U zadnja dva mjeseca nekoliko sam puta boravio u Sloveniji. U Portorožu su mi dodijelili titulu „Prijatelje slovenskog filma“ a u Ljubljani, u Slovenskoj kinoteci (da, oni za razliku od nekih imaju kinoteku) priredili retrospektivu i promovirali prijevod “Neispričanih priča”.
Tako se u džepu mog samtastog sakoa, u kuverti na kojoj piše: “Kuća se gradi od temelja”, nakupilo dosta slovenskih bilješki. One prije svega govore o tome da je Slovenija, pogotovo za nekoga tko dolazi iz Hrvatske, neobično normalna zemlja u kojoj svakodnevni život funkcionira, gradovi su uređeni i, što je najvažnije, sve skupa djeluje kao izuzetno ugodno mjesto za život. Kao prostor koji zna svoju mjeru, svoju veličinu i unutar toga pokušava od svega napraviti najbolje sto može.
Malo konkretnije: kad iz Zagreba dođete u Ljubljanu, jednostavno ostanete zapanjeni. Tu su sve fasade dotjerane, sve ulice čiste, kante za zajednički otpad bliješte, kafići i restorani su nenapadno ukomponirani u grad. Kad u tako nešto stignete iz zapuštenog, potresom do kraja devastiranog grada otpadajućih krovova i fasada, kad dođete s prljavih ulica i iz kuća uništenih grafitima ispred kojih stari ljudi kopaju po kantama za smeće, jednostavno ne možete vjerovati da na sat i pol od Zagreba postoji takav grad.
Zdrav običaj mijenjanja političara
Gledajući sve to, počnete se pitati zašto je razlika između nas tako velika. Prvo što vam padne na pamet jest to da oni imaju zdrav običaj da često mijenjaju političare na vlasti ne dozvoljavajući niti jednom, osim gradonačelniku Ljubljane koji zaslužuje da doživotno ostane na toj poziciji, da zasjedne, da postane bahat i pohlepan poput hrvatskih političara.
To je vjerojatno jedan od razloga, ali sigurno nije jedini. Mora biti još nešto, nešto važnije što je dovelo do takve razlike. Tražeći odgovor na to pitanje počeo sam razmišljati o počecima naših država. Jer kao što znamo, od Aristotela do danas, prvi čin presudan je za svaku dramu, za svaki roman, za svaki film, pa tom logikom vjerojatno i za svaku državu. Jer prvi čin zadaje pravilo igre, iz njega sve izlazi.
A u tom prvom činu najvažnije je glavno lice. Ono će presudno utjecati na ono što će se dogoditi u drugom i trećem činu. Ono će zadati generalni ton čitavoj priči. Hrvatska je u trenutku svog nastanka na čelu imala generala Tuđmana, JNA kadrovika koji je svojim mišljenjem, a još više ponašanjem, pod plaštem velikog domoljublja, zadao pravilo korupcije i pljačke kao početni ton prvoga čina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tuđmanovi dogovori s Miloševićem
Upoznao sam ga, tj. bio kod njega jednom s grupom intelektualaca koji su se, kad je rat počeo mirisati, ponudili da pokušaju uspostaviti dijalog između Zagreba i Knina. Nakon nekoliko rečenica bilo je jasno da je general odlučio ići u rat i da ga nikakva mirovna inicijativa ne zanima. Da je sve već dugo – to tada nismo znali – bilo dogovoreno s Miloševićem. Bio je tvrd, ukočen, čista suprotnost nekome tko bi zemlju trebao voditi ka njezinom probitku.
Slovenija je u trenutku rađanja države na čelu imala Milana Kučana koji je, nakon što bi prvo odveo suprugu na njezino radno mjesto, svojim automobilom dolazio na posao. Čovjeka koji je obilazio intelektualce i s njima znao provoditi noći pričajući što u Sloveniji funkcionira a što ne. Ukratko: u tom presudnom trenutku na čelu su imali normalnog čovjeka.
I njega sam upoznao. Došao je, naravno, sam, bez pratnje, i kupio kartu za ljubljansku premijeru „Ustava“. Nakon projekcije prišao mi je da mi čestita i nakon toga smo u razgovoru proveli nekoliko izuzetno ugodnih minuta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Miran i skroman pravnik
U tome je suštinska razlika. Pravilo igre u Hrvatskoj zadao je frustrirani general koji je želio biti tri puta veći od samoga sebe, koji si je dao napraviti zastavu s krunom nikada postojećeg kraljevstva, konvertirani komunist opsjednut generalisimusom Frankom. U Sloveniji je pravilo igre zadao miran i nadasve skroman pravnik koji je jednostavno bio to što je bio, koji se nije odrekao svoje prošlosti i koji je od Slovenije pokušao napraviti državu onakvu kakva ona može biti, ni veću ni manju od toga.
To što su njih dvojica zadali i danas je, nažalost po Hrvatsku, i te kako vidljivo. Obje države u svom drugom činu žive po tim pravilima. Otud i tako velika razlika među nama.
Jedina utjeha Hrvatskoj, ako susjedova mrtva krava može biti neka utjeha, jest to da su u Srbiji pravilo igre zadali Milošević i Šešelj. Nama u Hrvatskoj nije lako i sve više ljudi vjeruje da bi nas samo radikalni zaokret izvadio iz ove opskurne vladavine korupcije i bahatosti, ali zamislite kako je tek njima – njima je još strašnije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto Ljubljana izgleda kao svjetski grad, a Zagreb ovako? Do greške je došlo davno, već u prvom činu
Jer kao što znamo, od Aristotela do danas, prvi čin presudan je za svaku dramu, za svaki roman, za svaki film i za svaku državu
Jedina utjeha Hrvatskoj, ako susjedova mrtva krava može biti neka utjeha, jest to da su u Srbiji pravilo igre zadali Milošević i Šešelj. Nama u Hrvatskoj nije lako i sve više ljudi vjeruje da bi nas samo radikalni zaokret izvadio iz ove opskurne vladavine korupcije i bahatosti, ali zamislite kako je tek njima – njima je još strašnije
U zadnja dva mjeseca nekoliko sam puta boravio u Sloveniji. U Portorožu su mi dodijelili titulu „Prijatelje slovenskog filma“ a u Ljubljani, u Slovenskoj kinoteci (da, oni za razliku od nekih imaju kinoteku) priredili retrospektivu i promovirali prijevod “Neispričanih priča”.
