Čelnici oporbe ipak su odbili dolazak na sastanke s predsjednikom HDZ-a i tehničkim premijerom Andrejem Plenkovićem. Iako su neki od njih krajem prošlog tjedna i javno potvrdili dolazak na sastanak, manevar Banskih dvora kojim ih se krenulo pozivati na sastanke s Plenkovićem – pojedinačno, natjerao je sve oporbene stranke da se zahvale na pozivu, a glasnogovornika Vlade Marka Milića da zdvaja o neodgovornosti opozicije i prisnaži kako “ponovnog poziva neće biti”.
Dobrodošli je to rasplet jedne nove političke manipulacije u nastajanju. Jer, kad te netko jednom “izvoza”, to je možda njegova krivnja. Ali, kad te dva puta navuče na isti trik, e onda je krivnja na tebi.
Trik iz ožujka
Plenković je, naime, kad se Hrvatska sredinom ožujka suočila pandemijom, dva puta sazvao predstavnike oporbenih saborskih klubova. U okruženju već pristigle zdravstvene i nadolazeće gospodarske ugroze, oporbenjaci su se odazvali pozivu i praktički dali podršku većini stvari koje je Vlada kanila napraviti, osim ezoterične ideje da Banski dvori odluke donose uredbama, bez potrebe za Saborom.
Ključ je bio, međutim, u proširenju ovlasti Nacionalnog stožera za civilnu zaštitu. Kad je izmjena zakona o tom tijelu dobila široku potporu u Saboru, Stožer je postao lice hrvatske borbe s pandemijom, a vrlo brzo i temelj HDZ-ove predizborne kampanje. Plenković do kraja mandata više nije sazivao sastanke s oporbenjacima, a sve oporbene prijedloge u Saboru je HDZ rutinski odbijao. U kampanji je, pak, tehnički premijer ljude s kojima je sastančio u ožujku de facto optužio za nacionalnu izdaju, jer su, kako je tvrdio, rušili obranu Hrvatske od Covida-19.
Kolektivizacija odgovornosti, privatizacija uspjeha
Sad je pred vratima, dok zdravstvena ugroza ne jenjava, ozbiljna ekonomska kriza koja će sigurno, čak i ako ne potraje duže od godinu-dvije, značajno potresti cijelo društvo. Plenković je, stoga, pomislio kako ne bi bilo loše da opet sazove oporbenjake na sastanak, da bi se informirao o njihovom viđenju ključnih izazova koji su pred Hrvatskom i tako, na neki način, nakon privatizacije početnog uspjeha u borbi s koronavirusom, kolektivizirao odgovornost za hrvanje s gospodarskom krizom.
Pritom se pokazalo da oporbenjake saziva pojedinačno, na sastanke iza zatvorenih vrata. Ovdje je ključno naglasiti da je Plenković u svom prvom mandatu vladao Hrvatskom uz pomoć “žetončića”, stranaka (HNS-a) i pojedinačnih zastupnika koji su iz oporbenih prešli u vladajuće redove u krajnje netransparentnim okolnostima, postavši tako pokaznim primjerom sumnje u političku korupciju u Hrvatskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vrhovni korisnik “žetončića”
Što bi moglo poći krivo ako se na početku novog mandata lideri oporbe pojedinačno izredaju na zatvorenim sastancima s čovjekom koji ima političku prtljagu vrhovnog korisnika “žetončića”? Što bi, uostalom, moglo poći krivo ako se oporba, još jednom pred kriznu situaciju, dobrohotno odazove na razgovore s vladajućima nadajući se barem minimalnoj razini konsenzusa u suočavanju s izazovima koje nosi jesen? Pa nije da ih je Plenković “izvozao” prije samo četiri mjeseca i iskoristio Stožer, čije su ovlasti proširene međustranačkom podrškom (Most je u zadnji tren odlučio biti suzdržan), kao as iz rukava za parlamentarne izbore?
Plenković se, ukratko, s pozicije moći “još jučer” brutalno narugao dobroj volji opozicije da, u ime interesa zemlje, pokuša pronaći zajednički nazivnik za suočavanje sa zdravstvenom ugrozom. I danas, dok se već jasno osjeća nemir zbog posljedica povijesnog pada BDP-a, pokušava opet prodati sličan scenarij, pozivanjem na konstruktivnost i zajedništvo.
I, jasno, diskretne razgovore u četiri oka koji bi u situaciji kad će Vlada vjerojatno računati na minimalnu saborsku većinu izgledno završili svakakvim tumačenjima o tome tko je što za sebe dogovorio na privatnom primanju kod Plenkovića. Činjenica da je cijela oporba ipak naposljetku odbila sudjelovati u takvim “konstruktivnim razgovorima” vjerojatno je najkonstruktivnija stvar koju su napravili u dugo, dugo vremena.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto je dobro da oporba nije otišla na sastanak s Plenkovićem?
