Prošloga tjedna Ministarstvo unutarnjih poslova poslalo je u javnu raspravu prijedlog izmjena Zakona o državljanstvu. Jedna od ključnih promjena u odnosu na postojeći Zakon ukidanje je ograničenja prava na dobivanje državljanstva za potomke hrvatskih iseljenika. Dosad je državljanstvo mogao zatražiti praunuk hrvatskog iseljenika pod uvjetom da je poznavao hrvatski jezik, latinično pismo, hrvatsku kulturu i društveno uređenje. Po prijedlogu izmjena državljanstvo će moći zatražiti srodnik po ravnoj liniji u bilo kojem koljenu čak i ako dvoji je li Hrvatska nasljedna monarhija ili republika i ako ne zna ni riječ hrvatskoga ni gdje se na karti svijeta nalazi taj „stari kraj“ iz kojeg je došao grandpa njegovoga grandpa.
Budući da je moj djed po očevoj strani iselio iz Kraljevine SHS prije gotovo jednog stoljeća, u SAD-u i Kanadi danas živi pedesetak mojih rođaka koji dosad, zbog spomenutih ograničenja, nisu mogli dobiti hrvatsko državljanstvo. Velika većina bila je samo jednom ili dvaput u Hrvatskoj, ponajviše u dječjoj dobi. Ako kojim slučajem i saznaju za zakonske izmjene, sigurno neće pohrliti u lokalna hrvatska diplomatska predstavništva kako bi dobili formulare i upute za stjecanje državljanstva. Jer ako nisu ni dosad previše marili za domovinu svojih predaka, zašto bi to radili i ubuduće?
Priče o domovinskoj i iseljenoj Hrvatskoj
Hrvatska je u proteklih nekoliko godina postala jedna od hit destinacija na prekooceanskim lutanjima dobrostojećih i natprosječno obrazovanih Amerikanaca i Kanađana. Ali to nije dovoljan razlog da tamošnji potomci hrvatskih seljaka iz Austro-Ugarske, Italije i Kraljevine SHS požele državljanstvo zemlje čiji jezik ne govore, kulturu, povijest i običaje ne poznaju, a u njen pravni red i poredak ne vjeruju. Možda je ponekom iz te kategorije dobivanje hrvatske putovnice samo lakši put do radne dozvole u nekoj od drugih država članica Europske unije, ali izmjene Zakona sigurno nisu jedna od demografskih mjera kako su pompozno uvodno predstavljene.
Franjo Tuđman obožavao je govoriti o „domovinskoj i iseljenoj Hrvatskoj“, a predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović otišla je korak dalje od prvog hrvatskog predsjednika i u skladu s novom terminologijom izjavila da „domovinska i iseljena Hrvatska čine jednu jedinstvenu – globalnu – Hrvatsku.“ E sad, notorna je činjenica da se ova domovinska stalno smanjuje, a iseljena raste. Prijedlog izmjena Zakona mogao bi stvarno pomoći u povećanju broja hrvatskih državljana da su u njega ugrađene primjedbe Europske komisije protiv rasizma i nesnošljivosti (ECRI) iz svibnja ove godine. Na njih je u svojim primjedbama na prijedlog izmjena Zakona podsjetila i pučka pravobraniteljica Lora Vidović zatraživši da Republika Hrvatska poštuje Konvenciju Ujedinjenih naroda o statusu izbjeglica iz 1951. te Konvenciju o smanjenju slučajeva bez državljanstva iz 1961. Hrvatska je ratificirala obje konvencije, a koliko ih poštuje najbolje pokazuju recentna događanja.
Slučaj gospodina Bedrija Hotija iz Novske
Bedri Hoti rođen je 1962. godine na Kosovu. Njegovi roditelji bili su izbjeglice iz Albanije. Hoti je 1989. došao u Novsku, gdje živi i danas. Prije raspada Jugoslavije kao državljanin Albanije imao je potvrdu o statusu stranca s privremenim boravkom koju su mu izdale tadašnje vlasti na Kosovu. Nakon što je Hrvatska prekinula sve veze s bivšom zajedničkom državom Hoti je izbrisan iz hrvatske evidencije prebivališta građana. Ipak je 1993. uspio dobiti privremeni boravak , ali mu je zahtjev za dobivanjem hrvatskog državljanstva dvije godine kasnije odbijen. Kako nije uspio dobiti ni stalni boravak, u proteklih četvrt stoljeća živio je i radio u Novskoj temeljem godišnjih dozvola o privremenom boravku stranaca.
