U dijelu medija, kroz današnje istupe popularnih analitičara i političkih partnera Milana Bandića, formirala se teza kako bismo se trebali fokusirati na ‘dobre’, a ne ‘loše stvari’ iz ere Milana Bandića. Jedan komunikacijski stručnjak ustvrdio je kako će se ‘afere s vremenom zaboraviti’, a ima i puno toga dobrog iz njegovih mandata.
U komentarima na društvenim mrežama možemo pročitati vrlo zastupljen stav ‘što je bilo, bilo je’; ‘o mrtvima najbolje’; ‘lešinarski je spominjati afere’, ‘ljudski je griješiti’, i tako dalje. Iz najmanje tri razloga, stav da nakon smrti ne treba pretjerano besjediti o ‘lošim stvarima’ Milana Bandića, da je vrijeme za kolektivni auzmeš, krajnje je licemjeran i suštinski pogrešan.
Prvo, afere Milana Bandića nepobitno su povezane s njegovim javnim djelovanjem. Nije se radilo o grijesima iz pretežito privatne domene, poput njegovog ranog slučaja pijane vožnje i bijega s lica mjesta, već o aferama u kojima se vrlo ozbiljno sumnjalo u pronevjere gradskog novca; namještene poslove; lažirane dokaze; i niz drugih stvari.
Afere su bile sve bestidnije
Afere nisu bile nadogradnja javnog djelovanja Milana Bandića, one su bile njegova suština; bez afera, nema javnog djelovanja Milana Bandića. Stoga se eventualne pozitivne stvari iz Bandićevih mandata nikako ne mogu promatrati van konteksta loših stvari iz Bandićevih mandata.
Drugo, takozvane loše stvari – dakle, afere – nisu bile stvar prošlosti, nešto iz zanesene mladosti, davne greške za koje se u međuvremenu ispričao, iskupio i rehabilitirao. Dapače, što je mandat više išao prema kraju, stjecao se dojam kako se afere, njihova bestidnost i njihovi iznosi, samo gomilaju.
U formalnom smislu, smrt jest kraj kaznenog progona Milana Bandića, ali to ne znači da se o njegovim grijesima za života, sada ne treba razgovarati. Ljudski je i pristojno izraziti sućut obitelji, no jednako tako, pristojno je i ljudski osjećati sućut za oštećene građane i njihove financije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iskren razgovor o razlozima kraha
I treće, baš zbog takvog pristupa javnom novcu i političkoj korupciji, Milan Bandić bio je provjereni partner trenutne Vlade, koja ostaje na vlasti i nakon smrti Milana Bandića. Za prvu Vladu premijera Plenkovića, pokojni Bandić skupljao je saborske zastupnike i osiguravao parlamentarno zaleđe za slučaj pucanja raznih koalicija, prvo s Mostom, pa s HNS-om.
Njegove loše stvari stoga ne treba proglasiti tabuom, ako zbog ničega, onda zbog sagledavanja minulog i budućeg rada Andreja Plenkovića, i vrijednostima na kojima taj rad počiva. Suradnja s Milanom Bandićem ne predstavlja sasvim nevažan dio tog opusa.
No, još važnije od toga: kako bismo znali što dalje s razrušenim, devastiranim i poniženim Zagrebom, valjali bismo otvoreno razgovarati kako je postao razrušen, devastiran i ponižen; kako smo svaku suštinu javne politike zamijenili jeftinom bufonerijom iz kafane, onako, kako je svaku suštinu javne površine zamijenio mlaz iz jeftine fontane; čija je sve šutnja ovih godina kupljena; i što uopće planiramo s tim Zagrebom. I Hrvatskom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto je sada užasno licemjerno govoriti da ne treba spominjati 'loše stvari' Milana Bandića
Afere nisu bile nadogradnja javnog djelovanja Milana Bandića, one su bile njegova suština
Kako bismo znali što dalje s razrušenim, devastiranim i poniženim Zagrebom, valjali bismo otvoreno razgovarati kako je postao razrušen, devastiran i ponižen; kako smo svaku suštinu javne politike zamijenili jeftinom bufonerijom iz kafane, onako, kako je svaku suštinu javne površine zamijenio mlaz iz jeftine fontane; čija je sve šutnja ovih godina kupljena; i što uopće planiramo s tim Zagrebom
U dijelu medija, kroz današnje istupe popularnih analitičara i političkih partnera Milana Bandića, formirala se teza kako bismo se trebali fokusirati na ‘dobre’, a ne ‘loše stvari’ iz ere Milana Bandića. Jedan komunikacijski stručnjak ustvrdio je kako će se ‘afere s vremenom zaboraviti’, a ima i puno toga dobrog iz njegovih mandata.
