Godina 2020. za Hrvatsku je vjerojatno najtragičnija još od 1945., dakle od godine kojom počinje naša moderna nacionalna povijest. Zadnju godinu Drugog svjetskog rata obilježila su dva izvanredno dobra, i dva katastrofalna događaja, koji do danas bitno utječu na hrvatsku naciju.
S jedne strane, zadnja godina Drugog svjetskog rata, donijela nam je oslobođenje od fašizma i potvrdu formiranja hrvatske države u sadašnjim granicama, što zaista jest izvanredno: mlađe čitatelje valja podsjetiti da je Republika Hrvatska, koja je dobila međunarodno priznanje pretkraj 1991. i početkom 1992., država s istim onim granicama, koje su definirane poslije Drugog svjetskog rata i antifašističke borbe.
Traumatični događaji
S druge strane, prije 75 godina dogodio se strašan zločin kojeg pamtimo pod imenom Bleiburg, kao i uvođenje brutalne komunističke diktature, koja je trajala skoro 45 godina. Ni tri četvrtine stoljeća kasnije, značenje Bleiburga nije izgubilo snagu u velikom dijelu hrvatske kolektivne memorije: Bleiburg i danas utječe na političke ideologije i prakse u zemlji.
No, trijumfi i tragedije iz 1945. baš kao i pobjeda u Domovinskom ratu, posljedice su golemih povijesnih gibanja, na koje je ipak presudno utjecao čovjek. A dva glavna traumatična događaja u lanjskoj godini, koje ćemo pamtiti i osjećati još par desetljeća, epidemija i potresi, uzrokovana su višom silom.
Globalna viša sila
S potresima ne možemo ništa; da se danas, ne daj Bože, sruši cijeli Zagreb ili Split, nitko u Hrvatskoj ili izvan nje za to ne može biti kriv, niti to bilo tko može spriječiti. Isto tako, nismo mogli zaustaviti dolazak korone u Hrvatsku.
Tu je riječ o globalnoj višoj sili, koja je traumatizirala hrvatsko gospodarstvo i izazvala žrtve brojčano jednake žrtvama u prvoj godini Domovinskog rata, ili trećini ukupnih hrvatskih vojnih gubitaka u skoro petogodišnjem ratnom razdoblju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Državom se ne upravlja
No, epidemija i potresi, kao i pokušaj saniranja zagrebačkog potresa (vidjet ćemo kako će izgledati saniranje potresa na Baniji), ukazali su na ključni problem hrvatske države i društva. Hrvatskom se, naime, ne upravlja. Hrvatska država, u svom sadašnjem administrativnom formatu i strukturi vlasti, naprosto nije upravljiva.
Od zagrebačkog je potresa prošlo devet mjeseci, a posljedice, osim onih najvidljivijih, dakle hrpa građevinskog materijala na ulicama i rupa na krovovima, nisu sanirane ni u tragovima. O bilo kakvoj obnovi da ne govorimo.
Grozan potres na Baniji, koji je prije tri dana srušio dio pročelja Ministarstva obrane u Zagrebu, još je jednom pokazao da je cijeli stariji Zagreb ustvari golema Potemkinova kulisa, koje je fizički neodrživa i opasna za svoje stanovnike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vlada ne kontrolira procese
Epidemija je, pak, zorno demonstrirala da Vlada nije kadra kontrolirati i usmjeravati najbitnije društvene procese, kad oni izađu izvan uobičajenog formata političko društvenih sadržaja i političkog odlučivanja. Epidemija korone, zapravo je dugoročno izvanredno stanje, koje strahovito prijeti nacionalnom gospodarstvu i ljudskim životima.
U prvoj je fazi epidemije, odlukom o totalnom lockdownu, Vlada izvrsno reagirala, te je spriječila širenje epidemije, izbjegla ljudske gubitke, kao i masovna otpuštanja. Na temelju privremene pobjede nad epidemijom, sadašnji je premijer pobijedio na parlamentarnim izborima, pod egidom Sigurna Hrvatska.
