Malo koja stvar u domaćoj politici je toliko puta najavljivana posljednjih 15-ak godina kao “konačan pad duopola SDP-a i HDZ-a”. Ponekad se to dogodi nakon nekog izbornog okršaja, a ponekad je dovoljna sezona kiselih krastavaca i malo iščašeniji mjesečni anketni podatak.
No, vlasti u zemlji se još niti jednom dosad nije ozbiljno približila politička snaga izvan dvije najjače stranke. Uvijek je priča ista, bez obzira na turbulencije, vruća nadanja dijela javnosti, “treće puteve”, “nove desnice” i “nove ljevice” – mjesto premijera, od 2000. godine ultimativnu političku nagradu u zemlji – uz bizarnu i kratkotrajnu iznimku Tihomira Oreškovića, držali su samo SDP i HDZ.
Tektonski pomak
Ovaj put bi možda moglo biti drugačije. Teško je, doduše, pretpostaviti da će netko drugi do šefa HDZ-a ili SDP-a dobiti od Zorana Milanovića mandat za sastavljanje Vlade tamo negdje ujesen 2024. godine – ta mogućnost je i dalje prilično tanušna.
No, da se na netom završenim lokalnim izborima dogodio tektonski pomak u političkim odnosima, te da je snaga dviju najjačih stranaka značajno smanjena – činjenice su koje se ne mogu osporiti.
Doista nove snage
Dva najveća hrvatska grada po prvi put vode ljudi koji nemaju ama baš nikakve veze ni sa SDP-om, ni HDZ-om. Za razliku od, recimo, Željka Keruma i Milana Bandića, Tomislav Tomašević i Ivica Puljak su doista nove snage hrvatske politike, a njihove stranke imaju ambicije koje daleko nadilaze gradske okvire, pa makar oni bili određeni granicama Zagreba i Splita.
Pritom je uvjerljivost pobjede zeleno-lijeve koalicije i jednaka uvjerljivost višegodišnje krize u SDP-u, sasvim jasna potvrda potencijalno dubinskog i dugotrajnog pomaka “sile” na lijevoj strani političkog spektra. Utvrđivanje pozicija Domovinskog centra na desnici i Mosta koji uporno iz izbornog ciklusa u izborni ciklus odbija nestati na desnom centru pokazatelj su da se stvorio cijeli niz političkih entiteta na koje će se morati ozbiljno računati u budućim utrkama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
S 55 na 45 posto
No, ono što predstavlja istinski pokazatelj promjene nisu nove stranke – bilo je i prije jakih igrača, od HNS-a (za mlađe: Hrvatska narodna stranka, nekad važan faktor domaće politike do naprasnog i konspirativnog spašavanja HDZ-a 2017. godine), preko HSS-a, HSLS-a, Laburista, Oraha, HSP-a… Promjena se dogodila u potpori SDP-u i HDZ-u.
Te stranke su za svoje županijske liste 2013. godine zajedno dobile potporu 55,44 posto birača. Četiri godine (i nekoliko stotina novinarskih priloga o “kraju duopola”) kasnije, podrška im je bila još uvijek velikih 54,32 posto. HDZ i SDP su na lokalnim izborima u svibnju 2021. godine, međutim, dobile glasove tek 45,51 posto birača.
Više izgubio SDP
Dakle, dvije najjače stranke su, na potpuno usporedivim izbornim utrkama – onima za lokalne vlasti – u samo četiri godine združeno prosule devet postotnih bodova potpore. Slikovitije – svaki šesti birač koji je ponosno odlučivao o “mi ili oni” 2017. godine, sad nije dao svoj glas ni “nama”, ni “njima”, nego nekim novim ljudima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Slabljenje duopola daleko više ide na dušu SDP-a – ova stranka je pretrpila značajniji gubitak nego HDZ, posebno u Zagrebu. No, i HDZ ima svoj udio u padu (cca 2,6 postotnih bodova) povjerenja u najjače stranke u samo jednom izbornom ciklusu.
Ako je trend frend…
A kako je “trend frend” i kako je povjerenje u etablirane političke strukture poslovično nisko, u ovom trenutku je teško vidjeti mogućnost da se strelica podrške SDP-u i HDZ-u preokrene. Naravno, pritom treba imati na umu da će novim igračima u upravljačkim ulogama biti nemoguće ispuniti sva golema očekivanja koje sa sobom nužno nosi val promjena i da tri-četiri godine u politici mogu imati trajanje eona.
No, to je budućnost koja se još može mijenjati na svakakve načine. Ono što ne može je prošlost, kojoj sad pripadaju i ovogodišnji lokalni izbori. I koji su nesumnjivo pokazali da je duopol HDZ-SDP na domaćoj političkoj sceni uzdrman značajnije nego ikad dosad u tri desetljeća domaćeg višestranačja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto priča o kraju duopola HDZ-a i SDP-a ovaj put nije nikakvo pretjerivanje
Prije četiri godine na lokalnim izborima HDZ i SDP su dobili 54,32 posto glasova. Sad su na 45,51 posto
Ono što predstavlja istinski pokazatelj promjene nisu nove stranke - bilo je i prije jakih igrača, od HNS-a (za mlađe: Hrvatska narodna stranka, nekad važan faktor domaće politike do naprasnog i konspirativnog spašavanja HDZ-a 2017. godine), preko HSS-a, HSLS-a, Laburista, Oraha, HSP-a... Promjena se dogodila u samoj potpori SDP-u i HDZ-u.
