Svakome tko je malo ozbiljnije pratio proces izbora u Crnoj Gori, bilo je jasno kako je posljednjih mjeseci, s litijama i bez njih, Srbija odlučila na svaki mogući način svrgnuti Đukanovićevu vlast u toj zemlji, u čemu je na kraju i uspjela.
Tom procesu je, istina, pomogla i činjenica da je mnogim ljudima, koji nisu pretjerano razumijeli političke i vanjskopolitičke okolnosti, bilo na vrh glave višedesetljetne vlasti jedne partije i jednog čovjeka, kao i to da je dio iskrenih podržavatelja samostalne Crne Gore glasao za URU i Dritana Abazovića, unatoč tome što je ovaj jasno najavio buduću koaliciju sa srpskom nacionalističkom opozicijom, ali stvari bi se sasvim drugačije odvile bez direktnog uplitanja Srbije u izborni proces u toj zemlji.
Šutnja Zapada
Ono je bilo medijsko, ideološko, organizacijsko, a vjerovatno i financijsko, što je sve bilo popraćeno apsolutnom i znakovitom šutnjom zapada, prije svega Europske unije na sve što se događa. Radi li se o tome da je zapad svjesno prepustio Crnu Goru Srbiji, u zamjenu za njeno priznanje Kosova, možemo samo nagađati, ali će vrijeme svakako vrlo skoro pokazati koliko je ova teza utemeljena.
Imajući u vidu vrlo tijesan izborni rezultat, gdje je praktično jedan mandat odlučivao o većini, ključnu ulogu odigralo je osnivanje HRS-a (Hrvatske reformske stranke), tj. nove hrvatske stranke u zemlji, jedva mjesec dana uoči izbora, što je bilo praćeno snažnom kampanjom koja je čelništvo HGI-ja (Hrvatske građanske inicijative) optuživala za snažnu povezanost sa Zagrebom.
Presudni trenutak
U tim okolnostima, nova stranka dobila je nekoliko stotina glasova u krajevima u kojima Hrvati uopće ne žive ili se mogu izbrojati na prste jedne ruke, što je na koncu dovelo do toga da niti jedna od njih nije dobila mandat. Ta činjenica je praktično presudila izbore koji su održani u vrlo čudnoj atmosferi, u kojoj je opozicija pozvala svoje pristalice da glasaju do 12.00 sati i mirno sačekaju rezultate izbora.
Kad se vidno umorni Milo Đukanović konačno pojavio u svom stožeru nešto prije ponoći, bilo je jasno da je riječ o čovjeku koji je shvatio da je izgubio. Međutim, ono što je u svom govoru najavio, a to je borba za građansku, sekularnu i multietničku Crnu Goru, nije bilo nimalo slučajno, budući da je sasvim jasno kako u novonastalim okolnostima, u kojima Amfilohije Radović iznova postaje jedan od ključnih podržavatelja vlasti, navedene vrijednosti postaju vrlo upitne.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Srpski nacionalizam
Ono što sada čeka zemlju i u čemu postoji možda i zadnji tračak nade da će ostati na putu prema zapadu, jeste ekspertna vlada koju neće sačinjavati isključivo srpski nacionalisti i u kojoj bi spomenuti dio nekadašnjih liberala kroz Dritana Abazovića mogao imati nominalno bitnu ulogu, no upitno je koliko će takva situacija potrajati, imajući u vidu da su sada skoro sve poluge moći koncentrirane kod onih istih ljudi koji su odveli Crnu Goru u agresivne osvajačke ratove, a u međuvremenu se nisu s tom činjenicom na bilo koji način suočili.
Drugim riječima, ukoliko se ovi trendovi nastave vrlo skoro ćemo imati situaciju u kojoj će srpski nacionalizam moći bitno značajnije utjecati na ove prostore, nego do sada, sa sve većom ulogom Rusije. No, kao i u svemu drugome, to je stvar svjesne i slobodne odluke građana koji su za takav rasplet glasali. Ostaje da se u konačnici vidi i to kako će se u budućnosti prema svemu ovome postaviti Milo Đukanović koji je još uvijek predsjednik zemlje i teško je za povjerovati da će olako od svega dići ruke.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Analiza: Zašto je Đukanović izgubio izbore u Crnoj Gori?