Niz pogrešnih odluka
Samo mjesec dana poslije pobjede, pokazalo se da Hrvatska nije sigurna, jer se korona vratila, da bi najesen došlo do katastrofe i tragedije, koja će trajati još barem četiri do pet mjeseci, jer Vlada, među ostalim svojim pogreškama, nije uspjela osigurati dovoljno veliku količinu cjepiva, pa će nam do kakve takve procijepljenosti trebati jako puno vremena, što bi moglo bitno utjecati na iduću turističku sezonu, dakle na glavni izvor prihoda nacionalne ekonomije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U drugoj fazi epidemije Vlada je donijela niz nevjerojatno pogrešnih odluka, od uvođenja švedskog, danas dokazno katastrofalnog modela, tijekom ljeta, preko fatalnog zakašnjenja s vraćanjem strožih mjera tijekom drugog vala, pa do nevjerojatne ideologizacije odluka vezanih uz epidemiju (Crkva, školstvo, Vukovar), koje su izravno utjecale na širenje zaraze i broj umrlih.
Prepušteni sami sebi
Nula pomaka u obnovi Zagreba i nesposobnost odgovora na epidemiju, osim u prva dva mjeseca, pokazali su da se Hrvatskom ne upravlja: ova je zemlja, kad je riječ o najvećim, fizički opasnim krizama, uglavnom prepuštena samoj sebi, samoorganizaciji građana, i višim silama.
Zašto je to tako?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatskom se ne upravlja zato što smo punih 75 godina, a ne samo zadnjih 30 godina, gradili sustav inherentne korupcije i interesne ideologizacije državnih i društvenih službi.
O čemu se radi?
Interesna ideologizacija društvenih i državnih službi, banalno rečeno, označuje onu pojavu kad nekom stranačkom žicaru date neku sinekuru, premda on nema pojma o poslu koji bi trebao obavljati.
Inherentna korupcija povezana je s interesnom ideologizacijom, ali je mnogo kompleksnija. Inherentna korupcija označuje politiku upravljanja državom i društvom na temelju načela nezamjeranja, interesno ideološkog umrežavanja i međusobnog toleriranja svih mogućih štetnih postupaka (od financijske korupcije do potpune nekompetentnosti) zato da bi se struktura vlasti održala i jačala.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Inherentna korupcija ne samo da vodi u pravu, materijalnu korupciju, nego je nužno potiče. Inherentna korupcija i interesna ideologizacija državnih i društvenih službi smrtni su protivnik meritokracije. A bez meritokracije, barem na određenim razinama, nije moguće upravljati državom i društvom.
Slučaj ministra Beroša
Pogledajmo Vilija Beroša, čiji slučaj objedinjuje i interesnu ideologizaciju društva i inherentnu korupciju. Gospodin Beroš očigledno nije loš čovjek, nije nepristojan, solidno komunicira i vjerojatno razumije veći dio problema zdravstvenog sustava.
Vili Beroš istodobno je najveći tragičar borbe protiv epidemije, jer je on taj rat definitivno izgubio, uz ljudske gubitke koji će bitno nadmašiti četiri tisuće umrlih. Vili Beroš izgubio je rat protiv epidemije zbog dva magistralna razloga. Prije svega, on je slušao odluke svoje političke nadstrukture, dakle premijera i vrha stranke, a nije se vodio načelima svoje struke, što je čista inherentna korupcija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nadalje, Vili Beroš svakodnevno se susreće s bezbroj nekompetentnih ljudi u zdravstvenom i socijalnom sustavu, koji su na svoja mjesta došli zahvaljujući stranačkoj iskaznici ili međustranačkoj trgovini, i koji naprosto nisu kadri obavljati zadaće u opisu svog radnog mjesta, što u kriznim situacijama dovodi do fatalnih posljedica; takvo je stanje čisti primjer interesne ideologizacije države i društva.
Slučaj Milana Bandića
Ili, razmotrimo težak slučaj Milana Bandića. Kako je Bandić reagirao poslije zagrebačkog potresa? Sadržajno govoreći, uopće nije reagirao. Što je Bandić do danas poduzeo da bi se sanirale posljedice zagrebačkog potresa, i prevenirale eventualne nove štete? Baš ništa.
Milan Bandić naprosto nema kapacitet da bi se strateški i operativno suočavao sa zaista kriznim situacijama. Kako je moguće da čovjek, za kojeg i birači znaju da nema taj kapacitet (znamo da birači to znaju, jer je Bandić loše prolazio na svim nezagrebačkim, nacionalnim izborima), dvadeset godina vlada Zagrebom?
Zašto 20 godina vlada?
Odgovor je veoma jednostavan, Bandić je sustavno podmićivao određene društvene grupe u Zagrebu, što mu je osiguravalo glasove na lokalnim izborima, dok je istodobno gradio koruptivne koalicije te je čistom, financijskom korupcijom ojačavao svoju stranku u Saboru kako bi mogao upravljati Gradskom skupštinom.
