Politika & Kriminal

Zašto je sada užasno licemjerno govoriti da ne treba spominjati 'loše stvari' Milana Bandića

Afere nisu bile nadogradnja javnog djelovanja Milana Bandića, one su bile njegova suština

FOTO: Telegram ilustracija

Kako bismo znali što dalje s razrušenim, devastiranim i poniženim Zagrebom, valjali bismo otvoreno razgovarati kako je postao razrušen, devastiran i ponižen; kako smo svaku suštinu javne politike zamijenili jeftinom bufonerijom iz kafane, onako, kako je svaku suštinu javne površine zamijenio mlaz iz jeftine fontane; čija je sve šutnja ovih godina kupljena; i što uopće planiramo s tim Zagrebom

U dijelu medija, kroz današnje istupe popularnih analitičara i političkih partnera Milana Bandića, formirala se teza kako bismo se trebali fokusirati na ‘dobre’, a ne ‘loše stvari’ iz ere Milana Bandića. Jedan komunikacijski stručnjak ustvrdio je kako će se ‘afere s vremenom zaboraviti’, a ima i puno toga dobrog iz njegovih mandata.

U komentarima na društvenim mrežama možemo pročitati vrlo zastupljen stav ‘što je bilo, bilo je’; ‘o mrtvima najbolje’; ‘lešinarski je spominjati afere’, ‘ljudski je griješiti’, i tako dalje. Iz najmanje tri razloga, stav da nakon smrti ne treba pretjerano besjediti o ‘lošim stvarima’ Milana Bandića, da je vrijeme za kolektivni auzmeš, krajnje je licemjeran i suštinski pogrešan.

Prvo, afere Milana Bandića nepobitno su povezane s njegovim javnim djelovanjem. Nije se radilo o grijesima iz pretežito privatne domene, poput njegovog ranog slučaja pijane vožnje i bijega s lica mjesta, već o aferama u kojima se vrlo ozbiljno sumnjalo u pronevjere gradskog novca; namještene poslove; lažirane dokaze; i niz drugih stvari.

Afere su bile sve bestidnije

Afere nisu bile nadogradnja javnog djelovanja Milana Bandića, one su bile njegova suština; bez afera, nema javnog djelovanja Milana Bandića. Stoga se eventualne pozitivne stvari iz Bandićevih mandata nikako ne mogu promatrati van konteksta loših stvari iz Bandićevih mandata.

Drugo, takozvane loše stvari – dakle, afere – nisu bile stvar prošlosti, nešto iz zanesene mladosti, davne greške za koje se u međuvremenu ispričao, iskupio i rehabilitirao. Dapače, što je mandat više išao prema kraju, stjecao se dojam kako se afere, njihova bestidnost i njihovi iznosi, samo gomilaju.

U formalnom smislu, smrt jest kraj kaznenog progona Milana Bandića, ali to ne znači da se o njegovim grijesima za života, sada ne treba razgovarati. Ljudski je i pristojno izraziti sućut obitelji, no jednako tako, pristojno je i ljudski osjećati sućut za oštećene građane i njihove financije.

Iskren razgovor o razlozima kraha

I treće, baš zbog takvog pristupa javnom novcu i političkoj korupciji, Milan Bandić bio je provjereni partner trenutne Vlade, koja ostaje na vlasti i nakon smrti Milana Bandića. Za prvu Vladu premijera Plenkovića, pokojni Bandić skupljao je saborske zastupnike i osiguravao parlamentarno zaleđe za slučaj pucanja raznih koalicija, prvo s Mostom, pa s HNS-om.

Njegove loše stvari stoga ne treba proglasiti tabuom, ako zbog ničega, onda zbog sagledavanja minulog i budućeg rada Andreja Plenkovića, i vrijednostima na kojima taj rad počiva. Suradnja s Milanom Bandićem ne predstavlja sasvim nevažan dio tog opusa.

No, još važnije od toga: kako bismo znali što dalje s razrušenim, devastiranim i poniženim Zagrebom, valjali bismo otvoreno razgovarati kako je postao razrušen, devastiran i ponižen; kako smo svaku suštinu javne politike zamijenili jeftinom bufonerijom iz kafane, onako, kako je svaku suštinu javne površine zamijenio mlaz iz jeftine fontane; čija je sve šutnja ovih godina kupljena; i što uopće planiramo s tim Zagrebom. I Hrvatskom.