Sve ono što se ovih dana događa u Srbiji s problematikom prikazivanja filma ‘Oluja’ redatelja Miloša Radunovića u školama, oko čega postoji preporuka resornog ministarstva, i reakcijom ‘Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini’ i ‘Hrvatskog nacionalnog vijeća’ je toliko očekivano, predvidivo i bespotrebno traumatizirajuće po ljude i društvo u cjelini.
Po svemu što je dosad objavljeno o samom filmu i onome što se oko njega događalo i događa, a u Hrvatskoj je najdetaljniju recenziju napisao Nenad Polimac u Jutarnjem listu, riječ je o ostvarenju koje je dosta bolje od Antonijevićeve ‘Dare iz Jasenovca’. Ali i dalje je riječ o državnom projektu čiju premijeru je pohodilo pola Vlade na čelu s Anom Brnabić u kojem ne postoji nikakva autorefleksija o uzrocima Oluje i općenito ništa što je izvan samih događaja iz tih kolovoških dana.
Nema sumnje, to je bila tragedija
Ti događaji jesu predstavljali nesumnjivu tragediju za te ljude koji su je proživjeli, jednako one u izbjegličkoj koloni, kao i za one koji su odlučili ostati u vlastitim domovima nadajući se da ih nitko neće dirati. Jednako kao što je nesumnjivo da su posljedice Oluje dovele do toga da je postotak Srba u Hrvatskoj spao na simboličku brojku koja će dalje padati do razine folklorne manjine.
To, naravno, jeste sve skupa tužno i logično predstavlja kolektivnu srpsku traumu. Međutim, niti je Oluja pala s Marsa, niti je ‘95. moguće razumjeti bez ‘90. i ‘91. te četverogodišnjeg razdoblja između, niti igdje vodi ignoriranje tih činjenica i pričanje isključivo viktimološkog narativa školskoj djeci. Nije se, nažalost, pojavilo još nijedno književno ili filmsko ostvarenje u Srbiji, od knjiga Jovana Radulovića pa do ovog filma koji bi uvažili činjenicu da svijet nije počeo u kolovozu 1995. godine.
Isto vrijedi i za Hrvatsku, u kojoj je tragikomični Vrdoljakov ‘General’ zapravo jedini veliki osvrt na tu temu za kojeg bi bilo bolje da se nije dogodio. Pravi, katarzični film o Oluji i svemu onome što joj je prethodilo, može se i treba snimiti jedino u Hrvatskoj i bez pretenzija da moj prijedlog bude realiziran, još sam prije godinu dana objavio skicu sinopsisa za taj film na Peščaniku te u nedavno objavljenoj knjizi ‘Povijest, politika, popularna kultura’.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vučiću odgovara ovakav narativ
No, ovo nije primarno tekst o Oluji i kontekstima njenog obilježavanja, nego o konstrukciji društvenog sjećanja, odnosno o politikama sjećanja. I što se toga, a vezano uz konkretno prikazivanje Radunovićevog filma u školama, tiče, DSHV i HNV jesu u pravu.
Nema nikakve sumnje da će njegovo prikazivanje povećati stigmatizaciju Hrvata i Srbiji, ali će i dodatno udaljiti društvo od bilo kakvo suočavanja s devedesetim godinama i svim onim što je dovelo Srbiju i kompletnu regiju u sadašnju situaciju, u kojoj je gotovo kompletna javnost u zemlji uvjerena da je čitav svijet protiv Srba.
Jasno je, doduše zbog čega Vučićevoj vlasti odgovara održavanje isključivo viktimološkog narativa, međutim nejasno je zbog čega ne uspijevaju ništa naučiti iz iskustva socijalističkog školskog sustava.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve što se nudi je zlopamćenje
Naime, osobno se savršeno dobro sjećam kad bi nam o godišnjicama velikih partizanskih bitaka i prazničkih datuma u mostarskoj osnovnoj školi direktor preko razglasa držao sat službene povijesti pune priča o herojskoj borbi i o bratstvu i jedinstvu. I svi smo sjedili po razredima i mirno slušali državnu istinu. To pak, kao što znamo, nije pomoglo ni državi, ni vlasti, a ni podijeljenim gradovima jer se u roku od nekoliko godina sve skupa rasturilo u brutalnim ratovima.
Ono što je pak u čitavoj ovoj priči još i gore od svega, jeste to što se tadašnja službena povijest doista trudila usaditi djeci ideju o bratstvu među narodima, a ovo sve što sada nude školskoj djeci, kako u Srbiji sada s ovim filmom, tako i djeci u Hrvatskoj s nastavom u Vukovaru jeste isključivo zlopamćenje i uzgajanje kolektivnih trauma. Kao da to ičemu dobrom može voditi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto mislim da je srpski film o Oluji potpuno promašen, kao uostalom i tragikomični Vrdoljakov General
Pravi, katarzični film o Oluji i svemu onome što joj je prethodilo, može se i treba snimiti jedino u Hrvatskoj
Niti je Oluja pala s Marsa, niti je ‘95. moguće razumjeti bez ‘90. i ‘91. te četverogodišnjeg razdoblja između, niti igdje vodi ignoriranje tih činjenica i pričanje isključivo viktimološkog narativa školskoj djeci.