Cijelo to vrijeme Hoti je bio osoba bez državljanstva, sve do presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u travnju ove godine. Prema toj presudi Republika Hrvatska proglašena je krivom „jer nije poduzela sve djelotvorne aktivnosti kako bi Bedri Hoti riješio svoj boravak i status čime je država prekršila njegovo pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života što jamči članak 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.“ Republika Hrvatska u svojoj je obrani među ostalim ustvrdila da Hoti „nije bio ustrajan u poduzimanju relevantnih koraka za reguliranje statusa prebivališta.“ Ni šest mjeseci nakon presude, Hrvatska nije učinila ništa. Gospodin Hoti još uvijek nema ni stalni boravak ni državljanstvo. Što je to Bedri Hoti u proteklih 27 godina propustio učiniti kako bi zaslužio i dobio hrvatsko državljanstvo Republika Hrvatska nije objasnila.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izbjeglice baš nemaju šansu postati hrvatski državljani
Hrvatska je prošle srijede zatvorila Granični prijelaz Maljevac kada je iz Velike Kladuše prema hrvatskoj granici krenulo nekoliko stotina izbjeglica. Granična policija BiH još je u četvrtak obavijestila svoje hrvatske kolege kako se granični prijelaz može ponovo otvoriti jer su se „stekli uvjeti za sigurno kretanje ljudi i vozila.“ Hrvatska policija očito ne dijeli to mišljenje pa je GP Maljevac, u ponedjeljak navečer i dalje bio zatvoren. To je naravno izazvalo nesnosne gužve na susjednom graničnom prijelazu Bogovolja.
Ta dva granična prijelaza međusobno su udaljena 20 km lokalnom cestom, koja prvih pet kilometara ide uz samu državnu granicu. Budući da na cijelom tom potezu nema nikakvih prirodnih prepreka za nedozvoljeni prelazak državne granice i da je teren lako prohodan potpuno je nejasno zbog čega bi izbjeglice željele nasilno ući u Republiku Hrvatsku preko Graničnog prijelaza Maljevac kada to mogu bez ikakvih problema učiniti na bilo kojem dijelu hrvatsko-bosanske granice gdje ne postoje nikakve prirodne ili umjetno izgrađene prepreke. Nekoliko lokalnih stanovnika koji žive nedaleko od granice potvrdilo mi je bez ikakvog okolišanja da izbjeglice prelaze granicu kroz šume ili preko polja i livada te da ih hrvatska policija nakon dojava presreće i vraća natrag u BiH.
Izbjeglice ili bilo koji strani državljani koji su na ovaj ili onaj način ušli u Hrvatsku imaju pravo zatražiti zaštitu i azil i ne mogu na silu i bez vlastite privole biti vraćeni u BiH. Hrvatska mora poštovati međunarodne konvencije koje je sama ratificirala. Je li to traženje azila opravdano i hoće li proces biti okončan prihvaćanjem zahtjeva ili njegovim odbijanjem uopće nije važno. Hrvatskoj su ionako na raspolaganju europski fondovi za pokrivanje troškova zbrinjavanja izbjeglica i ekonomskih emigranata za vrijeme dok traje postupak provjere opravdanosti njihovih zahtjeva.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Državljanstvo će lako dobiti netko tko ne zna ništa o Hrvatskoj
Ali u Hrvatskoj ne postoji politička volja za osmišljavanje imigracijske politike iako je više nego izvjesno da će u narednim godinama nedostajati barem sto tisuća radnika za održavanje i ovakvog kilavog gospodarskog rasta. Prijedlog izmjena Zakona o državljanstvu najbolje oslikava politiku koja nema hrabrosti priznati ni sebi, a kamoli svojim vjernim biračima, da je u posljednje vrijeme ponestalo Hrvata.
