Zašto Neven Sesardić misli da može obraniti anticivilizacijske norme?
Intelektualac Sesardić svojim pisanjem legitimira antimigrantsku klimu
Kada se znanstvenik i intelektualac emocionalno i tekstualno angažira na obrani anticivilizacijskih vrijednosti i afirmaciji nacionalnog, kulturnog i vjerskog ekskluzivizma, posve je jasno što mu se na kraju dogodi s tekstom. Dogodi se, naime to, da pati od viška predrasuda, općih generalizacija i populističkih stavova, te od manjka logike i racionalnog pristupa činjenicama.
Drugim riječima, praktički je nemoguće braniti neobranjivo i pritom ostati suvisao i na visini zadatka. Sve navedeno iskazao je u svom posljednjem tekstu u kojem je analizirao val migracija i uspon europske desnice, filozof Neven Sesardić. Nakon što se prije nekoliko mjeseci posvetio analizi rata protiv terorizma te praktički ustvrdio kako je u ime viših ciljeva opravdano mučiti zatvorenike, sličnom se logikom poslužio i u recentnom tekstu, objavljenom u subotnjem prilogu Jutarnjeg lista, od 19. prosinca.
Samorazumljivi stav
Pišući o velikom migrantskom valu i fenomenima podizanja žica i ograda na granicama između europskih zemalja, Sesardić u cijelom tekstu polazi iz pozicije unutar koje vlastite stavove promatra kao prirodne i samorazumljive, dočim bilo kakvo protivljenje takvoj vrsti stavova pronalazi u “nekim” ljudima. Nikad imenovanim, niti specifiziranim, ali s dovoljno naznaka koji upućuju na to kako je riječ o anacionalnim, ljevičarskim manjincima s iščašenim shvaćanjima humanizma i ljudskih prava.
Zanimljivo je stoga pogledati koje to stavove ovaj autor smatra samorazumljivima, a kojima se istinski iščuđava?
Veliki paradoks
Krenuvši već u uvodu teksta u njegov konačni zaključak, Sesardić se retorički pita: “No neki su užasnuti samom pomisli da bi se na granici podizali zidovi, visoke ograde, ili bodljikava žica. Ali što je alternativa? Ukidanje granica, možda?”.
Suočavajući se s ovakvom vrstom iskaza, prvo što čovjeku padne na pamet je misao Adama Michnika o tome kako je najgora stvar s komunizmom ono što dolazi poslije. Preciznije govoreći, teško je pronaći većeg paradoksa od ovoga u kojem žestoki zagovarači zapadnih vrijednosti i antikomunizma pozdravljaju i zazivaju zidove i bodljikave žice.
Što nas nužno dovodi do pitanja, u čemu je strukturna razlika između Berlinskog zida i željezne zavjese s jedne strane te aktualnog podizanja zidova i bodljikavih žica s druge strane? Odgovor na ovo pitanje je više nego jasan. Strukturne razlike nema, budući da ih podiže isto stanje svijesti, dok je jedina istinska razlika u tome što je Berlinski zid priječio ljude da s njega iskorače na drugu stranu, dok aktualni neimari žele spriječiti ljude da uđu unutar ograđenog prostora.
Čak i kad bismo u svemu tome zanemarili činjenicu da takav pristup, pored toga što nekima sprječava ulaz, vlastite građane drži unutar ograde, teško bismo mogli izbjeći usporedbe sa srednjovjekovnom i ranonovjekovnom Europom.
Imajući to u vidu, nije loše znati da je posvećenost gradova utvrđivanju i obrani granica, nužno reducirala njihove ostale funkcije, pretvorivši ih iz gradova u utvrde.
Suspenzija života
Drugim riječima, što god tko o tome mislio, kad država jednom suspendira civilni život, koliko god pronalazila alibi u privremenosti, ona dubinski reducira normalne funkcije društva i države.
Da pri tome čini ozbiljnu štetu vlastitim građanima i njihovim životima, ne treba dodatno elaborirati. No, kao što smo već rekli, maknemo li se od ovih čisto logičnih postavki u smjeru civilizacijskih pitanja ovog problema, nećemo se moći dovoljno načuditi Sesardićevu zgražanju nad ukidanjem granica. Za takvo što ne trebamo ići dalje od banalnog pitanja, nisu li svi ljudi na svijetu jednaki i zbog čega bi im trebalo braniti kretanje diljem Zemlje?
