Ako je Bitecofer barem djelomično u pravu, desni centar i desnica u Hrvatskoj su upravo upali u goleme probleme. Činjenica da je pobačaj, pa još pravo na pobačaj silovanih žena postala top tema kampanje mogla bi im značajno pomrsiti račune, a ukupni bazen mandata na kojem mogu računati HDZ, Domovinski pokret i Most dodatno smanjiti u korist konkurencije.
Zazor prema Šatoru i sedativni Plenković
Štoviše, čini se da smo u Hrvatskoj već gledali sličan film. Lijevi centar je pod vodstvom premijera Zorana Milanovića očajno stajao u anketama sve do nekoliko mjeseci prije izbora 2015. godine. No, ekstremizam Tomislava Karamarka i šatorska revolucija koja se odvijala na ulicama Zagreba toliko su prepali progresivne birače da su mnogi koji su se u mandatu 2011.-2015. zaklinjali “nikad više za SDP” izašli na izbore kako bi spriječili ono što su predmnijevali demokratskim i civilizacijskim skliznućem unatrag.
Milanović se dovukao do neriješenog rezultata (bez dijaspore), a HDZ je nakon mnogo peripetija formirao kratkotrajnu Vladu s Mostom. Pola godine kasnije, Vlada je pala, Karamarko odletio, a na čelo HDZ-a je došao umjereni, sedativni Andrej Plenković. Birači desnice nisu bili pretjerano impresionirani (HDZ je dobio 73 tisuće glasova manje nego na izborima 2015. godine), ali oni kojima je prvi izbor bila lijeva koalicija očito su zaključili da razlike Milanovića i Plenkovića i nisu tolike da bi se vrijedilo gnjaviti na izborni dan. Koalicija koju je predvodio Milanović dobila je 106 tisuća glasova manje nego 2015. godine, a Hrvatska je dobila priliku da u tri i pol naredne godine nauči niz dodatnih značenja za pojmove poput “političke stabilnosti” ili “žetončića”.
Berina bombonijera sa srcem
E sad, ako je doista bit pobjede na izborima u tome da se emotivno mobilizira biračke mase sa svoje strane političke razdjelnice na izbore, Nino Raspudić i Miroslav Škoro trebali bi od Davora Bernardića dobiti po veliku bombonijeru s pozdravom zapisanim na ukrasnom papiriću u obliku srca. Petljanje dvojice kandidata desnice oko prava na pobačaj, posebice u slučaju silovanja, diglo je u javnosti toliku buru da se čini da je i zgražanje nad plinskim bocama u Savskoj bilo nešto blaže. Ritualno pokazivanje srednjeg prsta na društvenim mrežama već ima značajke pokreta koji će se 5. srpnja pretvoriti u masovno laćanje za kemijske olovke i izborne liste.
Na ovoj temi, načinom Raspudića ili Škore, može se profitirati možda u uskim zagradama konzervativnog biračkog tijela, pa dobiti koji glas konzervativaca za koje je nepodnošljiva HDZ-ova “neodlučnost” oko tog pitanja. Ali, sveopći val prosvjeda koji to pozicioniranje na desnici izaziva na progresivnoj strani političkog spektra mogao bi lako odnijeti ključan broj mandata potreban u bitki za postizborno slaganje saborske većine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska nije Poljska
Hrvatska, naime, nije Poljska. Pravo žene na izbor ovdje je odavno civilizacijski doseg i tu slabo pomažu ustrajni napori Crkve, uvezene konzervativne revolucije, marševi i molitve za život.
Posljednja anketa po ovom pitanju, koju je napravio Ipsos u veljači, pokazuje da u Hrvatskoj ima samo sedam posto onih koji smatraju da žene nemaju pravo na izbor kad se radi o trudnoći, rađanju i pobačaju. Izgleda li ta brojka kao nešto na čemu bi se mogla graditi pobjeda na izborima? Odgovor se može jasno vidjeti u reakciji ovih dana na društvenim mrežama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto je izgledno da će desnica izgubiti izbore ako im top teme ostanu pobačaj i silovanje
Ritualno pokazivanje srednjeg prsta već ima značajke pokreta koji će se 5. srpnja pretvoriti izlazak na izbore
Ako je doista bit pobjede na izborima u tome da se emotivno mobilizira biračke mase sa svoje strane političke razdjelnice na izbore, Nino Raspudić i Miroslav Škoro trebali bi od Davora Bernardića dobiti po veliku bombonijeru s pozdravom zapisanim na ukrasnom papiriću u obliku srca.