HDZ neko vrijeme nije mogao bez Milana Bandića, jer je Bandić pokupovao desetak korumpiranih saborskih zastupnika, pa je HDZ, da bi osigurao stabilnu većinu u Saboru, morao podržavati Bandića u Gradskoj skupštini. Riječ je o lako razumljivoj koruptivnoj matematici.
Dok će se god hrvatska država i društvo temeljiti na interesnoj ideologizaciji državnih i društvenih poslova i na inherentnoj korupciji, Hrvatska neće biti sposobna efikasno se suočavati s velikim krizama.
Plenković vs. Milanović
Sukob Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića svodi se, kao što smo već bili pisali, na sukob oko inherentne korupcije; Plenković želi dodatno proširiti svoju moć, što podrazumijeva još više inherentne korupcije.
Milanović se svim silama bori da to spriječi, pa i pod cijenu niza teških javnih ekscesa. Milanovićevu vjerodostojnost takvi ekscesi bitno ne ugrožavaju, kao što pokazuju najnovija istraživanja javnog mišljenja.
Milanovićevu vjerodostojnost ugrožava činjenica da se i on sam, dok je bio predsjednik Vlade, u mnogočemu ponašao po načelima inherentne korupcije, jer, eto, sustav oduvijek tako funkcionira.
Dobra vijest u politici
Tomislav Tomašević doima se kao jedini političar u Hrvatskoj, koji bi se mogao početi boriti protiv sustava inherentne korupcije, naprosto zato što on ne pripada političkim elitama, i što nije zaražen pravilima ponašanja unutar političkog sustava.
Utoliko je afirmacija gospodina Tomaševića i platforme Možemo jedina zaista nova, a potencijalno i dobra vijest za hrvatsku političku scenu, u ovoj groznoj godini, koja je pokazala svu neadekvatnost našeg državnog i društvenog aparata.
Zašto je u najopasnijim krizama Hrvatska prepuštena samoorganizaciji građana i višim silama
Nula pomaka u obnovi Zagreba i nesposobnost odgovora na epidemiju, osim u prva dva mjeseca, pokazali su da se Hrvatskom ne upravlja
Ova je zemlja, kad je riječ o najvećim, fizički opasnim krizama, uglavnom prepuštena samoj sebi. Zašto je to tako? Hrvatskom se ne upravlja zato što smo punih 75 godina, a ne samo zadnjih 30 godina, gradili sustav inherentne korupcije i interesne ideologizacije državnih i društvenih službi
Godina 2020. za Hrvatsku je vjerojatno najtragičnija još od 1945., dakle od godine kojom počinje naša moderna nacionalna povijest. Zadnju godinu Drugog svjetskog rata obilježila su dva izvanredno dobra, i dva katastrofalna događaja, koji do danas bitno utječu na hrvatsku naciju.
S jedne strane, zadnja godina Drugog svjetskog rata, donijela nam je oslobođenje od fašizma i potvrdu formiranja hrvatske države u sadašnjim granicama, što zaista jest izvanredno: mlađe čitatelje valja podsjetiti da je Republika Hrvatska, koja je dobila međunarodno priznanje pretkraj 1991. i početkom 1992., država s istim onim granicama, koje su definirane poslije Drugog svjetskog rata i antifašističke borbe.
Traumatični događaji
S druge strane, prije 75 godina dogodio se strašan zločin kojeg pamtimo pod imenom Bleiburg, kao i uvođenje brutalne komunističke diktature, koja je trajala skoro 45 godina. Ni tri četvrtine stoljeća kasnije, značenje Bleiburga nije izgubilo snagu u velikom dijelu hrvatske kolektivne memorije: Bleiburg i danas utječe na političke ideologije i prakse u zemlji.
No, trijumfi i tragedije iz 1945. baš kao i pobjeda u Domovinskom ratu, posljedice su golemih povijesnih gibanja, na koje je ipak presudno utjecao čovjek. A dva glavna traumatična događaja u lanjskoj godini, koje ćemo pamtiti i osjećati još par desetljeća, epidemija i potresi, uzrokovana su višom silom.
Globalna viša sila
S potresima ne možemo ništa; da se danas, ne daj Bože, sruši cijeli Zagreb ili Split, nitko u Hrvatskoj ili izvan nje za to ne može biti kriv, niti to bilo tko može spriječiti. Isto tako, nismo mogli zaustaviti dolazak korone u Hrvatsku.
