Zašto je od mogućeg pada Vlade zbog ploče u Jasenovcu bitnije da se ovo društvo odredi prema prošlosti
Markovina piše o recentnim događajima oko uklanjanja HOS-ove ploče
Proteklog vikenda su se istog dana dogodile dvije stvari koje bolje od ičega svjedoče o nezdravom odnosu društva prema prošlosti. S jedne strane svjedočili smo izjavi ministra Bošnjakovića koji je vrlo jasno rekao kako se ploča s ustaškim natpisom, neće tako skoro maknuti iz Jasenovca, ako uopće, dok se s druge strane obilježavala 76. godišnjica strijeljanja boraca Prvog splitskog partizanskog odreda.
Neovisno o tome što je ministrov intervju doveo do ozbiljnih reakcija HDZ-ovih koalicijskih partnera i zaljuljao Vladu, s potencijalnom mogućnošću skorog raspada koalicije, za razumijevanje ovog o čemu govorimo, puno je bitnija splitska godišnjica. Tome je tako, jer je bez razumijevanja tog obilježavanja nemoguće razumjeti totalnu relativizaciju ustaškog znakovlja na mjestu koncentracionog logora smrti.
Heroji iz Prvog splitskog odreda
Borci Prvog splitskog odreda bili su jako mladi ljudi, pretežno u ranim dvadesetim i uglavnom komunisti, koji su se već početkom kolovoza 1941. odlučili boriti protiv fašizma, pa su potpuno nepripremljeni za teške ljetne uvjete i nesvjesni neprijateljstva koje ih dočekalo u neposrednom zaleđu Splita krenuli ka svom tragičnom kraju, kojem je tek nekolicina uspjela umaknuti.
Za priču također nije nevažno napomenuti kako se radilo o momcima koji su po nacionalnosti bili Hrvati i mahom o nogometašima Radničkog nogometnog kluba Split. Kad su se iscrpljeni našli u sinjskom kraju, nakon što su ih neki od mještana prijavili ustaškoj policiji, a ovi u pomoć pozvali Talijane, doživjeli su zasjedu i prvu te posljednju oružanu bitku, nakon čega ih je najveći broj odlukom prijekog ustaškog suda strijeljan, 26. kolovoza 1941. godine. Ne postoji ništa ni politički, ni ljudski problematično što bi se moglo prigovoriti tim partizanskim borcima.
Štoviše, riječ je o autentičnim herojima i onima koji su sačuvali obraz svog grada i zemlje. S druge pak strane, ne postoji apsolutno ništa što nije ni politički, ni ljudski problematično, a da se odnosi na ustaški režim, pripadnike ustaških jedinica i simboliku tog pokreta, kojemu je ključna točka programa i djelovanja bio obračun sa Srbima, Židovima i Hrvatima koji nisu dijelili njihov svjetonazor. Ovo posljednje je najbolje vidljivo na primjeru stradanja mladih Splićana.
Ploča čiji je cilj rehabilitacija ustaštva
No, unatoč ovako jasnim činjenicama, dobar dio ovog društva, čije stavove ova Vlada očito protežira, misli posve suprotno. I ne vidi ništa problematično u ustaškom pozdravu u Jasenovcu. Argumenti koje pri tom koriste vjerojatno računaju na to da oni kojima ih upućuju uopće nemaju mozga. Svima je jasno da je ploča tog sadržaja postavljena u Jasenovcu upravo s ciljem rehabilitacije ustaštva kao ideologije i kao poruka onima koji tu ideologiju ne dijele.
Jednako kao što je svima jasno da su te ideje bile u potpunosti utkane u djelovanje HOS-a. Jasno je to naravno i samoj Vladi, pa i njezinom premijeru Plenkoviću, ali im je istovremeno jasno i to kako su takve stvari nedopustive u pristojnijem društvu i svijetu. Tako su, našavši se između realne procjene o tome kako im dobar dio biračkog tijela podržava rehabilitaciju ustaštva i o tome kako je to nedopustivo, odlučili za nečinjenjenje, odnosno za faktičnu podršku tom procesu.
Tu vrstu cinizma najbolje je usavršio Milijan Brkić, retorički zaključujući kako se nije išlo u Domovinski rat s ‘Druže Tito, mi ti se kunemo’, bez da je završio misao koja bi morala odgovoriti na pitanje, a s kojom se onda pjesmom išlo i zašto. Govorimo li o pripadnicima HOS-a, naravno. Zahvaljujući konstanti takvog političkog nedjelovanja, koje se pretvorilo u jedva prikriveno podržavanje čitavog procesa rehabilitacije ustaštva, danas imamo društvo koje je odavno stavilo znak jednakosti između dva pokreta iz Drugog svjetskog rata, da bi upravo prešlo u fazu u kojoj je jedan pokret manje problematičan od drugog, jer se navodno borio za Hrvatsku.
Rijedak iskorak u redovima HDZ-a
Takva je situacija na koncu dovela do činjenice da je na obilježavanje godišnjice strijeljanja pripadnika Prvog splitskog partizanskog odreda, došlo tek stotinjak ljudi, ali i HDZ-ovih gradonačelnik Andro Krstulović Opara, što predstavlja rijedak iskorak u tom miljeu. Istog dana igrala se i utakmica prvog kola Treće nogometne lige, u kojoj je RNK Split ugostio Imotski, na kojoj je bilo, koliko sam uspio pobrojati, između 150 i 200 ljudi. Dubinu nezdravog odnosa društva prema vlastitoj prošlosti možda najbolje dočarava ta posjeta.
Što god tko mislio o aktualnom stanju u tom nogometnom klubu, činjenica je da su ti strijeljani borci bili igrači Splita i da ih se klub nije odrekao te da zaslužuju počast zbog svega onoga što su podnijeli. Činjenice da do toga drži jako mali broj ljudi u gradu i da ploča u Jasenovcu postojano stoji na istom mjestu, vrlo su povezane. Stoga je od pitanja hoće li Vlada pasti zbog spomenute ploče ili neće, puno bitnije pitanje, hoće li se ovo društvo konačno i nedvosmisleno odrediti prema svom partizanskom i ustaškom nasljeđu ili ćemo i dalje voditi rasprave o tome jesu li kolaboracionisti bili heroji ili zločinci.