Nekad je nužno odabrati stranu

Zašto ne rade škole? Jer predsjednik Vlade impozantno uporno srlja iz greške u grešku

Onog trenutka kad su sindikati dobili sve oko mirovinske reforme lov na povišice je otvoren

Kad je potpisao bezuvjetnu kapitulaciju pred sindikalnim zahtjevima, Plenković se stavio u lonac i potpalio vatru. Priča se složila sama od sebe i da bi ju se predvidjelo nije trebalo imati druidske moći. Potpuna pobjeda oko mirovinske reforme plus višak novca u proračunu plus izborna godina neminovno su kao zbroj trebali dati inflaciju sindikalnih zahtjeva za značajnija povećanja plaća.

Andrej Plenković je, mora se priznati, u vrlo nezgodnoj situaciji. Štrajk koji zatvara škole nije ugodan za niti jednu vlast, jer su njegova nužna posljedica (i) bijesni roditelji, odnosno birači. Štrajk koji zatvara škole neposredno prije vrlo važne predsjedničke kampanje, reže vladajuću koaliciju i koji će vrlo vjerojatno završiti novim otključavanjem državne blagajne – s porukom za sve ostale koji već čekaju u redu – pogotovo je gadan (čak i da u bliskoj budućnosti ne prijeti nova recesija).

Nije ni čudno što ga ljutiti premijer danas ocjenjuje “isfabriciranim, apsurdnim i nepotrebnim”. Predsjednik Vlade u ovom trenutku djeluje opako stjeran u kut sa slabim pregovaračkim i političkim kartama u rukavu. Jedina eventualno dobra stvar je što barem može prilično precizno locirati i identificirati krivca što je doveden u ovakvu situaciju. U ogledalu.

Mirovinski karambol

Da bi se čovjek koji vodi Vladu s betoniranom većinom u Saboru i stranku koja sve ove godine od posljednjih izbora s lakoćom vodi u anketama doveo u tako slabunjavu pregovaračku poziciju i to u ovako politički nezgodnom trenutku, potreban je impozantna doza ignorancije i nevjerojatna upornost u donošenju pogrešnih odluka.

Nije ni danas, zapravo, posve jasno zbog čega je Plenkovićeva Vlada išla petljati po mirovinskim zakonima i dodatno pooštravati već ranije donesene propise po kojima se u mirovinu trebalo tek nakon 67. godine. No, kad su već krenuli u to, bilo je vremena da ozbiljno sjednu sa sindikatima i pokušaju donijeti propis oko kojeg bi se barem marginalno složili i rad i kapital i vlast.

Nije se dogodilo. Vlada, zapravo, nije ni pokušala. Čak ni kad je bilo jasno da srljaju u politički problem, Plenković nije ni pola posto zarezivao sindikate. Dok su mu oni prosvjedovali u centru Zagreba, premijer se bavio Ivanom Penavom, Vukovarom i stranačkom desnicom.

Skupo i cinično

Kad su sindikati krenuli u skupljanje potpisa za referendum kojim bi se resetirala Vladina mirovinska reforma, poraz je već postao opipljiv. A onda je, kad je premijer konačno obratio pažnju, krenula i nervoza. Skupa i cinična antireferendumska kampanja usred prikupljanja potpisa sasvim sigurno je pogurala mnoge građane do sindikalnih štandova i poboljšala lepet krila crnog labuda na europskim izborima.

Kad je potpisao bezuvjetnu kapitulaciju pred sindikalnim zahtjevima, Plenković se stavio u lonac i potpalio vatru. Priča se složila sama od sebe i da bi ju se predvidjelo nije trebalo imati druidske moći. Potpuna pobjeda oko mirovinske reforme plus višak novca u proračunu plus izborna godina neminovno su kao zbroj trebali dati inflaciju sindikalnih zahtjeva za značajnija povećanja plaća.

Kobni 26. svibnja

Možda bi premijer svu tu priču o višim plaćama, koja je ionako predizborni folklor pri donošenju skoro svakog državnog proračuna za godinu parlamentarnih izbora, dočekao s čvršćim tlom pod nogama i uz potpuni poraz oko mirovinske reforme da mu, u isto vrijeme, nije žestoko oslabljena i politička pozicija.

Naime, rezultat na europskim izborima duboko je razočarao HDZ, uzdrmao stranku i ojačao Plenkovićevu oporbu. Predsjednik HDZ-a prije 26. svibnja ove godine i poslije tog datuma dvije su osobe posve različite političke težine. Crnim labudom i mirovinskom reformom oslabljeni Plenković stoga je solidno izazovan plijen za sva moguća predizborna traženja.

Resslerizacija HDZ-a

I za to mu je krivac u ogledalu. Na inzistiranje predsjednika stranke lista HDZ-a za europske izbore bila je, izuzevši Dubravku Šuicu, puna političkih početnika i anonimusa. Umjesto da, poput Davora Bernardića, listom za EU izbore pomiri sve struje i tako maksimizira izborni rezultat (te podijeli eventualnu odgovornost), Plenković se odlučio za nova lica i svoje ljude.

Iako je vrh stranke poslušno odglasao ovako blijede liste i tako trasirao put prema poražavajućih 22,72 posto glasova, premijera su mnogi u stranci na vrijeme i dugo nagovarali da odustane od kockanja s listom koju je vodio Karlo Ressler. No, kao i u slučaju mirovinske reforme, količina zapanjujuće Plenkovićeve ignorancije ostala je postojana.

Kao i konačni ishod – teški politički porazi i krajnje oslabljena pregovaračka pozicija u vrijeme donošenja posljednjeg državnog proračuna ove administracije. Ignorancija i podcjenjivanje javnosti, međutim, i dalje ostaju na razini.

Aladrovićev poučak

“Ponudili smo maksimalno što možemo. Više nego što je bilo u prethodnim razgovorima. Došli smo na nekakvih četiri posto, što je na godišnjoj razini za državni proračun oko 320 milijuna kuna. Zaista smo pokazali volju da poboljšamo materijalni status učitelja i nastavnika”, govorio je u srijedu Josip Aladrović, ministar rada i mirovinskog sustava.

Isti gospodin je prije pola godine bio ravnatelj Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. “Apsolutno stojim iza izračuna koji pokazuju trošak sindikalnih zahtjeva od 45 milijardi kuna – zbog povećanja rashoda u razdoblju do 2040. i smanjenja prihoda u mirovinskom sustavu. Siguran sam da će se to ostvariti ako referendum bude izglasan”, uvjeravao je i tada, potpuno ozbiljnim glasom Aladrović. Vlada je, ako netko nije upratio, na današnjoj sjednici i formalno podržala zakone kojima se ostvaruju svi sindikalni zahtjevi oko mirovinske reforme.