Đukanović je izgubio izbore nakon 30 godina, Markovina analizira što je dovelo do toga
Radi li se o tome da je zapad svjesno prepustio Crnu Goru Srbiji, u zamjenu za njeno priznanje Kosova, možemo samo nagađati, ali će vrijeme svakako vrlo skoro pokazati koliko je ova teza utemeljena.
Svakome tko je malo ozbiljnije pratio proces izbora u Crnoj Gori, bilo je jasno kako je posljednjih mjeseci, s litijama i bez njih, Srbija odlučila na svaki mogući način svrgnuti Đukanovićevu vlast u toj zemlji, u čemu je na kraju i uspjela.
Tom procesu je, istina, pomogla i činjenica da je mnogim ljudima, koji nisu pretjerano razumijeli političke i vanjskopolitičke okolnosti, bilo na vrh glave višedesetljetne vlasti jedne partije i jednog čovjeka, kao i to da je dio iskrenih podržavatelja samostalne Crne Gore glasao za URU i Dritana Abazovića, unatoč tome što je ovaj jasno najavio buduću koaliciju sa srpskom nacionalističkom opozicijom, ali stvari bi se sasvim drugačije odvile bez direktnog uplitanja Srbije u izborni proces u toj zemlji.
Šutnja Zapada
Ono je bilo medijsko, ideološko, organizacijsko, a vjerovatno i financijsko, što je sve bilo popraćeno apsolutnom i znakovitom šutnjom zapada, prije svega Europske unije na sve što se događa. Radi li se o tome da je zapad svjesno prepustio Crnu Goru Srbiji, u zamjenu za njeno priznanje Kosova, možemo samo nagađati, ali će vrijeme svakako vrlo skoro pokazati koliko je ova teza utemeljena.
Imajući u vidu vrlo tijesan izborni rezultat, gdje je praktično jedan mandat odlučivao o većini, ključnu ulogu odigralo je osnivanje HRS-a (Hrvatske reformske stranke), tj. nove hrvatske stranke u zemlji, jedva mjesec dana uoči izbora, što je bilo praćeno snažnom kampanjom koja je čelništvo HGI-ja (Hrvatske građanske inicijative) optuživala za snažnu povezanost sa Zagrebom.
Presudni trenutak
U tim okolnostima, nova stranka dobila je nekoliko stotina glasova u krajevima u kojima Hrvati uopće ne žive ili se mogu izbrojati na prste jedne ruke, što je na koncu dovelo do toga da niti jedna od njih nije dobila mandat. Ta činjenica je praktično presudila izbore koji su održani u vrlo čudnoj atmosferi, u kojoj je opozicija pozvala svoje pristalice da glasaju do 12.00 sati i mirno sačekaju rezultate izbora.
Kad se vidno umorni Milo Đukanović konačno pojavio u svom stožeru nešto prije ponoći, bilo je jasno da je riječ o čovjeku koji je shvatio da je izgubio. Međutim, ono što je u svom govoru najavio, a to je borba za građansku, sekularnu i multietničku Crnu Goru, nije bilo nimalo slučajno, budući da je sasvim jasno kako u novonastalim okolnostima, u kojima Amfilohije Radović iznova postaje jedan od ključnih podržavatelja vlasti, navedene vrijednosti postaju vrlo upitne.
Srpski nacionalizam
Ono što sada čeka zemlju i u čemu postoji možda i zadnji tračak nade da će ostati na putu prema zapadu, jeste ekspertna vlada koju neće sačinjavati isključivo srpski nacionalisti i u kojoj bi spomenuti dio nekadašnjih liberala kroz Dritana Abazovića mogao imati nominalno bitnu ulogu, no upitno je koliko će takva situacija potrajati, imajući u vidu da su sada skoro sve poluge moći koncentrirane kod onih istih ljudi koji su odveli Crnu Goru u agresivne osvajačke ratove, a u međuvremenu se nisu s tom činjenicom na bilo koji način suočili.
Drugim riječima, ukoliko se ovi trendovi nastave vrlo skoro ćemo imati situaciju u kojoj će srpski nacionalizam moći bitno značajnije utjecati na ove prostore, nego do sada, sa sve većom ulogom Rusije. No, kao i u svemu drugome, to je stvar svjesne i slobodne odluke građana koji su za takav rasplet glasali. Ostaje da se u konačnici vidi i to kako će se u budućnosti prema svemu ovome postaviti Milo Đukanović koji je još uvijek predsjednik zemlje i teško je za povjerovati da će olako od svega dići ruke.