Ako je u pravu Rachel Bitecofer, politologinja iz SAD-a, onda se do pobjede na izborima ne dolazi pridobijanjem neodlučnih birača, već prije svega izlaznošću. Njena kontroverzna politička teorija u potpuno drugi plan baca dotadašnju dogmu o tome da izbore odlučuju birači iz političkog centra, koji mijenjaju svoje preferencije ovisno o kvaliteti kandidata i programa koji se nude. Bitecofer smatra da je ključ pobjede u većoj motivaciji birača bliskih jednoj opciji na izlazak na izbore.
Ako je Bitecofer barem djelomično u pravu, desni centar i desnica u Hrvatskoj su upravo upali u goleme probleme. Činjenica da je pobačaj, pa još pravo na pobačaj silovanih žena postala top tema kampanje mogla bi im značajno pomrsiti račune, a ukupni bazen mandata na kojem mogu računati HDZ, Domovinski pokret i Most dodatno smanjiti u korist konkurencije.
Zazor prema Šatoru i sedativni Plenković
Štoviše, čini se da smo u Hrvatskoj već gledali sličan film. Lijevi centar je pod vodstvom premijera Zorana Milanovića očajno stajao u anketama sve do nekoliko mjeseci prije izbora 2015. godine. No, ekstremizam Tomislava Karamarka i šatorska revolucija koja se odvijala na ulicama Zagreba toliko su prepali progresivne birače da su mnogi koji su se u mandatu 2011.-2015. zaklinjali “nikad više za SDP” izašli na izbore kako bi spriječili ono što su predmnijevali demokratskim i civilizacijskim skliznućem unatrag.
Milanović se dovukao do neriješenog rezultata (bez dijaspore), a HDZ je nakon mnogo peripetija formirao kratkotrajnu Vladu s Mostom. Pola godine kasnije, Vlada je pala, Karamarko odletio, a na čelo HDZ-a je došao umjereni, sedativni Andrej Plenković. Birači desnice nisu bili pretjerano impresionirani (HDZ je dobio 73 tisuće glasova manje nego na izborima 2015. godine), ali oni kojima je prvi izbor bila lijeva koalicija očito su zaključili da razlike Milanovića i Plenkovića i nisu tolike da bi se vrijedilo gnjaviti na izborni dan. Koalicija koju je predvodio Milanović dobila je 106 tisuća glasova manje nego 2015. godine, a Hrvatska je dobila priliku da u tri i pol naredne godine nauči niz dodatnih značenja za pojmove poput “političke stabilnosti” ili “žetončića”.
Berina bombonijera sa srcem
E sad, ako je doista bit pobjede na izborima u tome da se emotivno mobilizira biračke mase sa svoje strane političke razdjelnice na izbore, Nino Raspudić i Miroslav Škoro trebali bi od Davora Bernardića dobiti po veliku bombonijeru s pozdravom zapisanim na ukrasnom papiriću u obliku srca. Petljanje dvojice kandidata desnice oko prava na pobačaj, posebice u slučaju silovanja, diglo je u javnosti toliku buru da se čini da je i zgražanje nad plinskim bocama u Savskoj bilo nešto blaže. Ritualno pokazivanje srednjeg prsta na društvenim mrežama već ima značajke pokreta koji će se 5. srpnja pretvoriti u masovno laćanje za kemijske olovke i izborne liste.
Na ovoj temi, načinom Raspudića ili Škore, može se profitirati možda u uskim zagradama konzervativnog biračkog tijela, pa dobiti koji glas konzervativaca za koje je nepodnošljiva HDZ-ova “neodlučnost” oko tog pitanja. Ali, sveopći val prosvjeda koji to pozicioniranje na desnici izaziva na progresivnoj strani političkog spektra mogao bi lako odnijeti ključan broj mandata potreban u bitki za postizborno slaganje saborske većine.
Hrvatska nije Poljska
Hrvatska, naime, nije Poljska. Pravo žene na izbor ovdje je odavno civilizacijski doseg i tu slabo pomažu ustrajni napori Crkve, uvezene konzervativne revolucije, marševi i molitve za život.
Posljednja anketa po ovom pitanju, koju je napravio Ipsos u veljači, pokazuje da u Hrvatskoj ima samo sedam posto onih koji smatraju da žene nemaju pravo na izbor kad se radi o trudnoći, rađanju i pobačaju. Izgleda li ta brojka kao nešto na čemu bi se mogla graditi pobjeda na izborima? Odgovor se može jasno vidjeti u reakciji ovih dana na društvenim mrežama.