Tu je riječ o globalnoj višoj sili, koja je traumatizirala hrvatsko gospodarstvo i izazvala žrtve brojčano jednake žrtvama u prvoj godini Domovinskog rata, ili trećini ukupnih hrvatskih vojnih gubitaka u skoro petogodišnjem ratnom razdoblju.
Državom se ne upravlja
No, epidemija i potresi, kao i pokušaj saniranja zagrebačkog potresa (vidjet ćemo kako će izgledati saniranje potresa na Baniji), ukazali su na ključni problem hrvatske države i društva. Hrvatskom se, naime, ne upravlja. Hrvatska država, u svom sadašnjem administrativnom formatu i strukturi vlasti, naprosto nije upravljiva.
Od zagrebačkog je potresa prošlo devet mjeseci, a posljedice, osim onih najvidljivijih, dakle hrpa građevinskog materijala na ulicama i rupa na krovovima, nisu sanirane ni u tragovima. O bilo kakvoj obnovi da ne govorimo.
Grozan potres na Baniji, koji je prije tri dana srušio dio pročelja Ministarstva obrane u Zagrebu, još je jednom pokazao da je cijeli stariji Zagreb ustvari golema Potemkinova kulisa, koje je fizički neodrživa i opasna za svoje stanovnike.
Vlada ne kontrolira procese
Epidemija je, pak, zorno demonstrirala da Vlada nije kadra kontrolirati i usmjeravati najbitnije društvene procese, kad oni izađu izvan uobičajenog formata političko društvenih sadržaja i političkog odlučivanja. Epidemija korone, zapravo je dugoročno izvanredno stanje, koje strahovito prijeti nacionalnom gospodarstvu i ljudskim životima.
U prvoj je fazi epidemije, odlukom o totalnom lockdownu, Vlada izvrsno reagirala, te je spriječila širenje epidemije, izbjegla ljudske gubitke, kao i masovna otpuštanja. Na temelju privremene pobjede nad epidemijom, sadašnji je premijer pobijedio na parlamentarnim izborima, pod egidom Sigurna Hrvatska.
Niz pogrešnih odluka
Samo mjesec dana poslije pobjede, pokazalo se da Hrvatska nije sigurna, jer se korona vratila, da bi najesen došlo do katastrofe i tragedije, koja će trajati još barem četiri do pet mjeseci, jer Vlada, među ostalim svojim pogreškama, nije uspjela osigurati dovoljno veliku količinu cjepiva, pa će nam do kakve takve procijepljenosti trebati jako puno vremena, što bi moglo bitno utjecati na iduću turističku sezonu, dakle na glavni izvor prihoda nacionalne ekonomije.
U drugoj fazi epidemije Vlada je donijela niz nevjerojatno pogrešnih odluka, od uvođenja švedskog, danas dokazno katastrofalnog modela, tijekom ljeta, preko fatalnog zakašnjenja s vraćanjem strožih mjera tijekom drugog vala, pa do nevjerojatne ideologizacije odluka vezanih uz epidemiju (Crkva, školstvo, Vukovar), koje su izravno utjecale na širenje zaraze i broj umrlih.
Prepušteni sami sebi
Nula pomaka u obnovi Zagreba i nesposobnost odgovora na epidemiju, osim u prva dva mjeseca, pokazali su da se Hrvatskom ne upravlja: ova je zemlja, kad je riječ o najvećim, fizički opasnim krizama, uglavnom prepuštena samoj sebi, samoorganizaciji građana, i višim silama.
Zašto je to tako?
Hrvatskom se ne upravlja zato što smo punih 75 godina, a ne samo zadnjih 30 godina, gradili sustav inherentne korupcije i interesne ideologizacije državnih i društvenih službi.
O čemu se radi?
Interesna ideologizacija društvenih i državnih službi, banalno rečeno, označuje onu pojavu kad nekom stranačkom žicaru date neku sinekuru, premda on nema pojma o poslu koji bi trebao obavljati.
Inherentna korupcija povezana je s interesnom ideologizacijom, ali je mnogo kompleksnija. Inherentna korupcija označuje politiku upravljanja državom i društvom na temelju načela nezamjeranja, interesno ideološkog umrežavanja i međusobnog toleriranja svih mogućih štetnih postupaka (od financijske korupcije do potpune nekompetentnosti) zato da bi se struktura vlasti održala i jačala.
