Ako ga je nakon teksta o referendumu za nezavisnost u Političkoj misli, nacionalistička javnost do te mjere ozloglasila, stvorivši atmosferu linča i histerije da je u Ivi Josipoviću probudila oportunistički refleks radi kojeg ga je smijenio s mjesta savjetnika i zbog tog izgubio izbore, nakon knjige ‘Rat i mit’, Dejanu Joviću bit će još teže. Osim u slučaju da ti krugovi knjigu namjerno prešute, što uopće nije nemoguće jer je s njom gotovo nemoguće polemizirati. Jović je zapravo napisao zastrašujuću dijagnozu hrvatske stvarnosti i paralizu čitavog društva ratnim diskursom i planskim suspendiranjem slobode da se o ratu slobodno misli i govori.
Napisao ju je istovremeno i kao vrhunski politolog i povjesničar, ali jednako tako i kao talentiran pisac, čiji se tekst jednostavno čita i nije preopterećen nikakvim viškovima. Bez čitanja ove knjige, koja nije donijela nikakve nove spektakularne spoznaje, ali je sve one prešućene izvela pred javnost i ispravno kontekstualizirala, teško će se moći razumijeti naizgled iracionalni napad na Aleksandra Stankovića od neki dan ili izjava Ive Banca da je začuđen kako je Jović uopće prošao sigurnosnu provjeru za državnog dužnosnika.
Ova knjiga bi ujedno mogla ponuditi odgovor na teze dijela ljevice o tome kako su sva ova identitetska pitanja nebitna i zapravo liberalna, a da je jedino bitna ekonomija. Hrvatska zapravo živi u iluziji utemeljujućeg mita, koncentriranog oko rata kao svoje ishodišne točke i zbog čijeg upornog reproduciranja društvo nije u stanju krenuti prema modernosti. Otud i tragično nerazumijevanje politički nepismenih i nezainteresiranih građana, koji teret prošlosti osjećaju, ali borbu za moderno društvo vide kroz uzrečicu da nam je dosta ustaša i partizana.
Analiza famozne Deklaracije o Domovinskom ratu
Ta formula ostavlja dojam o nekakvoj jednakoj odgovornosti dvaju ideoloških protivnika za stagnaciju društva, no to uopće ne odgovora istini. Ovdje je na stvari sakraliziranje jednog rata i njegovih posljedica koje služi tome da se o njemu ne povede ozbiljan razgovor, da ga se ne prevaziđe i da ostanu netaknuti njegovi rezultati. Jović je na puno mjesta originalan i evidentno provokativan, ali ne zato što mu je to osnovna namjera, već zbog toga jer je uvjeren u ono što navodi.
On piše o tome kako je jedino Hrvatska iz postjugoslavenskih ratova izašla kao pobjednica i kao zemlja koja je ostvarila sve svoje nacionalne, ali i nacionalističke ciljeve, poput reintegracije teritorija, ali ne i stanovništva. Razlog zbog kojeg se Domovinski rat mogao uspostaviti kao utemeljujuć mit samo u Hrvatskoj je u tome što je s jedne strane imao simboličnu ogromnu žrtvu Vukovara, ali i ratnu pobjedu u Oluji. No, znatno zanimljivije od toga je to što on predstavlja hrvatski slučaj kao onaj koji je pokrenuo niz međunarodnih događaja. Pored toga, čitav niz danas neupitnih istina, Jović je potpuno dekonstruirao.
Od samog referendumskog pitanja, koje se nije odnosilo na neupitnu nezavisnost, nego je ostavljalo i opciju novog konfederalnog povezivanja jugoslavenskih republika. Drugim riječima, Hrvatska je kasnije Ustavom zabranila, ono što je na referendumu izglasano. U istom smjeru ide i analiza famozne Deklaracije o Domovinskom ratu, koja je potpuno logički neodrživa. Jović to pokazuje doslovno je citirajući, tj. navodeći kako su s jedne strane svi građani Republike Hrvatske suglasni oko temeljnih vrijednosti Domovinskog rata, a istovremeno se kao razlog njezinog donošenja navode zabrinjavajuće polarizacije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jović se na vraća na egzaktne rezultate prvih izbora
Jednako tako, u javnosti je potpuno prešućen Sarajevski mir iz siječnja 1992., koji je, pored garancije dijela autonomije Srbima i omogućio međunarodno priznanje zemlje. To konkretno znači da je za to priznanje mir jednako važan, kao i rat. Pišući o temi građanskog rata u Hrvatskoj, Jović se zbog povišenih strasti radije odlučuje za izraz unutrašnji sukob, koji je bio toliko očit, koliko se danas prešućuje. Po njemu je dobar dio nastojanja za mitologizacijom sadržan u tome da se prikrije činjenicu da se Hrvatska de facto također raspala, a da čak ni među hrvatskom populacijom nije moglo biti govora o neupitnom jedinstvu koje se danas podrazumijeva.
