Zašto Marko Veselica, usprkos svojoj spremnosti na najveće žrtve, nikad nije dovoljno valoriziran
Veselica je bio pošten i hrabar, ali upitno je koliko je bio uspješan političar
Marko Veselica proveo je dvanaest godina u komunističkim zatvorima. Marko Veselica proveo je dvanaest godina u komunističkim zatvorima, u prilično gadnim, neljudskim uvjetima, isključivo zbog svojih političkih uvjerenja. On nikad nije imao baš nikakve veze s terorizmom, niti je poticao na oružanu borbu protiv jugoslavenskog sustava.
Marko Veselica zaista jest bio zatvorenik savjesti, kako ga je tretirao Amnesty International. Zbog svoje žrtve, i zbog svoje uzorne osobne hrabrosti, Marko Veselica zaslužuje ogromno poštovanje; grad Zagreb morao bi, primjerice, u idućih nekoliko dana odlučiti koja će se ulica imenovati po dr. Veselici. Marko Veselica nije, međutim, bio dobar političar.
Nije razumio ograničenja Hrvatskog proljeća
Krajem šezdesetih godina, kad je izrastao u jednog od korifeja Hrvatskog proljeća, ovaj ekonomist iz partizanske sinjske obitelji (otac mu je poginuo u ratu), nije razumio realna ograničenja tog pokreta, koji se razvio u okviru komunizma i koji u ono vrijeme nije mogao promijeniti komunistička pravila igre.
Tvrdim komunistima u Hrvatskoj, “beogradskoj čaršiji”, šefovima državne sigurnosti i vodstvu JNA bilo je u interesu da se unutar Hrvatskog proljeća afirmira što više radikalnih političara, jer su tako dobivali argumente za lakše uništenje Proljeća, i za kasniji policijski i sudski progon njegovih protagonista: ni Marko Veselica, ni Šime Đodan, ni mnogi drugi njihovi sumišljenici to nisu htjeli ili mogli razumjeti.
Rat nije vrijeme za žestoko oporbeno djelovanje
Krajem osamdesetih, dok se komunizam u Hrvatskoj urušavao, Marko Veselica prvo nije mogao razumjeti kako Franji Tuđmanu ne može oduzeti HDZ, što je njegova grupa pokušala u vrijeme formalnog osnivanja HDZ-a početkom ljeta 1989. godine. Isto tako, dvije godine kasnije, dok se već pucalo, dr. Veselica nije shvatio kako ratne okolnosti nisu vrijeme za žestoko oporbeno djelovanje.
Sjećam se skupa što ga je uoči rata, na Trgu bana Jelačića, bila organizirala Hrvatska demokratska stranka, ondašnja Veseličina politička organizacija. Na tom se prosvjedu žestoko napadala Tuđmanova “kompromiserska“ politika prema Beogradu i JNA: mora da su u Beogradu i Kninu bili sretni i zadovoljni zbog tog mitinga s najpogrešnijim tajmingom na svijetu (kao što su bili sretni i zadovoljni raznim ispadima Dobroslava Parage, još jedne žrtve komunističkog sustava, u drugoj polovici 1991. godine).
Više nije mogao utjecati na hrvatsku politiku
Poslije uvjerljive HDZ-ove i Tuđmanove pobjede na izborima u ljeto 1992. godine, sve su druge desne stranke, pa tako i HDS/HKDU, povijesno marginalizirane (jedino je HSP na izborima 2003. godine odigrao zaista značajnu ulogu), a dr.Veselica, koji je ušao u Sabor 1995. godine, više nije mogao utjecati na hrvatsku državnu politiku. Baš kao ni Vlado Gotovac, čovjek prilično drukčijih političkih uvjerenja, ali slične sudbine.
Gotovac je nesumnjivo bio još jedna od teških žrtava komunizma; on je, poput Veselice, bio zatvorenik savjesti i iznimno hrabar čovjek. No, nakon uvjerljivog poraza na predsjedničkim izborima 1997.godine, i Gotovac je postao politički irelevantan. Političke karijere većine političkih zatvorenika iz jugoslavenskog sustava (ne računajući ljude poput Tuđmana i Mesića, koji su, u usporedbi s Veselicom ili Đodanom ili Gotovcem ipak mnogo bolje prošli, te Dražena Budišu, kojem zatvor nije bio prepreka za uspješno političko djelovanje), pokazuju kako se oni nisu bili kadri produktivno uključiti u postkomunistički politički život.
Nikad na biralištima nisu nagrađeni za svoju žrtvu
Gotovac je izazvao prvi veliki raskol u HSLS-u-u, pa je osnovao marginalnu Liberalnu stranku, Veselica ni na koji način nije utjecao na državnu politiku, Đodana se Tuđman morao riješiti već sredinom 1991., Paraga je nestao sa scene u prvoj polovici devedesetih, Ante Paradžik ubijen je u danas nerazjašnjenim okolnostima, a Ivan Zvonimir Čičak, koliko god da se trudio, nije uspio dohvatiti niti jednu važniju političku dužnost.
Svi su oni, u stanovitom smislu, doživjeli osobnu tragediju: građani zemlje zbog koje su bili spremni na najveće žrtve, nikad na biralištima nisu valorizirali i nagradili njihovu žrtvu.