Sve ono što se ovih dana događa u Srbiji s problematikom prikazivanja filma ‘Oluja’ redatelja Miloša Radunovića u školama, oko čega postoji preporuka resornog ministarstva, i reakcijom ‘Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini’ i ‘Hrvatskog nacionalnog vijeća’ je toliko očekivano, predvidivo i bespotrebno traumatizirajuće po ljude i društvo u cjelini.
Po svemu što je dosad objavljeno o samom filmu i onome što se oko njega događalo i događa, a u Hrvatskoj je najdetaljniju recenziju napisao Nenad Polimac u Jutarnjem listu, riječ je o ostvarenju koje je dosta bolje od Antonijevićeve ‘Dare iz Jasenovca’. Ali i dalje je riječ o državnom projektu čiju premijeru je pohodilo pola Vlade na čelu s Anom Brnabić u kojem ne postoji nikakva autorefleksija o uzrocima Oluje i općenito ništa što je izvan samih događaja iz tih kolovoških dana.
Nema sumnje, to je bila tragedija
Ti događaji jesu predstavljali nesumnjivu tragediju za te ljude koji su je proživjeli, jednako one u izbjegličkoj koloni, kao i za one koji su odlučili ostati u vlastitim domovima nadajući se da ih nitko neće dirati. Jednako kao što je nesumnjivo da su posljedice Oluje dovele do toga da je postotak Srba u Hrvatskoj spao na simboličku brojku koja će dalje padati do razine folklorne manjine.
To, naravno, jeste sve skupa tužno i logično predstavlja kolektivnu srpsku traumu. Međutim, niti je Oluja pala s Marsa, niti je ‘95. moguće razumjeti bez ‘90. i ‘91. te četverogodišnjeg razdoblja između, niti igdje vodi ignoriranje tih činjenica i pričanje isključivo viktimološkog narativa školskoj djeci. Nije se, nažalost, pojavilo još nijedno književno ili filmsko ostvarenje u Srbiji, od knjiga Jovana Radulovića pa do ovog filma koji bi uvažili činjenicu da svijet nije počeo u kolovozu 1995. godine.
Isto vrijedi i za Hrvatsku, u kojoj je tragikomični Vrdoljakov ‘General’ zapravo jedini veliki osvrt na tu temu za kojeg bi bilo bolje da se nije dogodio. Pravi, katarzični film o Oluji i svemu onome što joj je prethodilo, može se i treba snimiti jedino u Hrvatskoj i bez pretenzija da moj prijedlog bude realiziran, još sam prije godinu dana objavio skicu sinopsisa za taj film na Peščaniku te u nedavno objavljenoj knjizi ‘Povijest, politika, popularna kultura’.
Vučiću odgovara ovakav narativ
No, ovo nije primarno tekst o Oluji i kontekstima njenog obilježavanja, nego o konstrukciji društvenog sjećanja, odnosno o politikama sjećanja. I što se toga, a vezano uz konkretno prikazivanje Radunovićevog filma u školama, tiče, DSHV i HNV jesu u pravu.
Nema nikakve sumnje da će njegovo prikazivanje povećati stigmatizaciju Hrvata i Srbiji, ali će i dodatno udaljiti društvo od bilo kakvo suočavanja s devedesetim godinama i svim onim što je dovelo Srbiju i kompletnu regiju u sadašnju situaciju, u kojoj je gotovo kompletna javnost u zemlji uvjerena da je čitav svijet protiv Srba.
Jasno je, doduše zbog čega Vučićevoj vlasti odgovara održavanje isključivo viktimološkog narativa, međutim nejasno je zbog čega ne uspijevaju ništa naučiti iz iskustva socijalističkog školskog sustava.
Sve što se nudi je zlopamćenje
Naime, osobno se savršeno dobro sjećam kad bi nam o godišnjicama velikih partizanskih bitaka i prazničkih datuma u mostarskoj osnovnoj školi direktor preko razglasa držao sat službene povijesti pune priča o herojskoj borbi i o bratstvu i jedinstvu. I svi smo sjedili po razredima i mirno slušali državnu istinu. To pak, kao što znamo, nije pomoglo ni državi, ni vlasti, a ni podijeljenim gradovima jer se u roku od nekoliko godina sve skupa rasturilo u brutalnim ratovima.
Ono što je pak u čitavoj ovoj priči još i gore od svega, jeste to što se tadašnja službena povijest doista trudila usaditi djeci ideju o bratstvu među narodima, a ovo sve što sada nude školskoj djeci, kako u Srbiji sada s ovim filmom, tako i djeci u Hrvatskoj s nastavom u Vukovaru jeste isključivo zlopamćenje i uzgajanje kolektivnih trauma. Kao da to ičemu dobrom može voditi.