Suština njegovih zaključaka je da se država u proteklih 25 godina, ni oko čega, bilo da je riječ o ekonomiji, građanskim pravima, javnim i razvojnim politikama, nije toliko angažirala, kao oko politike oblikovanja identiteta. Čineći to putem mitologizacije rata, koja je na kraju legalizirala situaciju da se određena skupina građana, okupljena u braniteljskim udrugama stavila iznad zakona. Među podacima koje današnja javnost potpuno prešućuje, u nadi da će biti zaboravljeni, je i činjenica da je na popisu iz 1981. Hrvatska bila zemlja s najvećim brojem deklariranih Jugoslavena, njih 8,2 %.
Jednako tako, Jović na vraća na egzaktne rezultate prvih izbora, na kojima se ne može govoriti o nikakvoj plebiscitarnoj podršci HDZ-u, koji je dobio 40,1. % glasova, ali je zbog većinskog izbornog sustava, imao 57,6 % mandata u Saboru. Govoreći pak o o konceptu samoodređenja naroda, autor elaborira da je u Hrvatskoj prevagnuo Tuđmanov koncept baštinjen izravno od Staljina i sovjetske formule. Jović također donosi i rezultate istraživanja javnog mnijenja iz 1990. godine, po kojem je samo 10,66 % posto ispitanika izjavilo kako podržava potpunu nezavisnost Hrvatske, njih 51,66 % zagovara formiranje jugoslavenske labave konfederacije, njih 13,35 % bilo je za jaču unitarnu Jugoslaviju, a 13,67 % smatralo je kako ne treba ništa mijenjati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izazovne teze koje će mnogi u Hrvatskoj teško provariti
Knjiga donosi pregršt podataka i izazovnih teza koje će mnogi teško provariti, no iz svega treba izdvojiti tri bitna momenta. Jedan je potpuno pristajanje SDP-a i institucionalne ljevice na služenje HDZ-ovom nacionalističkom narativu, drugo je činjenica da je Hrvatska zemlja koja je postala etnički najhomogenija u usporedbi sa svim ostalima zemljama u susjedstvu, došavši u situaciju da je od nekadašnjih 22,5 % pripadnika ostalih naroda, danas u zemlji ostalo njih 7,5 % i treća da društvo živi u etnototalitarizmu svakodnevice, u kojoj sudjeluju sve vodeće političke i društvene snage u zemlji.