U komentarima na društvenim mrežama možemo pročitati vrlo zastupljen stav ‘što je bilo, bilo je’; ‘o mrtvima najbolje’; ‘lešinarski je spominjati afere’, ‘ljudski je griješiti’, i tako dalje. Iz najmanje tri razloga, stav da nakon smrti ne treba pretjerano besjediti o ‘lošim stvarima’ Milana Bandića, da je vrijeme za kolektivni auzmeš, krajnje je licemjeran i suštinski pogrešan.
Prvo, afere Milana Bandića nepobitno su povezane s njegovim javnim djelovanjem. Nije se radilo o grijesima iz pretežito privatne domene, poput njegovog ranog slučaja pijane vožnje i bijega s lica mjesta, već o aferama u kojima se vrlo ozbiljno sumnjalo u pronevjere gradskog novca; namještene poslove; lažirane dokaze; i niz drugih stvari.
Afere su bile sve bestidnije
Afere nisu bile nadogradnja javnog djelovanja Milana Bandića, one su bile njegova suština; bez afera, nema javnog djelovanja Milana Bandića. Stoga se eventualne pozitivne stvari iz Bandićevih mandata nikako ne mogu promatrati van konteksta loših stvari iz Bandićevih mandata.
Drugo, takozvane loše stvari – dakle, afere – nisu bile stvar prošlosti, nešto iz zanesene mladosti, davne greške za koje se u međuvremenu ispričao, iskupio i rehabilitirao. Dapače, što je mandat više išao prema kraju, stjecao se dojam kako se afere, njihova bestidnost i njihovi iznosi, samo gomilaju.
U formalnom smislu, smrt jest kraj kaznenog progona Milana Bandića, ali to ne znači da se o njegovim grijesima za života, sada ne treba razgovarati. Ljudski je i pristojno izraziti sućut obitelji, no jednako tako, pristojno je i ljudski osjećati sućut za oštećene građane i njihove financije.
Iskren razgovor o razlozima kraha
I treće, baš zbog takvog pristupa javnom novcu i političkoj korupciji, Milan Bandić bio je provjereni partner trenutne Vlade, koja ostaje na vlasti i nakon smrti Milana Bandića. Za prvu Vladu premijera Plenkovića, pokojni Bandić skupljao je saborske zastupnike i osiguravao parlamentarno zaleđe za slučaj pucanja raznih koalicija, prvo s Mostom, pa s HNS-om.
Njegove loše stvari stoga ne treba proglasiti tabuom, ako zbog ničega, onda zbog sagledavanja minulog i budućeg rada Andreja Plenkovića, i vrijednostima na kojima taj rad počiva. Suradnja s Milanom Bandićem ne predstavlja sasvim nevažan dio tog opusa.
No, još važnije od toga: kako bismo znali što dalje s razrušenim, devastiranim i poniženim Zagrebom, valjali bismo otvoreno razgovarati kako je postao razrušen, devastiran i ponižen; kako smo svaku suštinu javne politike zamijenili jeftinom bufonerijom iz kafane, onako, kako je svaku suštinu javne površine zamijenio mlaz iz jeftine fontane; čija je sve šutnja ovih godina kupljena; i što uopće planiramo s tim Zagrebom. I Hrvatskom.