Plenković je u ožujku slične sastanke iskoristio za proširenje ovlasti Stožera, a onda oporbu ignorirao i optuživao za rušenje obrane od virusa
Plenković se, ukratko, s pozicije moći “još jučer” brutalno narugao dobroj volji opozicije da, u ime interesa zemlje, pokuša pronaći zajednički nazivnik za suočavanje sa zdravstvenom ugrozom. I danas, dok se već jasno osjeća nemir zbog posljedica povijesnog pada BDP-a, pokušava opet prodati sličan scenarij, pozivanjem na konstruktivnost i zajedništvo.
Čelnici oporbe ipak su odbili dolazak na sastanke s predsjednikom HDZ-a i tehničkim premijerom Andrejem Plenkovićem. Iako su neki od njih krajem prošlog tjedna i javno potvrdili dolazak na sastanak, manevar Banskih dvora kojim ih se krenulo pozivati na sastanke s Plenkovićem – pojedinačno, natjerao je sve oporbene stranke da se zahvale na pozivu, a glasnogovornika Vlade Marka Milića da zdvaja o neodgovornosti opozicije i prisnaži kako “ponovnog poziva neće biti”.
Dobrodošli je to rasplet jedne nove političke manipulacije u nastajanju. Jer, kad te netko jednom “izvoza”, to je možda njegova krivnja. Ali, kad te dva puta navuče na isti trik, e onda je krivnja na tebi.
Trik iz ožujka
Plenković je, naime, kad se Hrvatska sredinom ožujka suočila pandemijom, dva puta sazvao predstavnike oporbenih saborskih klubova. U okruženju već pristigle zdravstvene i nadolazeće gospodarske ugroze, oporbenjaci su se odazvali pozivu i praktički dali podršku većini stvari koje je Vlada kanila napraviti, osim ezoterične ideje da Banski dvori odluke donose uredbama, bez potrebe za Saborom.
Ključ je bio, međutim, u proširenju ovlasti Nacionalnog stožera za civilnu zaštitu. Kad je izmjena zakona o tom tijelu dobila široku potporu u Saboru, Stožer je postao lice hrvatske borbe s pandemijom, a vrlo brzo i temelj HDZ-ove predizborne kampanje. Plenković do kraja mandata više nije sazivao sastanke s oporbenjacima, a sve oporbene prijedloge u Saboru je HDZ rutinski odbijao. U kampanji je, pak, tehnički premijer ljude s kojima je sastančio u ožujku de facto optužio za nacionalnu izdaju, jer su, kako je tvrdio, rušili obranu Hrvatske od Covida-19.
Kolektivizacija odgovornosti, privatizacija uspjeha
Sad je pred vratima, dok zdravstvena ugroza ne jenjava, ozbiljna ekonomska kriza koja će sigurno, čak i ako ne potraje duže od godinu-dvije, značajno potresti cijelo društvo. Plenković je, stoga, pomislio kako ne bi bilo loše da opet sazove oporbenjake na sastanak, da bi se informirao o njihovom viđenju ključnih izazova koji su pred Hrvatskom i tako, na neki način, nakon privatizacije početnog uspjeha u borbi s koronavirusom, kolektivizirao odgovornost za hrvanje s gospodarskom krizom.
Pritom se pokazalo da oporbenjake saziva pojedinačno, na sastanke iza zatvorenih vrata. Ovdje je ključno naglasiti da je Plenković u svom prvom mandatu vladao Hrvatskom uz pomoć “žetončića”, stranaka (HNS-a) i pojedinačnih zastupnika koji su iz oporbenih prešli u vladajuće redove u krajnje netransparentnim okolnostima, postavši tako pokaznim primjerom sumnje u političku korupciju u Hrvatskoj.
Vrhovni korisnik “žetončića”
Što bi moglo poći krivo ako se na početku novog mandata lideri oporbe pojedinačno izredaju na zatvorenim sastancima s čovjekom koji ima političku prtljagu vrhovnog korisnika “žetončića”? Što bi, uostalom, moglo poći krivo ako se oporba, još jednom pred kriznu situaciju, dobrohotno odazove na razgovore s vladajućima nadajući se barem minimalnoj razini konsenzusa u suočavanju s izazovima koje nosi jesen? Pa nije da ih je Plenković “izvozao” prije samo četiri mjeseca i iskoristio Stožer, čije su ovlasti proširene međustranačkom podrškom (Most je u zadnji tren odlučio biti suzdržan), kao as iz rukava za parlamentarne izbore?
Plenković se, ukratko, s pozicije moći “još jučer” brutalno narugao dobroj volji opozicije da, u ime interesa zemlje, pokuša pronaći zajednički nazivnik za suočavanje sa zdravstvenom ugrozom. I danas, dok se već jasno osjeća nemir zbog posljedica povijesnog pada BDP-a, pokušava opet prodati sličan scenarij, pozivanjem na konstruktivnost i zajedništvo.
I, jasno, diskretne razgovore u četiri oka koji bi u situaciji kad će Vlada vjerojatno računati na minimalnu saborsku većinu izgledno završili svakakvim tumačenjima o tome tko je što za sebe dogovorio na privatnom primanju kod Plenkovića. Činjenica da je cijela oporba ipak naposljetku odbila sudjelovati u takvim “konstruktivnim razgovorima” vjerojatno je najkonstruktivnija stvar koju su napravili u dugo, dugo vremena.