Tako se u džepu mog samtastog sakoa, u kuverti na kojoj piše: “Kuća se gradi od temelja”, nakupilo dosta slovenskih bilješki. One prije svega govore o tome da je Slovenija, pogotovo za nekoga tko dolazi iz Hrvatske, neobično normalna zemlja u kojoj svakodnevni život funkcionira, gradovi su uređeni i, što je najvažnije, sve skupa djeluje kao izuzetno ugodno mjesto za život. Kao prostor koji zna svoju mjeru, svoju veličinu i unutar toga pokušava od svega napraviti najbolje sto može.
Malo konkretnije: kad iz Zagreba dođete u Ljubljanu, jednostavno ostanete zapanjeni. Tu su sve fasade dotjerane, sve ulice čiste, kante za zajednički otpad bliješte, kafići i restorani su nenapadno ukomponirani u grad. Kad u tako nešto stignete iz zapuštenog, potresom do kraja devastiranog grada otpadajućih krovova i fasada, kad dođete s prljavih ulica i iz kuća uništenih grafitima ispred kojih stari ljudi kopaju po kantama za smeće, jednostavno ne možete vjerovati da na sat i pol od Zagreba postoji takav grad.
Zdrav običaj mijenjanja političara
Gledajući sve to, počnete se pitati zašto je razlika između nas tako velika. Prvo što vam padne na pamet jest to da oni imaju zdrav običaj da često mijenjaju političare na vlasti ne dozvoljavajući niti jednom, osim gradonačelniku Ljubljane koji zaslužuje da doživotno ostane na toj poziciji, da zasjedne, da postane bahat i pohlepan poput hrvatskih političara.
To je vjerojatno jedan od razloga, ali sigurno nije jedini. Mora biti još nešto, nešto važnije što je dovelo do takve razlike. Tražeći odgovor na to pitanje počeo sam razmišljati o počecima naših država. Jer kao što znamo, od Aristotela do danas, prvi čin presudan je za svaku dramu, za svaki roman, za svaki film, pa tom logikom vjerojatno i za svaku državu. Jer prvi čin zadaje pravilo igre, iz njega sve izlazi.
A u tom prvom činu najvažnije je glavno lice. Ono će presudno utjecati na ono što će se dogoditi u drugom i trećem činu. Ono će zadati generalni ton čitavoj priči. Hrvatska je u trenutku svog nastanka na čelu imala generala Tuđmana, JNA kadrovika koji je svojim mišljenjem, a još više ponašanjem, pod plaštem velikog domoljublja, zadao pravilo korupcije i pljačke kao početni ton prvoga čina.
Tuđmanovi dogovori s Miloševićem
Upoznao sam ga, tj. bio kod njega jednom s grupom intelektualaca koji su se, kad je rat počeo mirisati, ponudili da pokušaju uspostaviti dijalog između Zagreba i Knina. Nakon nekoliko rečenica bilo je jasno da je general odlučio ići u rat i da ga nikakva mirovna inicijativa ne zanima. Da je sve već dugo – to tada nismo znali – bilo dogovoreno s Miloševićem. Bio je tvrd, ukočen, čista suprotnost nekome tko bi zemlju trebao voditi ka njezinom probitku.
Slovenija je u trenutku rađanja države na čelu imala Milana Kučana koji je, nakon što bi prvo odveo suprugu na njezino radno mjesto, svojim automobilom dolazio na posao. Čovjeka koji je obilazio intelektualce i s njima znao provoditi noći pričajući što u Sloveniji funkcionira a što ne. Ukratko: u tom presudnom trenutku na čelu su imali normalnog čovjeka.
I njega sam upoznao. Došao je, naravno, sam, bez pratnje, i kupio kartu za ljubljansku premijeru „Ustava“. Nakon projekcije prišao mi je da mi čestita i nakon toga smo u razgovoru proveli nekoliko izuzetno ugodnih minuta.
Miran i skroman pravnik
U tome je suštinska razlika. Pravilo igre u Hrvatskoj zadao je frustrirani general koji je želio biti tri puta veći od samoga sebe, koji si je dao napraviti zastavu s krunom nikada postojećeg kraljevstva, konvertirani komunist opsjednut generalisimusom Frankom. U Sloveniji je pravilo igre zadao miran i nadasve skroman pravnik koji je jednostavno bio to što je bio, koji se nije odrekao svoje prošlosti i koji je od Slovenije pokušao napraviti državu onakvu kakva ona može biti, ni veću ni manju od toga.
To što su njih dvojica zadali i danas je, nažalost po Hrvatsku, i te kako vidljivo. Obje države u svom drugom činu žive po tim pravilima. Otud i tako velika razlika među nama.
Jedina utjeha Hrvatskoj, ako susjedova mrtva krava može biti neka utjeha, jest to da su u Srbiji pravilo igre zadali Milošević i Šešelj. Nama u Hrvatskoj nije lako i sve više ljudi vjeruje da bi nas samo radikalni zaokret izvadio iz ove opskurne vladavine korupcije i bahatosti, ali zamislite kako je tek njima – njima je još strašnije.