka treba promovirati u društvu. Treba li stranka čiji je prvi predsjednik bio Franjo Tuđman više zastupati konzervativne ili liberalnije, proeuropske vrijednosti? Konkretnije, je li trebala ratificirati Istanbulsku konvenciju? Je li pravi čovjek za HDZ onaj koji je u koaliciji s nacionalnim manjinama u Hrvatskom saboru, ili netko poput Ivana Penave koji Statut Grada Vukovara na ćirilici baca na pod? Je li nakon raskida s (konzervativnim) Mostom, trebalo ići u koaliciju s (liberalnim) HNS-om ili na izvanredne izbore?
To su pitanja oko kojih se, na terenu i na političkom vrhu, izvlače najveća retorička topnička oružja, oko kojih je stranka najdublje podijeljena i oko kojih nikakvo pozivanje na stišavanje sukoba neće pomoći.
Tužno i žalosno
Čim su zastupnici nacionalnih manjina u petak napustili sabornicu i srušili kvorum nezadovoljni zbivanjima oko Zakona o popisu stanovništva, kandidat za predsjednika HDZ-a Miro Kovač je na Facebooku objavio: “Prije nekoliko dana je Andrej Plenković pozvao kolege iz Opcije za promjene i mene da se izjasnimo o tome kako vidimo suradnju s nacionalnim manjinama. Danas su zastupnici nacionalnih manjina u Saboru pokazali kako vide suradnju s gospodinom Plenkovićem. Ovo je tužno i žalosno”.
Bitka se, dakle, nastavlja na istom frontu.
Razlika i u okolnostima
Uz suštinsku razliku unutarstranačkih bitki u dvije najveće hrvatske stranke, dakle, tu da su sukobi u SDP-u bili personalne prirode, a ovi u HDZ-u vrijednosne, velika je razlika i u – okolnostima. Za vrijeme dok se ljuljao SDP, na političkim pozicijama koje okupira ta stranka nije se formirala nikakva značajnija alternativa. Amsterdamska koalicija je na europskim izborima jedva prešla prag, Start Dalije Orešković nije prešao ni polovicu tog istog praga, a lijeva politička platforma “Možemo” prošla je još lošije.
Rast popularnosti SDP-a u posljednjim mjesecima valjda stoga promatrati i kroz prizmu činjenice da birači na građanskom centru i ljevici (opet) imaju dosta jednostavan izbor – ili poduprijeti SDP ili i dalje promatrati kako Hrvatska odlazi udesno i tone u klijentelizam i destrukciju neovisnih institucija – što je dosad bilo imanentno većini mandata u kojima je vlast obnašala Hrvatska demokratska zajednica.
Škorina gravitacija
Birači s desne strane vrijednosnog spektra, međutim, mogli bi imati – Miroslava Škoru. Stranka koju trećeplasirani kandidat s predsjedničkih izbora uskoro osniva i platforma koju će pokušati okupiti mogla bi dobaciti (mogla ne znači i da – hoće) do značajnog postotka glasova, što bi umanjilo neizbježnost HDZ-a kao nužnog biračkog izbora konzervativnijeg dijela hrvatskih građana. Ta konkurencija na desnici, jasno, smanjuje brojke HDZ-u, te pojačava nervozu u stranci i legitimnost pitanja o tome kakav bi, zapravo, HDZ trebao biti.
Potencijalna pojava jake desne platforme, također bi, pogotovo pobijedi li Andrej Plenković, mogla imati i gravitacijski efekt – da privuče sebi ne samo birače, već i otkine cijele dijelove HDZ-a. Stoga su ti rasjedi koji će ostati među HDZ-ovcima nakon ove kampanje koja se vrti oko temeljnih vrijednosti, duše stranke, potencijalne oznake područja budućeg raspada koji bi mogao značajno i dugoročno promijeniti političku topografiju Hrvatske.