Jednu od zabavnijih uvertira u zagrebački prosvjed ponudio je ministar vanjskih i europskih poslova Goran Grlić Radman koji je na konferenciji europskih ministara vanjskih poslova zaključio kako je Hrvatska demokratska država i tolerantno društvo zbog čega nema potrebe za prosvjedima s ovim sadržajem.
Promašenost ove izjave nije toliko problematična zbog toga što je zagrebački prosvjed uskoro demantirao ministra, pa čak ni zbog toga što mu je solidarnost kao koncept očito toliko izvan poznatog svijeta da je ne može niti zamisliti. Izjava je istinski promašena zbog činjenice što je zapravo daleko od istine.
Hrvatsko društvo ima ozbiljan problem s tolerancijom
Hrvatsko društvo doista nema problem s rasizmom, umnogome zahvaljujući nasljeđu pokreta Nesvrstanih i činjenici da je priličan broj studenata iz zemalja trećeg svijeta studirao kod nas, a mnogi su i ostali živjeti. No hrvatsko društvo ima itekako ozbiljan problem s tolerancijom i općenito s odnosom prema manjinama, ponajprije s onim prema Srbima, o čemu iz godine u godinu svjedoči sve veće prisustvo govora mržnje i nasilja prema toj zajednici, kao i sve prisutniji historijski revizionizam.
U online dostupnom Biltenu SNV-a koji izlazi godišnje sve su te stvari temeljito popisane i lako provjerljive. Državne pak institucije, odnosno policija su suočene s brojnim dokumentiranim optužbama za užasavajući odnos prema izbjeglicama koji pokušavaju prijeći granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a istog dana kad je zagrebački prosvjed organiziran u Mrežnici su pronađeni posmrtni ostaci dvoje utopljenika koji su stradali u pokušaju da sebi osiguraju bolji život.
Pritisak da se konačno ozbiljno posvete pitanju izbjeglica
Uvažavajući ove dvije činjenice, konkretno djelovanje u okviru pokreta Black lives matter bilo bi s jedne strane u pritisku na državu, ali i na Europsku uniju generalno da se konačno ozbiljno posveti pitanju izbjeglica koje pokušavaju iz BiH ući u Europsku uniju, a s druge na konkretnu pomoć tim ljudima. Takvih inicijativa, organizacija i pojedinaca koje rade u tom smjeru na svu sreću ima, međutim sve se to odvija negdje na marginama medijskog i šireg društvenog interesa, a izbjegličko pitanje praktično i ne postoji u predizbornoj kampanji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovo je dodatno cinično u situaciji u kojoj i Hrvatska, pokušavajući spasiti turističku sezonu, ali i Europska komisija generalno dogovaraju potpuno otvaranje granica, kako unutar Europske unije, tako i prema zemljama u regiji, opet se praveći kao da ne postoji tisuće ljudi koji su uložili sve, a mnogi od njih i život da tu granicu pređu.
Na kraju krajeva, odnos prema njima ne može se svesti samo na pitanje solidarnosti, nego je nužno razmisliti i o održivosti ideje da je moguće te ljude vječno zadržavati u limbu pograničnog područja i u minimalnim životnim uvjetima. Neodrživo je iz ljudskih, socijalnih, zdravstvenih i ekonomskih razloga, zbog čega bi upravo Hrvatskoj trebalo biti u interesu da to pitanje ozbiljno pokrene u institucijama Europske unije, posebno sada dok još uvijek predsjeda s EU.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto je 'Black lives matter' važan i u Hrvatskoj? Zbog našeg odnosa prema manjinama, posebno izbjeglicama
Ova vrsta globalne pobune bitna je na više razina, zavisno od demografske slike društva u kojem se organizira
Hrvatsko društvo ima ozbiljan problem s tolerancijom i općenito s odnosom prema manjinama, ponajprije s onim prema Srbima. Državne pak institucije, odnosno policija, suočene su s brojnim optužbama za užasavajući odnos prema migrantima
Masovni protesti koji su nakon brutalnog ubojstva Georga Floyda prvo zahvatili SAD, da bi se potom proširili na ostatak svijeta pod parolom ‘Black lives matter’ organizirani su ovaj tjedan i u Zagrebu, Beogradu i Podgorici. Ta vrsta globalne pobune bitna je istovremeno na simboličnoj razini, kao i na onoj životnoj, zavisno od demografske slike društava u kojima se organizira.