Davanje hrvatskog državljanstva nekom Fizulichu iz SAD-a koji ni ne zna gdje je točno Hrvatska samo zbog toga što je njegov prapradjed Mate Fižulić došao iz te, za njega, egzotične zemlje, a uskraćivanje tog istog državljanstva Bedriju Hotiju koji već četrdeset godina živi u Novskoj nije samo ljudski neprihvatljivo već je sramotno i jadno. Jer taj stvarni ili izmišljeni Fizulich nema ni želje ni namjere živjeti i raditi u Hrvatskoj, a ovaj Bedri Hoti ima samo Hrvatsku kao svoju domovinu.
Ako Bedri Hoti nije ni nakon dvadeset i sedam godina zaslužio povjerenje hrvatske države što od nje mogu očekivati svi oni koji tek imaju namjeru ovdje doći živjeti i raditi? Dubrovački biskup Mate Uzinić nedavno je na tribini „Religijske predrasude kao poticaj mržnji“ poručio: „Kršćanstvo neće biti ugroženo od migranata prema kojima ćemo se mi ponijeti kao kršćani. Kršćanstvo će biti ugroženo od nas kršćana koji se nećemo ponijeti kao kršćani.“ Na žalost, po komentarima na društvenim mrežama o izbjeglicama u Velikoj Kladuši i subotnjem pokolju Židova u sinagogi u Pittsburghu koji je učinio još jedan bijeli rasist i suprematist, možemo samo zaključiti da je kršćanstvo u Hrvata više nego ugroženo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto sad dijelimo državljanstvo onima koji ne znaju ni jezik, a ovom čovjeku iz Novske nismo ga dali 27 godina
Fižulić o novom Zakonu prema kojem će državljanstvo moći zatražiti bilo koji iseljenik hrvatskih korijena
U Hrvatskoj ne postoji politička volja za osmišljavanje imigracijske politike iako je više nego izvjesno da će u narednim godinama nedostajati barem sto tisuća radnika za održavanje i ovakvog kilavog gospodarskog rasta. Prijedlog izmjena Zakona o državljanstvu najbolje oslikava politiku koja nema hrabrosti priznati ni sebi, a kamoli svojim vjernim biračima, da je u posljednje vrijeme ponestalo Hrvata.
Prošloga tjedna Ministarstvo unutarnjih poslova poslalo je u javnu raspravu prijedlog izmjena Zakona o državljanstvu. Jedna od ključnih promjena u odnosu na postojeći Zakon ukidanje je ograničenja prava na dobivanje državljanstva za potomke hrvatskih iseljenika. Dosad je državljanstvo mogao zatražiti praunuk hrvatskog iseljenika pod uvjetom da je poznavao hrvatski jezik, latinično pismo, hrvatsku kulturu i društveno uređenje. Po prijedlogu izmjena državljanstvo će moći zatražiti srodnik po ravnoj liniji u bilo kojem koljenu čak i ako dvoji je li Hrvatska nasljedna monarhija ili republika i ako ne zna ni riječ hrvatskoga ni gdje se na karti svijeta nalazi taj „stari kraj“ iz kojeg je došao grandpa njegovoga grandpa.
Budući da je moj djed po očevoj strani iselio iz Kraljevine SHS prije gotovo jednog stoljeća, u SAD-u i Kanadi danas živi pedesetak mojih rođaka koji dosad, zbog spomenutih ograničenja, nisu mogli dobiti hrvatsko državljanstvo. Velika većina bila je samo jednom ili dvaput u Hrvatskoj, ponajviše u dječjoj dobi. Ako kojim slučajem i saznaju za zakonske izmjene, sigurno neće pohrliti u lokalna hrvatska diplomatska predstavništva kako bi dobili formulare i upute za stjecanje državljanstva. Jer ako nisu ni dosad previše marili za domovinu svojih predaka, zašto bi to radili i ubuduće?