Inherentna korupcija ne samo da vodi u pravu, materijalnu korupciju, nego je nužno potiče. Inherentna korupcija i interesna ideologizacija državnih i društvenih službi smrtni su protivnik meritokracije. A bez meritokracije, barem na određenim razinama, nije moguće upravljati državom i društvom.
Slučaj ministra Beroša
Pogledajmo Vilija Beroša, čiji slučaj objedinjuje i interesnu ideologizaciju društva i inherentnu korupciju. Gospodin Beroš očigledno nije loš čovjek, nije nepristojan, solidno komunicira i vjerojatno razumije veći dio problema zdravstvenog sustava.
Vili Beroš istodobno je najveći tragičar borbe protiv epidemije, jer je on taj rat definitivno izgubio, uz ljudske gubitke koji će bitno nadmašiti četiri tisuće umrlih. Vili Beroš izgubio je rat protiv epidemije zbog dva magistralna razloga. Prije svega, on je slušao odluke svoje političke nadstrukture, dakle premijera i vrha stranke, a nije se vodio načelima svoje struke, što je čista inherentna korupcija.
Nadalje, Vili Beroš svakodnevno se susreće s bezbroj nekompetentnih ljudi u zdravstvenom i socijalnom sustavu, koji su na svoja mjesta došli zahvaljujući stranačkoj iskaznici ili međustranačkoj trgovini, i koji naprosto nisu kadri obavljati zadaće u opisu svog radnog mjesta, što u kriznim situacijama dovodi do fatalnih posljedica; takvo je stanje čisti primjer interesne ideologizacije države i društva.
Slučaj Milana Bandića
Ili, razmotrimo težak slučaj Milana Bandića. Kako je Bandić reagirao poslije zagrebačkog potresa? Sadržajno govoreći, uopće nije reagirao. Što je Bandić do danas poduzeo da bi se sanirale posljedice zagrebačkog potresa, i prevenirale eventualne nove štete? Baš ništa.
Milan Bandić naprosto nema kapacitet da bi se strateški i operativno suočavao sa zaista kriznim situacijama. Kako je moguće da čovjek, za kojeg i birači znaju da nema taj kapacitet (znamo da birači to znaju, jer je Bandić loše prolazio na svim nezagrebačkim, nacionalnim izborima), dvadeset godina vlada Zagrebom?
Zašto 20 godina vlada?
Odgovor je veoma jednostavan, Bandić je sustavno podmićivao određene društvene grupe u Zagrebu, što mu je osiguravalo glasove na lokalnim izborima, dok je istodobno gradio koruptivne koalicije te je čistom, financijskom korupcijom ojačavao svoju stranku u Saboru kako bi mogao upravljati Gradskom skupštinom.
HDZ neko vrijeme nije mogao bez Milana Bandića, jer je Bandić pokupovao desetak korumpiranih saborskih zastupnika, pa je HDZ, da bi osigurao stabilnu većinu u Saboru, morao podržavati Bandića u Gradskoj skupštini. Riječ je o lako razumljivoj koruptivnoj matematici.
Dok će se god hrvatska država i društvo temeljiti na interesnoj ideologizaciji državnih i društvenih poslova i na inherentnoj korupciji, Hrvatska neće biti sposobna efikasno se suočavati s velikim krizama.
Plenković vs. Milanović
Sukob Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića svodi se, kao što smo već bili pisali, na sukob oko inherentne korupcije; Plenković želi dodatno proširiti svoju moć, što podrazumijeva još više inherentne korupcije.
Milanović se svim silama bori da to spriječi, pa i pod cijenu niza teških javnih ekscesa. Milanovićevu vjerodostojnost takvi ekscesi bitno ne ugrožavaju, kao što pokazuju najnovija istraživanja javnog mišljenja.
Milanovićevu vjerodostojnost ugrožava činjenica da se i on sam, dok je bio predsjednik Vlade, u mnogočemu ponašao po načelima inherentne korupcije, jer, eto, sustav oduvijek tako funkcionira.
Dobra vijest u politici
Tomislav Tomašević doima se kao jedini političar u Hrvatskoj, koji bi se mogao početi boriti protiv sustava inherentne korupcije, naprosto zato što on ne pripada političkim elitama, i što nije zaražen pravilima ponašanja unutar političkog sustava.
Utoliko je afirmacija gospodina Tomaševića i platforme Možemo jedina zaista nova, a potencijalno i dobra vijest za hrvatsku političku scenu, u ovoj groznoj godini, koja je pokazala svu neadekvatnost našeg državnog i društvenog aparata.