Takvo djelovanje utječe na sve veću asimilaciju, primarno srpskog stanovništva, u čemu paradoksalno sudjeluje i ljevica nudeći koncept građanskog identiteta, koji po Jovića podrazumijeva da se Srbi odreknu vlastite pripadnosti, dok Hrvati ne bi žrtvovali ništa. ‘Rat i mit’ je važna i polemična knjiga, koja je konačno na jednom mjestu otvorila praktično sve tabue i mitove suvremene Hrvatske i možemo bez ikakvih ograda zaključiti kako je u ozbiljnoj konkurenciji, poput Pavelićevog ‘Smijeha slobode’ ili biografske knjige o Titu Ive i Slavka Goldsteina, riječ o knjizi desetljeća.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto mislim da je Jovićeva nova knjiga, koja otvara sve naše suvremene tabue i mitove, iznimno važna
Recenzija Rata i mita, sinoć predstavljene knjige profesora Dejana Jovića
Jović je zapravo napisao zastrašujuću dijagnozu hrvatske stvarnosti i paralizu čitavog društva ratnim diskursom i planskim suspendiranjem slobode da se o ratu slobodno misli i govori. Napisao ju je istovremeno i kao vrhunski politolog i povjesničar, ali jednako tako i kao talentiran pisac, čiji se tekst jednostavno čita i nije preopterećen nikakvim viškovima
Ako ga je nakon teksta o referendumu za nezavisnost u Političkoj misli, nacionalistička javnost do te mjere ozloglasila, stvorivši atmosferu linča i histerije da je u Ivi Josipoviću probudila oportunistički refleks radi kojeg ga je smijenio s mjesta savjetnika i zbog tog izgubio izbore, nakon knjige ‘Rat i mit’, Dejanu Joviću bit će još teže. Osim u slučaju da ti krugovi knjigu namjerno prešute, što uopće nije nemoguće jer je s njom gotovo nemoguće polemizirati. Jović je zapravo napisao zastrašujuću dijagnozu hrvatske stvarnosti i paralizu čitavog društva ratnim diskursom i planskim suspendiranjem slobode da se o ratu slobodno misli i govori.
Napisao ju je istovremeno i kao vrhunski politolog i povjesničar, ali jednako tako i kao talentiran pisac, čiji se tekst jednostavno čita i nije preopterećen nikakvim viškovima. Bez čitanja ove knjige, koja nije donijela nikakve nove spektakularne spoznaje, ali je sve one prešućene izvela pred javnost i ispravno kontekstualizirala, teško će se moći razumijeti naizgled iracionalni napad na Aleksandra Stankovića od neki dan ili izjava Ive Banca da je začuđen kako je Jović uopće prošao sigurnosnu provjeru za državnog dužnosnika.
Ova knjiga bi ujedno mogla ponuditi odgovor na teze dijela ljevice o tome kako su sva ova identitetska pitanja nebitna i zapravo liberalna, a da je jedino bitna ekonomija. Hrvatska zapravo živi u iluziji utemeljujućeg mita, koncentriranog oko rata kao svoje ishodišne točke i zbog čijeg upornog reproduciranja društvo nije u stanju krenuti prema modernosti. Otud i tragično nerazumijevanje politički nepismenih i nezainteresiranih građana, koji teret prošlosti osjećaju, ali borbu za moderno društvo vide kroz uzrečicu da nam je dosta ustaša i partizana.
Analiza famozne Deklaracije o Domovinskom ratu
Ta formula ostavlja dojam o nekakvoj jednakoj odgovornosti dvaju ideoloških protivnika za stagnaciju društva, no to uopće ne odgovora istini. Ovdje je na stvari sakraliziranje jednog rata i njegovih posljedica koje služi tome da se o njemu ne povede ozbiljan razgovor, da ga se ne prevaziđe i da ostanu netaknuti njegovi rezultati. Jović je na puno mjesta originalan i evidentno provokativan, ali ne zato što mu je to osnovna namjera, već zbog toga jer je uvjeren u ono što navodi.
On piše o tome kako je jedino Hrvatska iz postjugoslavenskih ratova izašla kao pobjednica i kao zemlja koja je ostvarila sve svoje nacionalne, ali i nacionalističke ciljeve, poput reintegracije teritorija, ali ne i stanovništva. Razlog zbog kojeg se Domovinski rat mogao uspostaviti kao utemeljujuć mit samo u Hrvatskoj je u tome što je s jedne strane imao simboličnu ogromnu žrtvu Vukovara, ali i ratnu pobjedu u Oluji. No, znatno zanimljivije od toga je to što on predstavlja hrvatski slučaj kao onaj koji je pokrenuo niz međunarodnih događaja. Pored toga, čitav niz danas neupitnih istina, Jović je potpuno dekonstruirao.
Od samog referendumskog pitanja, koje se nije odnosilo na neupitnu nezavisnost, nego je ostavljalo i opciju novog konfederalnog povezivanja jugoslavenskih republika. Drugim riječima, Hrvatska je kasnije Ustavom zabranila, ono što je na referendumu izglasano. U istom smjeru ide i analiza famozne Deklaracije o Domovinskom ratu, koja je potpuno logički neodrživa. Jović to pokazuje doslovno je citirajući, tj. navodeći kako su s jedne strane svi građani Republike Hrvatske suglasni oko temeljnih vrijednosti Domovinskog rata, a istovremeno se kao razlog njezinog donošenja navode zabrinjavajuće polarizacije.
