Markovina je postavio retoričko pitanje: Hoćemo li (Hrvati i Srbi) ikad više govoriti istim jezikom, pri čemu, naravno, nije mislio na lingvistiku, nego na međusobno razumijevanje. Odgovor je, nažalost, neizbježno negativan, o čemu pišemo već više od dvadeset godina. Hrvatska i Srbija pripadaju različitim svjetovima.
Dva posve suprotna narativa
Glavni srpski ideološko politički narativ jest da su Srbi 1991 i 1992. .godine bili napadnuti i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, da su se morali braniti, da je osnivanje Republike Srpske Krajine (u Hrvatskoj) i Republike Srpske (u BiH) predstavljalo nužan organizacijski oblik obrane i da u takvom, za njih obrambenom ratu, nije bilo moguće počiniti ratne zločine, a kamoli genocid poput srebreničkog. Većina Srba i danas vjeruje u tu paradigmu; u suprotnom Vučić nikad ne bi bio na vlasti.
Hrvatski je narativ, naravno, sasvim drukčiji: Hrvatska je napadnuta, Hrvatska se morala braniti, jugoslavenska i srpska vojska godinama su činile najgore ratne zločine, poput masakra na Ovčari, a Oluja je bila jedina opcija da Hrvatska vrati svoj međunarodno priznati teritorij. Između ta dva narativa nikad ne može biti kompromisa.
Povijesni zaborav svih bombi
Jer, kad bi Hrvatska pristala na kompromis, pristala bi na povijesni zaborav svih bombi koje su padale na Hrvatsku, i svih drugih grozota kojih se generacije, rođene između 1930. i 1980. i danas živo, fizički sjećaju.
Nesporno je da su pripadnici hrvatskih oružanih snaga tijekom Domovinskog rata počinili niz teških zločina protiv Srba, ali posve je nesporno da je Hrvatska vodila obrambeni rat, i da je Olujom vratila svoja područja u okviru granica koje su međunarodno priznate tri i pol godine prije Oluje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Oluja je, dakle, bila legitimna i legalna vojna akcija, što Srbija još dugo neće prihvatiti.
Ideologija koju podržava previše srpskih birača
Srbija, zapravo, ne može priznati ni jedan bitan dio hrvatskog i međunarodnog narativa o ratu u Hrvatskoj, ali i u drugim zemljama biše Jugoslavije između 1991. i 1999. godine kad je NATO bombardiranjem Srbije završio sve ratove na prostorima SFRJ. Srbija to ne može zato što bi takvim priznanjem morala priznati krivnju za rat, na što ni srbijanski Srbi, ni bosanski Srbi nisu spremni.
Dalje, kad bi Srbija prihvatila barem dio hrvatskog i međunarodnog narativa o Domovinskom ratu i o drugim ratovima na prostoru SFRJ, Srbija bi morala priznati da ideologija po kojoj svi Srbi i trebaju živjeti u jednoj državi više ne vrijedi. A ideologija svi Srbi u istoj državi stvarni je motiv Dodikove prijetnje odcjepljenjem Republike Srpske. Ideologija svi Srbi u istoj državi glavni je razlog zbog kojeg ni jedna srpska vlast ne može priznati Kosovo: tu ideologiju podržava previše srpskih birača.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatska nije puno bolja, ali…
Ratovi koji su vođeni od 1991. do 1999. godine presudno oblikuju današnju političku stvarnost i vrijednosnu sliku svijeta u Srbiji. Kad bi Srbija priznala krivnju za početak svih tih ratova i za najgore zločine počinjene u tim ratovima Srbija bi se ideološki i politički raspala. Srbija to neće učiniti još barem deset do dvadeset godina, neovisno od njenih navodnih ili stvarnih ambicija prema članstvu u Europskoj uniji.
Što znači da Hrvatska i Srbija, još dugo neće govoriti istim jezikom. Što opet znači da je potpuno besmisleno raspravljati o bilo kakvoj stvarnoj hrvatsko-srpskoj suradnji osim one minimalno neophodne. Srbija, naprosto, nije naš prijatelj, niti će to postati u bliskoj budućnosti. Srbija je polukriminalna, antidemokratska zemlja koja zdušno podržava Vladimira Putina.
Hrvatska, nažalost, nije mnogo bolja, kad je riječ o korupciji, državnom kriminalu, zloporabi vlasti i ponašanju državnih medija. Ali, na elementarnoj vrijednosnoj razini, Hrvatska ipak pripada boljem dijelu Europske unije (lošiji su dio Mađarska, Poljska i slične zemlje). A Srbija pripada svijetu od kojeg smo konsenzualno pobjegli 1990. godine, i u koji se ne želimo vratiti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto se Hrvatska i Srbija još dugo neće istinski razumjeti
Ideologiju 'svi Srbi u istoj državi' još uvijek podržava previše srpskih birača
Srbija, naprosto, nije naš prijatelj, niti će to postati u bliskoj budućnosti. Srbija je polukriminalna, antidemokratska zemlja koja zdušno podržava Vladimira Putina. Hrvatska, nažalost, nije mnogo bolja, kad je riječ o korupciji, državnom kriminalu, zloporabi vlasti i ponašanju državnih medija. Ali, na elementarnoj vrijednosnoj razini, Hrvatska ipak pripada boljem dijelu EU
Dragan Markovina u nedjelju je na Telegramu objavio briljantnu a vista reportažu o posjetu Beogradu i Novom Sadu. Markovina nije previše kontekstualizirao ni analizirao. Pisao je samo o onome što je vidio da bi tekst zaključio efektnim prikazom razgovora s nekim taksistom, koji je u vrijeme izbijanja našeg rata morao otići iz Daruvara a sada, eto, obožava Putina, i mrzi Ameriku.