Priče o domovinskoj i iseljenoj Hrvatskoj
Hrvatska je u proteklih nekoliko godina postala jedna od hit destinacija na prekooceanskim lutanjima dobrostojećih i natprosječno obrazovanih Amerikanaca i Kanađana. Ali to nije dovoljan razlog da tamošnji potomci hrvatskih seljaka iz Austro-Ugarske, Italije i Kraljevine SHS požele državljanstvo zemlje čiji jezik ne govore, kulturu, povijest i običaje ne poznaju, a u njen pravni red i poredak ne vjeruju. Možda je ponekom iz te kategorije dobivanje hrvatske putovnice samo lakši put do radne dozvole u nekoj od drugih država članica Europske unije, ali izmjene Zakona sigurno nisu jedna od demografskih mjera kako su pompozno uvodno predstavljene.
Franjo Tuđman obožavao je govoriti o „domovinskoj i iseljenoj Hrvatskoj“, a predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović otišla je korak dalje od prvog hrvatskog predsjednika i u skladu s novom terminologijom izjavila da „domovinska i iseljena Hrvatska čine jednu jedinstvenu – globalnu – Hrvatsku.“ E sad, notorna je činjenica da se ova domovinska stalno smanjuje, a iseljena raste. Prijedlog izmjena Zakona mogao bi stvarno pomoći u povećanju broja hrvatskih državljana da su u njega ugrađene primjedbe Europske komisije protiv rasizma i nesnošljivosti (ECRI) iz svibnja ove godine. Na njih je u svojim primjedbama na prijedlog izmjena Zakona podsjetila i pučka pravobraniteljica Lora Vidović zatraživši da Republika Hrvatska poštuje Konvenciju Ujedinjenih naroda o statusu izbjeglica iz 1951. te Konvenciju o smanjenju slučajeva bez državljanstva iz 1961. Hrvatska je ratificirala obje konvencije, a koliko ih poštuje najbolje pokazuju recentna događanja.
Slučaj gospodina Bedrija Hotija iz Novske
Bedri Hoti rođen je 1962. godine na Kosovu. Njegovi roditelji bili su izbjeglice iz Albanije. Hoti je 1989. došao u Novsku, gdje živi i danas. Prije raspada Jugoslavije kao državljanin Albanije imao je potvrdu o statusu stranca s privremenim boravkom koju su mu izdale tadašnje vlasti na Kosovu. Nakon što je Hrvatska prekinula sve veze s bivšom zajedničkom državom Hoti je izbrisan iz hrvatske evidencije prebivališta građana. Ipak je 1993. uspio dobiti privremeni boravak , ali mu je zahtjev za dobivanjem hrvatskog državljanstva dvije godine kasnije odbijen. Kako nije uspio dobiti ni stalni boravak, u proteklih četvrt stoljeća živio je i radio u Novskoj temeljem godišnjih dozvola o privremenom boravku stranaca.
Cijelo to vrijeme Hoti je bio osoba bez državljanstva, sve do presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u travnju ove godine. Prema toj presudi Republika Hrvatska proglašena je krivom „jer nije poduzela sve djelotvorne aktivnosti kako bi Bedri Hoti riješio svoj boravak i status čime je država prekršila njegovo pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života što jamči članak 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.“ Republika Hrvatska u svojoj je obrani među ostalim ustvrdila da Hoti „nije bio ustrajan u poduzimanju relevantnih koraka za reguliranje statusa prebivališta.“ Ni šest mjeseci nakon presude, Hrvatska nije učinila ništa. Gospodin Hoti još uvijek nema ni stalni boravak ni državljanstvo. Što je to Bedri Hoti u proteklih 27 godina propustio učiniti kako bi zaslužio i dobio hrvatsko državljanstvo Republika Hrvatska nije objasnila.