Jović se na vraća na egzaktne rezultate prvih izbora
Jednako tako, u javnosti je potpuno prešućen Sarajevski mir iz siječnja 1992., koji je, pored garancije dijela autonomije Srbima i omogućio međunarodno priznanje zemlje. To konkretno znači da je za to priznanje mir jednako važan, kao i rat. Pišući o temi građanskog rata u Hrvatskoj, Jović se zbog povišenih strasti radije odlučuje za izraz unutrašnji sukob, koji je bio toliko očit, koliko se danas prešućuje. Po njemu je dobar dio nastojanja za mitologizacijom sadržan u tome da se prikrije činjenicu da se Hrvatska de facto također raspala, a da čak ni među hrvatskom populacijom nije moglo biti govora o neupitnom jedinstvu koje se danas podrazumijeva.
Suština njegovih zaključaka je da se država u proteklih 25 godina, ni oko čega, bilo da je riječ o ekonomiji, građanskim pravima, javnim i razvojnim politikama, nije toliko angažirala, kao oko politike oblikovanja identiteta. Čineći to putem mitologizacije rata, koja je na kraju legalizirala situaciju da se određena skupina građana, okupljena u braniteljskim udrugama stavila iznad zakona. Među podacima koje današnja javnost potpuno prešućuje, u nadi da će biti zaboravljeni, je i činjenica da je na popisu iz 1981. Hrvatska bila zemlja s najvećim brojem deklariranih Jugoslavena, njih 8,2 %.
Jednako tako, Jović na vraća na egzaktne rezultate prvih izbora, na kojima se ne može govoriti o nikakvoj plebiscitarnoj podršci HDZ-u, koji je dobio 40,1. % glasova, ali je zbog većinskog izbornog sustava, imao 57,6 % mandata u Saboru. Govoreći pak o o konceptu samoodređenja naroda, autor elaborira da je u Hrvatskoj prevagnuo Tuđmanov koncept baštinjen izravno od Staljina i sovjetske formule. Jović također donosi i rezultate istraživanja javnog mnijenja iz 1990. godine, po kojem je samo 10,66 % posto ispitanika izjavilo kako podržava potpunu nezavisnost Hrvatske, njih 51,66 % zagovara formiranje jugoslavenske labave konfederacije, njih 13,35 % bilo je za jaču unitarnu Jugoslaviju, a 13,67 % smatralo je kako ne treba ništa mijenjati.
Izazovne teze koje će mnogi u Hrvatskoj teško provariti
Knjiga donosi pregršt podataka i izazovnih teza koje će mnogi teško provariti, no iz svega treba izdvojiti tri bitna momenta. Jedan je potpuno pristajanje SDP-a i institucionalne ljevice na služenje HDZ-ovom nacionalističkom narativu, drugo je činjenica da je Hrvatska zemlja koja je postala etnički najhomogenija u usporedbi sa svim ostalima zemljama u susjedstvu, došavši u situaciju da je od nekadašnjih 22,5 % pripadnika ostalih naroda, danas u zemlji ostalo njih 7,5 % i treća da društvo živi u etnototalitarizmu svakodnevice, u kojoj sudjeluju sve vodeće političke i društvene snage u zemlji.
Takvo djelovanje utječe na sve veću asimilaciju, primarno srpskog stanovništva, u čemu paradoksalno sudjeluje i ljevica nudeći koncept građanskog identiteta, koji po Jovića podrazumijeva da se Srbi odreknu vlastite pripadnosti, dok Hrvati ne bi žrtvovali ništa. ‘Rat i mit’ je važna i polemična knjiga, koja je konačno na jednom mjestu otvorila praktično sve tabue i mitove suvremene Hrvatske i možemo bez ikakvih ograda zaključiti kako je u ozbiljnoj konkurenciji, poput Pavelićevog ‘Smijeha slobode’ ili biografske knjige o Titu Ive i Slavka Goldsteina, riječ o knjizi desetljeća.