Jednu od zabavnijih uvertira u zagrebački prosvjed ponudio je ministar vanjskih i europskih poslova Goran Grlić Radman koji je na konferenciji europskih ministara vanjskih poslova zaključio kako je Hrvatska demokratska država i tolerantno društvo zbog čega nema potrebe za prosvjedima s ovim sadržajem.
Promašenost ove izjave nije toliko problematična zbog toga što je zagrebački prosvjed uskoro demantirao ministra, pa čak ni zbog toga što mu je solidarnost kao koncept očito toliko izvan poznatog svijeta da je ne može niti zamisliti. Izjava je istinski promašena zbog činjenice što je zapravo daleko od istine.
Hrvatsko društvo ima ozbiljan problem s tolerancijom
Hrvatsko društvo doista nema problem s rasizmom, umnogome zahvaljujući nasljeđu pokreta Nesvrstanih i činjenici da je priličan broj studenata iz zemalja trećeg svijeta studirao kod nas, a mnogi su i ostali živjeti. No hrvatsko društvo ima itekako ozbiljan problem s tolerancijom i općenito s odnosom prema manjinama, ponajprije s onim prema Srbima, o čemu iz godine u godinu svjedoči sve veće prisustvo govora mržnje i nasilja prema toj zajednici, kao i sve prisutniji historijski revizionizam.
U online dostupnom Biltenu SNV-a koji izlazi godišnje sve su te stvari temeljito popisane i lako provjerljive. Državne pak institucije, odnosno policija su suočene s brojnim dokumentiranim optužbama za užasavajući odnos prema izbjeglicama koji pokušavaju prijeći granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a istog dana kad je zagrebački prosvjed organiziran u Mrežnici su pronađeni posmrtni ostaci dvoje utopljenika koji su stradali u pokušaju da sebi osiguraju bolji život.
Pritisak da se konačno ozbiljno posvete pitanju izbjeglica
Uvažavajući ove dvije činjenice, konkretno djelovanje u okviru pokreta Black lives matter bilo bi s jedne strane u pritisku na državu, ali i na Europsku uniju generalno da se konačno ozbiljno posveti pitanju izbjeglica koje pokušavaju iz BiH ući u Europsku uniju, a s druge na konkretnu pomoć tim ljudima. Takvih inicijativa, organizacija i pojedinaca koje rade u tom smjeru na svu sreću ima, međutim sve se to odvija negdje na marginama medijskog i šireg društvenog interesa, a izbjegličko pitanje praktično i ne postoji u predizbornoj kampanji.
Ovo je dodatno cinično u situaciji u kojoj i Hrvatska, pokušavajući spasiti turističku sezonu, ali i Europska komisija generalno dogovaraju potpuno otvaranje granica, kako unutar Europske unije, tako i prema zemljama u regiji, opet se praveći kao da ne postoji tisuće ljudi koji su uložili sve, a mnogi od njih i život da tu granicu pređu.
Na kraju krajeva, odnos prema njima ne može se svesti samo na pitanje solidarnosti, nego je nužno razmisliti i o održivosti ideje da je moguće te ljude vječno zadržavati u limbu pograničnog područja i u minimalnim životnim uvjetima. Neodrživo je iz ljudskih, socijalnih, zdravstvenih i ekonomskih razloga, zbog čega bi upravo Hrvatskoj trebalo biti u interesu da to pitanje ozbiljno pokrene u institucijama Europske unije, posebno sada dok još uvijek predsjeda s EU.