Zašto se premijer toliko boji Hasanbegovića; čovjeka koji je postao Šimleša hrvatske desnice
Kako se Plenković istodobno uklanja i radikalizmu i oportunizmu
Recentna istraživanja javnog mišljenja pokazuju da je premijer Plenković odigrao baš sve dobre karte. Plenković je, istodobno, sklopio koaliciju s “protuhrvatskim” HNS-om i odlučio promijeniti ime Trga maršala Tita u Zagrebu. Usprkos ta dva, ideološki dramatično različita poteza, HDZ-u popularnost raste. Vladajuća stranka trenutno se može pohvaliti s jedanaest posto vodstva ispred Socijaldemokratske partije.
Neovisno od toga što je SDP trenutno u stanju cjelovite paralize baš svih svojih vitalnih organa, ta je prednost prevelika za stranku koja nije ispunila baš ni jedno bitno predizborno obećanje. Osim što uspješno kontrolira vlast. Kontrola vlasti očito je onaj faktor koji kod dijela birača presudno odlučuje o njihovoj potpori pojedinoj stranci.
Kad se prva HDZ-ova i Mostova Vlada bila raspala, HDZ je, prema većini istraživanja javnog mišljenja, jedva mogao računati na potporu četvrtine, ili još manjeg segmenta biračkog tijela. Danas, kad je HDZ sklopio naizgled čvrst pakt s HNS-om, strankom koju HDZ-ovi birači navodno mrze više i od SDP-a, HDZ se može pohvaliti s čak 34 postotnom podrškom hrvatskih glasača.
Zadovoljavanje osnovna tri kriterija
HDZ-ovi potencijalni birači doimaju se poput konformista, koji uvijek glasuju za pobjednike. Andrej Plenković savršeno je razumio taj specifični pogled na politička zbivanja u zemlji, pa je prema njemu prilagodio niz svojih aktivnosti. No, ovdje, u stvarnosti, ipak nije riječ o konformizmu HDZ-ovih birača.
Ovdje je riječ o puno kompliciranijem kompleksu nacionalizma, želje za sudjelovanjem u vlasti i mržnje prema hrvatskoj liberalnoj ljevici Kad se ova tri kriterija zadovolje, HDZ se približava trećini svih glasova u zemlji. Andrej Plenković očigledno ne želi riskirati niti jedan od ta tri kriterija. Pa je zato odlučio promijeniti ime Trga maršala Tita.
Plenkoviću je vjerojatno dosta svih mogućih izdajničkih atributa, kojim ga zatrpavaju krajnje desni portali i novine. U očima radikalne desnice, što je, uostalom, najpreciznije potvrdio sisački biskup Košić, Andrej Plenković tek je politička prostitutka, koja namjerno i sustavno izdaje hrvatske nacionalne interese, za račun svojih mentora u Bruxellesu. Ovaj je narativ hrvatske radikalne desnice posve doslovan.
Ne želi otjerati radikalno desne birače
E sada, Plenković ne može popustiti ekstremnoj desnici u nizu politički ikonografskih pitanja: recimo, predsjednik Vlade ne može dopustiti postavljanje spomen ploče Juri Francetiću, a uskoro će morati ukloniti spomen ploču u Jasenovcu, na kojoj je upisan pozdrav Za dom spremni.
Istodobno, Andrej Plenković ne može i ne želi riskirati da se radikalno desni birači odreknu HDZ-a.
On zna da HDZ , zapravo, ne može postojati bez Zlatka Hasanbegovića, premda ga je izbacio iz stranke. Pa je tako Plenković odlučio potvrditi svoj nacionalni legitimitet zaista velikom odlukom: onom o preimenovanju Trga maršala Tita u Zagrebu. Tu je odluku dogovorio sa svojim navodnim arhineprijateljem, Zlatkom Hasanbegovićem, koji je, poslije svih mogućih kompromisa s navodno omraženim Plenkovićevim HDZ-om, stekao status Brune Šimleše hrvatske desnice.
Premijer, dakle, računa kako će zadovoljiti lako podmitljivu proustašku desnicu, kojoj je preimenovanje Titova trga glavni dugogodišnji simbolički politički cilj, dok istodobno, neće iziritirati druge grupe HDZ-ovih birača, kojima je najvažnije da je HDZ najjači; Plenković se, dakle, istodobno, uklanja i radikalizmu i oportunizmu.
Zadovoljavanje što šireg spektra birača
On, jednim te istim potezom, želi zadovoljiti Hasanbegovića, kao predstavnika navodnog krajnje desnog HDZ-a, pa grupaciju oko Vijenca i sličnih malograđanskih projekata, koji predstavljaju domobranski HDZ te, na kraju, Milana Bandića, kao, uvjetno govoreći, lijevi HDZ. I zasad mu to uspijeva. Ono što Andrej Plenković, međutim, ne želi razumjeti jest kanibalistički karakter većeg dijela Hrvatske demokratske zajednice.
Onog trenutka kad njegova vlast postane nestabilna – što će se prije ili kasnije nužno dogoditi – cijela će se HDZ-ova javnost okrenuti protiv Plenkovića. Ni Trg maršala Tita, ni dobri ekonomski podaci, ni relativno primirje koje vlada u vrhu HDZ-a, Plenkoviću u toj situaciji neće moći pomoći. Andrej Plenković ostat će zabilježen, baš kao Ivo Sanader ili Tomislav Karamarko, kao još jedan zapravo skandalozni predsjednik dubinski skandalozne stranke.
Desnica će ponavljati fraze o tome da je Plenković oduvijek bio nacionalni izdajnik, dok će se ljevica čuditi zašto ga je jednom bila podržavala. Sasvim je, dakle, jasno da je Andrej Plenković odlučio promijeniti ime Trga maršala Tita zato što se boji Zlatka Hasanbegovića i njegova biračkog tijela (koje, zapravo, čini važan postotak svih HDZ-ovih glasača). Što prilično precizno ukazuje da će Plenković i niz drugih odluka donositi kako bi se pokušao svidjeti što širem spektru birača, koji glasuju za HDZ, a koji su ideološki još više različiti nego u devedesetim godinama.