Nekad je nužno odabrati stranu

Zašto se republikanci i bivši suradnici konačno ne prestanu držati normi i počnu rušiti mahnitog Trumpa?

Trebaju li se 'čuvari normi' pridržavati normi i u pokušaju da zaustave rušitelje normi?

(FILES) In this file photo taken on October 01, 2018 US President Donald Trump prepares to board Air Force One at Andrews Air Force Base in Maryland on October 1, 2018. Trump is heading to Johnson City, Tennessee for a rally. - US President Donald Trump will attend the World Economic Forum in Davos next month, White House press secretary Sarah Sanders said Tuesday, December 18, 2018. "The president will attend as he did last year," said Sanders, who added that Trump's daughter and advisor Ivanka would also participate as part of the US delegation to the annual talks held at a Swiss ski resort.  Others set to attend include Jared Kushner, Trump's advisor and son-in-law, along with Secretary of State Mike Pompeo, and Secretary of Commerce Wilbur Ross. (Photo by MANDEL NGAN / AFP)
FOTO: AFP

Najveća abdikacija odgovornosti dogodila se s Republikanskom strankom, bez čijeg amena ne bi bilo Trumpove samovolje i mahnitog divljanja. Stranka Abrahama Lincolna, kako si vole tepati, postala je kućna ropkinja Trumpova političkog ludila. Nitko se tamo ne usudi suprotstaviti šefu, čak i kad on radi sve suprotno liberalnim načelima.

“U dvije godine, koliko sam bio njegov ministar obrane, ustanovio sam da je predsjednik Amerike čovjek ograničenih kognitivnih sposobnosti i općenito dvojbenog karaktera.” Tu poraznu ocjenu iz prve ruke o najmoćnijem čovjeku na svijetu izrekao je prvi šef Pentagona u vladi Donalda Trumpa, umirovljeni general Jim Mattis, vjerojatno. I tu je problem.

Osam mjeseci nakon dramatične ostavke, koju je podnio iz principijelnih razloga jer se nije slagao s Trumpovom nepromišljenom odlukom o naprasnom povlačenju iz Sirije, Mattis je ponovno došao na pozornicu i progovorio. Napisao je knjigu, što znači da po ugovoru s izdavačem mora odraditi bezbroj promotivnih intervjua i javnih nastupa. Iz jednog od njih saznali smo za Trumpove “ograničene kognitivne sposobnosti i dvojbeni karakter”. Problem je što tu ocjenu medijima nije dao Mattis; oni su je čuli od njegovih prijatelja. Umirovljeni general ne demantira ništa, ali ni ne želi reći ništa; tvrdi da je Trumpu “dužan period šutnje” jer je riječ o aktualnom predsjedniku.

‘Osovina odraslih’

U varijaciji prastare dileme – “treba li biti tolerantan prema onima koji žele ukinuti toleranciju?” – Mattis je otvorio novo poglavlje: trebaju li se “čuvari normi” pridržavati normi i u pokušaju da zaustave rušitelje normi? Vrijedi li to i nakon što je rušitelj obavio većinu posla? Jim Mattis ovih dana dokazuje da “stara garda” (drugo ime za normalne ljude koji se zateknu u populističkoj politici) naivno vjeruje u sposobnost sistema da se sam od sebe ispravi. Igraju po pravilima koja su davno srušena i tako indirektno pomažu rušitelju normi da se održi na vlasti. Oni imaju što reći, ali smatraju da bi to bilo neprimjereno. To je u najmanju ruku propuštena prilika; u najgoru ruku je opasno, jer ih čini suučesnicima u nečemu protiv čega se bore.

Amerika i svijet tješili su se 2017. i 2018. činjenicom da oko mahnitog Trumpa postoji nekoliko iskusnih, odmjerenih i racionalnih ljudi. Mattis je bio najistaknutiji u toj “osovini odraslih”, koja je u zlatnim danima uključivala i šefa kabineta Johna Kellyja i savjetnika za nacionalnu sigurnost H.R. McMastera – također generale – potom savjetnika za ekonomiju Garyja Cohna, dotad direktora Goldman Sachsa, te državnog tajnika Rexa Tillersona, bivšeg šefa naftnog imperija Exxona. Ti su ljudi bili spona između Trumpa i stvarnog svijeta – sposobni amortizirati njegove najluđe zamisli i spremni spriječiti one još luđe. Čak i promatrači bez simpatija za vojnike i korporativne direktore vjerovali su da je svijet sigurniji s njima u blizini Ovalnog ureda, nego da se Trumpa pusti da divlja sam.

Ratnik – redovnik

Svi su oni u međuvremenu otperjali jer ih Trump više nije trpio; samo je Mattis otišao svojom voljom jer je procijenio da više ne može izaći na kraj s predsjednikom. Mattis je doživljavan kao “odrasli” čak i u “osovini odraslih” – jedan od najuglednijih vojnih zapovjednika živio je na glasu izvrsnosti i prije Trumpova poziva da iz mirovine preuzme Pentagon. Iz vojske je otišao kao general s četiri zvjezdice, rang do kojeg se uzdigao počevši karijeru kao obični vojnik. Uspio je jer je bio hrabar, inteligentan i spreman na učenje – u američkoj vojsci vjerojatno nema obrazovanijeg generala. Kad su ga 2016. pozvali na razgovor s Trumpom, Mattis je bio u ruralnom dijelu države Washington, u svom domu u kojem nema televizora, ali ima više od sedam tisuća knjiga. I sam je autor nekoliko knjiga i znanstvenih članaka. Nikad se nije ženio, pa su ga marinci zvali “Warrior Monk” – Ratnik-redovnik.