Malo koja stvar u domaćoj politici je toliko puta najavljivana posljednjih 15-ak godina kao “konačan pad duopola SDP-a i HDZ-a”. Ponekad se to dogodi nakon nekog izbornog okršaja, a ponekad je dovoljna sezona kiselih krastavaca i malo iščašeniji mjesečni anketni podatak.
No, vlasti u zemlji se još niti jednom dosad nije ozbiljno približila politička snaga izvan dvije najjače stranke. Uvijek je priča ista, bez obzira na turbulencije, vruća nadanja dijela javnosti, “treće puteve”, “nove desnice” i “nove ljevice” – mjesto premijera, od 2000. godine ultimativnu političku nagradu u zemlji – uz bizarnu i kratkotrajnu iznimku Tihomira Oreškovića, držali su samo SDP i HDZ.
Tektonski pomak
Ovaj put bi možda moglo biti drugačije. Teško je, doduše, pretpostaviti da će netko drugi do šefa HDZ-a ili SDP-a dobiti od Zorana Milanovića mandat za sastavljanje Vlade tamo negdje ujesen 2024. godine – ta mogućnost je i dalje prilično tanušna.
No, da se na netom završenim lokalnim izborima dogodio tektonski pomak u političkim odnosima, te da je snaga dviju najjačih stranaka značajno smanjena – činjenice su koje se ne mogu osporiti.
Doista nove snage
Dva najveća hrvatska grada po prvi put vode ljudi koji nemaju ama baš nikakve veze ni sa SDP-om, ni HDZ-om. Za razliku od, recimo, Željka Keruma i Milana Bandića, Tomislav Tomašević i Ivica Puljak su doista nove snage hrvatske politike, a njihove stranke imaju ambicije koje daleko nadilaze gradske okvire, pa makar oni bili određeni granicama Zagreba i Splita.
Pritom je uvjerljivost pobjede zeleno-lijeve koalicije i jednaka uvjerljivost višegodišnje krize u SDP-u, sasvim jasna potvrda potencijalno dubinskog i dugotrajnog pomaka “sile” na lijevoj strani političkog spektra. Utvrđivanje pozicija Domovinskog centra na desnici i Mosta koji uporno iz izbornog ciklusa u izborni ciklus odbija nestati na desnom centru pokazatelj su da se stvorio cijeli niz političkih entiteta na koje će se morati ozbiljno računati u budućim utrkama.
S 55 na 45 posto
No, ono što predstavlja istinski pokazatelj promjene nisu nove stranke – bilo je i prije jakih igrača, od HNS-a (za mlađe: Hrvatska narodna stranka, nekad važan faktor domaće politike do naprasnog i konspirativnog spašavanja HDZ-a 2017. godine), preko HSS-a, HSLS-a, Laburista, Oraha, HSP-a… Promjena se dogodila u potpori SDP-u i HDZ-u.
Te stranke su za svoje županijske liste 2013. godine zajedno dobile potporu 55,44 posto birača. Četiri godine (i nekoliko stotina novinarskih priloga o “kraju duopola”) kasnije, podrška im je bila još uvijek velikih 54,32 posto. HDZ i SDP su na lokalnim izborima u svibnju 2021. godine, međutim, dobile glasove tek 45,51 posto birača.
Više izgubio SDP
Dakle, dvije najjače stranke su, na potpuno usporedivim izbornim utrkama – onima za lokalne vlasti – u samo četiri godine združeno prosule devet postotnih bodova potpore. Slikovitije – svaki šesti birač koji je ponosno odlučivao o “mi ili oni” 2017. godine, sad nije dao svoj glas ni “nama”, ni “njima”, nego nekim novim ljudima.
Slabljenje duopola daleko više ide na dušu SDP-a – ova stranka je pretrpila značajniji gubitak nego HDZ, posebno u Zagrebu. No, i HDZ ima svoj udio u padu (cca 2,6 postotnih bodova) povjerenja u najjače stranke u samo jednom izbornom ciklusu.
Ako je trend frend…
A kako je “trend frend” i kako je povjerenje u etablirane političke strukture poslovično nisko, u ovom trenutku je teško vidjeti mogućnost da se strelica podrške SDP-u i HDZ-u preokrene. Naravno, pritom treba imati na umu da će novim igračima u upravljačkim ulogama biti nemoguće ispuniti sva golema očekivanja koje sa sobom nužno nosi val promjena i da tri-četiri godine u politici mogu imati trajanje eona.
No, to je budućnost koja se još može mijenjati na svakakve načine. Ono što ne može je prošlost, kojoj sad pripadaju i ovogodišnji lokalni izbori. I koji su nesumnjivo pokazali da je duopol HDZ-SDP na domaćoj političkoj sceni uzdrman značajnije nego ikad dosad u tri desetljeća domaćeg višestranačja.