Markovina je postavio retoričko pitanje: Hoćemo li (Hrvati i Srbi) ikad više govoriti istim jezikom, pri čemu, naravno, nije mislio na lingvistiku, nego na međusobno razumijevanje. Odgovor je, nažalost, neizbježno negativan, o čemu pišemo već više od dvadeset godina. Hrvatska i Srbija pripadaju različitim svjetovima.
Dva posve suprotna narativa
Glavni srpski ideološko politički narativ jest da su Srbi 1991 i 1992. .godine bili napadnuti i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, da su se morali braniti, da je osnivanje Republike Srpske Krajine (u Hrvatskoj) i Republike Srpske (u BiH) predstavljalo nužan organizacijski oblik obrane i da u takvom, za njih obrambenom ratu, nije bilo moguće počiniti ratne zločine, a kamoli genocid poput srebreničkog. Većina Srba i danas vjeruje u tu paradigmu; u suprotnom Vučić nikad ne bi bio na vlasti.
Hrvatski je narativ, naravno, sasvim drukčiji: Hrvatska je napadnuta, Hrvatska se morala braniti, jugoslavenska i srpska vojska godinama su činile najgore ratne zločine, poput masakra na Ovčari, a Oluja je bila jedina opcija da Hrvatska vrati svoj međunarodno priznati teritorij. Između ta dva narativa nikad ne može biti kompromisa.
Povijesni zaborav svih bombi
Jer, kad bi Hrvatska pristala na kompromis, pristala bi na povijesni zaborav svih bombi koje su padale na Hrvatsku, i svih drugih grozota kojih se generacije, rođene između 1930. i 1980. i danas živo, fizički sjećaju.
Nesporno je da su pripadnici hrvatskih oružanih snaga tijekom Domovinskog rata počinili niz teških zločina protiv Srba, ali posve je nesporno da je Hrvatska vodila obrambeni rat, i da je Olujom vratila svoja područja u okviru granica koje su međunarodno priznate tri i pol godine prije Oluje.
Oluja je, dakle, bila legitimna i legalna vojna akcija, što Srbija još dugo neće prihvatiti.
Ideologija koju podržava previše srpskih birača
Srbija, zapravo, ne može priznati ni jedan bitan dio hrvatskog i međunarodnog narativa o ratu u Hrvatskoj, ali i u drugim zemljama biše Jugoslavije između 1991. i 1999. godine kad je NATO bombardiranjem Srbije završio sve ratove na prostorima SFRJ. Srbija to ne može zato što bi takvim priznanjem morala priznati krivnju za rat, na što ni srbijanski Srbi, ni bosanski Srbi nisu spremni.
Dalje, kad bi Srbija prihvatila barem dio hrvatskog i međunarodnog narativa o Domovinskom ratu i o drugim ratovima na prostoru SFRJ, Srbija bi morala priznati da ideologija po kojoj svi Srbi i trebaju živjeti u jednoj državi više ne vrijedi. A ideologija svi Srbi u istoj državi stvarni je motiv Dodikove prijetnje odcjepljenjem Republike Srpske. Ideologija svi Srbi u istoj državi glavni je razlog zbog kojeg ni jedna srpska vlast ne može priznati Kosovo: tu ideologiju podržava previše srpskih birača.
Hrvatska nije puno bolja, ali…
Ratovi koji su vođeni od 1991. do 1999. godine presudno oblikuju današnju političku stvarnost i vrijednosnu sliku svijeta u Srbiji. Kad bi Srbija priznala krivnju za početak svih tih ratova i za najgore zločine počinjene u tim ratovima Srbija bi se ideološki i politički raspala. Srbija to neće učiniti još barem deset do dvadeset godina, neovisno od njenih navodnih ili stvarnih ambicija prema članstvu u Europskoj uniji.
Što znači da Hrvatska i Srbija, još dugo neće govoriti istim jezikom. Što opet znači da je potpuno besmisleno raspravljati o bilo kakvoj stvarnoj hrvatsko-srpskoj suradnji osim one minimalno neophodne. Srbija, naprosto, nije naš prijatelj, niti će to postati u bliskoj budućnosti. Srbija je polukriminalna, antidemokratska zemlja koja zdušno podržava Vladimira Putina.
Hrvatska, nažalost, nije mnogo bolja, kad je riječ o korupciji, državnom kriminalu, zloporabi vlasti i ponašanju državnih medija. Ali, na elementarnoj vrijednosnoj razini, Hrvatska ipak pripada boljem dijelu Europske unije (lošiji su dio Mađarska, Poljska i slične zemlje). A Srbija pripada svijetu od kojeg smo konsenzualno pobjegli 1990. godine, i u koji se ne želimo vratiti.