Ovo bi jednostavno u 21. stoljeću trebala biti općeprihvaćena stvar, neovisno o tome vjerujemo li da je Bog stvorio sve ljude jednakima, ili to jednostavno osjećamo kao prilično očitu stvar.
Islamofobne tvrdnje
No, kao što se u tekstu možemo uvjeriti, kod Sesardića vrijede druga pravila. On je, naime, čvrsto uvjeren kako postoje ljudi i kulture koje su superiornije od nekih drugih ljudi i kultura i koji u konačnici imaju puno pravo tu svoju superiornost zaštititi bodljikavom žicom. Kako će pritom ta zatvorena društva funkcionirati, autora uopće ne zanima.
Da vidimo, dakle, kojom se logikom on kreće: “Prije afirmativnog odgovora trebali bismo vidjeti zašto su brojni Europljani posebno neskloni primiti veliki broj migranata iz spomenutih država. Naravno, jasno je da je tu riječ o islamu.
Poznata je činjenica da značajni postotak stanovništva tih zemalja podržava uvođenje šerijatskog prava, podjarmljivanje žena, smrtnu kaznu za one koji napuste islam, sudske osude onih koji uvrijede proroka Muhameda, ubojstva vlastite djece zbog povrede obiteljske časti, akcije bombaša samoubojica, kažnjavanje homoseksualnosti, mržnju prema Židovima, fatvu protiv Salmana Rushdieja, itd.’.
Odmah nakon ove nedvojbeno islamofobne tvrdnje, autor se buni da se svakome tko nastupi s ovih pozicija odmah lijepe etikete fašista, ksenofoba, islamofoba i rasista. Tražiti preveliku logiku u tekstovima ovakvog tipa bilo bi svakako preambiciozno, no malo kad se javnost imala prilike suočiti s ovom vrstom dijalektike unutar istog teksta.
U kojoj se autor zgraža nad time da mu se lijepi etiketa islamofoba, neposredno nakon što je ispisao čitav pasus prepun generalizirajućih stereotipa prema jednoj velikoj civilizaciji, a u konačnici i prema cijelom nizu pojedinaca, kojima je jedina krivnja ta što su u toj civilizaciji rođeni.
Rušenje civilizacije
No znatno više od logičkih problema, Sesardićev tekst pati od jasne antihumanističke pozicije koju zastupa.
Ideja da bi neka društva ili neke države trebalo braniti bodljikavom žicom, a da s druge strane ne stoje tenkovi nego kolone očajnika raznih vrsta u potrazi za boljim životom ili bilo kakvom mogućnošću izbora, na neki način čak više vrijeđa društva i države koje bi te ograde trebale štititi od ičega drugoga.
Pored toga što histerično podizanje ograda i bodljikavih žica svjedoči o posvemašnjoj intelektualnoj impotenciji i nedostatku bilo kakvog samopoštovanja, jer je jednostavno nevjerojatna pretpostavka da bi netko prije svega došao u Europu zato što smatra da bi u njoj bolje živio, s krajnjim ciljem da tu Europu svede na mjeru vlastitih društava i država.
Takva vrsta razmišljanja očito je izbjegla postaviti pitanje zbog čega ti ljudi uopće dolaze. S druge pak strane, a što je u vezi ovog pitanja mnogo važnije, stoji činjenica da se podizanjem ograda ruše principi i postavke zapadne civilizacije koju se tako grčevito, naravno isključivo nominalno brani.
Dekadentno društvo
Pored toga što se na taj način ruše koncepti otvorenog društva koji su izgradili suvremenu Europu, politika podizanja žica i ograda svjedoči prije svega o nastojanju jednog dekadentnog društva da se zatvori u sebe i onemogući bilo kakve utjecaje sa strane.
Kamo to u konačnici vodi, jasno je svakome tko iole poznaje povijest i racionalno promatra aktualne procese. Sesardić očito ne spada u ovu skupinu ljudi, što predstavlja puno manji problem od činjenice da svojim pisanjem legitimira antiimigrantsku, a samim time i antimanjinsku klimu koja zahvaća sve više ljudi na europskom prostoru i prijeti da čovječanstvo vrati u tridesete godine 20. stoljeća.
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 24. prosinca 2015.