Izbjeglice baš nemaju šansu postati hrvatski državljani
Hrvatska je prošle srijede zatvorila Granični prijelaz Maljevac kada je iz Velike Kladuše prema hrvatskoj granici krenulo nekoliko stotina izbjeglica. Granična policija BiH još je u četvrtak obavijestila svoje hrvatske kolege kako se granični prijelaz može ponovo otvoriti jer su se „stekli uvjeti za sigurno kretanje ljudi i vozila.“ Hrvatska policija očito ne dijeli to mišljenje pa je GP Maljevac, u ponedjeljak navečer i dalje bio zatvoren. To je naravno izazvalo nesnosne gužve na susjednom graničnom prijelazu Bogovolja.
Ta dva granična prijelaza međusobno su udaljena 20 km lokalnom cestom, koja prvih pet kilometara ide uz samu državnu granicu. Budući da na cijelom tom potezu nema nikakvih prirodnih prepreka za nedozvoljeni prelazak državne granice i da je teren lako prohodan potpuno je nejasno zbog čega bi izbjeglice željele nasilno ući u Republiku Hrvatsku preko Graničnog prijelaza Maljevac kada to mogu bez ikakvih problema učiniti na bilo kojem dijelu hrvatsko-bosanske granice gdje ne postoje nikakve prirodne ili umjetno izgrađene prepreke. Nekoliko lokalnih stanovnika koji žive nedaleko od granice potvrdilo mi je bez ikakvog okolišanja da izbjeglice prelaze granicu kroz šume ili preko polja i livada te da ih hrvatska policija nakon dojava presreće i vraća natrag u BiH.
Izbjeglice ili bilo koji strani državljani koji su na ovaj ili onaj način ušli u Hrvatsku imaju pravo zatražiti zaštitu i azil i ne mogu na silu i bez vlastite privole biti vraćeni u BiH. Hrvatska mora poštovati međunarodne konvencije koje je sama ratificirala. Je li to traženje azila opravdano i hoće li proces biti okončan prihvaćanjem zahtjeva ili njegovim odbijanjem uopće nije važno. Hrvatskoj su ionako na raspolaganju europski fondovi za pokrivanje troškova zbrinjavanja izbjeglica i ekonomskih emigranata za vrijeme dok traje postupak provjere opravdanosti njihovih zahtjeva.
Državljanstvo će lako dobiti netko tko ne zna ništa o Hrvatskoj
Ali u Hrvatskoj ne postoji politička volja za osmišljavanje imigracijske politike iako je više nego izvjesno da će u narednim godinama nedostajati barem sto tisuća radnika za održavanje i ovakvog kilavog gospodarskog rasta. Prijedlog izmjena Zakona o državljanstvu najbolje oslikava politiku koja nema hrabrosti priznati ni sebi, a kamoli svojim vjernim biračima, da je u posljednje vrijeme ponestalo Hrvata.
Davanje hrvatskog državljanstva nekom Fizulichu iz SAD-a koji ni ne zna gdje je točno Hrvatska samo zbog toga što je njegov prapradjed Mate Fižulić došao iz te, za njega, egzotične zemlje, a uskraćivanje tog istog državljanstva Bedriju Hotiju koji već četrdeset godina živi u Novskoj nije samo ljudski neprihvatljivo već je sramotno i jadno. Jer taj stvarni ili izmišljeni Fizulich nema ni želje ni namjere živjeti i raditi u Hrvatskoj, a ovaj Bedri Hoti ima samo Hrvatsku kao svoju domovinu.
Ako Bedri Hoti nije ni nakon dvadeset i sedam godina zaslužio povjerenje hrvatske države što od nje mogu očekivati svi oni koji tek imaju namjeru ovdje doći živjeti i raditi? Dubrovački biskup Mate Uzinić nedavno je na tribini „Religijske predrasude kao poticaj mržnji“ poručio: „Kršćanstvo neće biti ugroženo od migranata prema kojima ćemo se mi ponijeti kao kršćani. Kršćanstvo će biti ugroženo od nas kršćana koji se nećemo ponijeti kao kršćani.“ Na žalost, po komentarima na društvenim mrežama o izbjeglicama u Velikoj Kladuši i subotnjem pokolju Židova u sinagogi u Pittsburghu koji je učinio još jedan bijeli rasist i suprematist, možemo samo zaključiti da je kršćanstvo u Hrvata više nego ugroženo.