To nije nadimak na koji se palio novi predsjednik – Trumpu se više sviđao “Mad Dog Mattis” – Divlji Pas Mattis, prišivak koji Mattis prezire, a po svemu se čini da mu manje odgovara od onog monaškog. No, Mattis je kao vojnik – tu nema sumnje – bio odgovarajuće bezobziran. “Kad s nekim razgovarate, uvijek budite pristojni, ali u isto vrijeme imajte plan kako ga ubiti ako bude potrebno”, jedna je od njegovih uputa vojnicima. Na to je pao Donald Trump, veliki borac na teškim riječima, koji je lažirao liječnički nalaz kad je trebao ići u Vijetnam.

Izbor Mattisa bio je presedan jer je on tek drugi ministar obrane koji nije civil (dotad je jedini bio George Marshall, general iz Drugog svjetskog rata koji je pod Harryjem Trumanom postao državni tajnik i potom ministar obrane – ako i niste za njega, čuli ste za Plan obnove poratne Europe nazvan po njemu). Iako je predsjednika privukla agresivna reputacija generala Mattisa, zajednički put počeo je Trumpovim porazom – objavivši nominaciju, Trump je obznanio da je Mattisov uvjet bio da Trump odustane od ponovnog uvođenja mučenja kao metode ispitivanja. Da je predsjednik bilo tko drugi, Amerika i svijet s razlogom bi poludjeli samo oko toga – postoji političar koji želi uvesti MUČENJE, a od njega odustane tek u pregovorima s ministrom! No, u doba Trumpa to je tek usputna trivija. Trump je odustao od mučenja, Mattis je ministar.

Razlika u prioritetima

Trump je uvijek proziran; sve što se potom dogodilo bilo je očekivano – njega nije zanimalo što misle generali, nego je uživao u tome da bezbroj puta može reći “moji generali”. Očekivano od osobe koja je u privatnom životu pobjegla od vojske pa nesigurnost pokriva kurčenjem tuđim epoletama. Za člana njegove vlade, Mattis je pokazao iznenađujuću dozu autonomije: na sjednici gdje su članovi kabineta pjevali hvalospjeve Trumpu, bio je jedini koji nije zahvalio Predsjedniku, nego vojnicima. Kad je Trump zabranio transrodnim osobama služenje u vojsci, Mattis je predsjednikov nalog rastezao do iznemoglosti i nije ga primijenio do kraja mandata.

Razlika u prioritetima samo je rasla – krajem 2018. Mattis je podnio ostavku. Trump ga je dvije godine ponižavao, ne konzultirajući se nego vodeći vanjsku politiku na Twitteru, odlučujući hoće li Amerika nekome prijetiti ili povući vojsku temeljem onoga što je čuo od osobe s kojom je zadnje razgovarao ili što je vidio na Fox Newsu. Mattis je zatražio razgovor, a kad je vidio da tvrdoglavosti nema lijeka, izvukao ostavku i otišao. Pismo je objavio; vrlo neugodno za Trumpa jer je Mattis cijenjen – na desnici kao zapovjednik, na ljevici kao institucionalist i “odrasli”. On je do danas jedini član administracije koji je otišao iz protesta, a ne u skandalu ili zato jer ga je predsjednik izgurao.

Bilo je to u prosincu prošle godine i svi su pomalo zaboravili na Warrior-Monka. U ritmu ludila koje Trump svakodnevno izaziva, čini se da se Mattisova ostavka dogodila prije osam godina, a ne prije osam mjeseci. Mattis se vratio u divljinu države Washington, u društvo tisuća knjiga na svojim policama – ljudi koji su bili tamo kažu da Mattis zapravo ne živi u kući, nego u biblioteci. No, prošlog tjedna ponovno je osvanuo u medijima jer je napisao svoju knjigu. Tu počinje dio priče u kojem Mattisove dobre namjere nisu nužno povezane i s dobrim ishodima.

Ukoričen obračun sa svima

“Tell-all” ili sveotkrivajuća knjiga poznati je žanr autobiografije kakvu objavljuju bivši političari i ljudi bliski vlasti, pogotovo oni koji su sjahali u nepovoljnim okolnostima, pa imaju nepodmirene račune. “Moj obračun s njima” uvijek je strašniji kad se objavi ukoričen, nego u seriji novinskih kolumni – zalihe u knjižarama i bibliotekama čine takva svjedočanstva ubojitijima jer im produljuju vijek dostupnosti. Razlika između “tell-all” knjige i memoara je u trenutku objave: “tell-all” u pravilu služi podmirivanju računa i nanošnju štete (javne sramote) bivšem šefu i/ili kolegama; ozbiljni memoari mogu biti podjednako iskreni, ali se objavljuju kad je njihova politička valencija manja, ljudi su otišli s pozicija i vremena su se promijenila.

Trump je puno ljudi otjerao od sebe, pa ne čudi već tridesetak knjiga u kategoriji “tell-all”: neke su napisali akteri, poput Omarose Manigault, bivše Trumpove savjetnice i natjecateljice na Apprenticeu (knjiga se zove “Pomahnitao”), a neke ljudi od pera – “Fire and Fury” Michaela Wolffa i “Strah” Boba Woodwarda mogu većinu svojih najzanimljivijih otkrića zahvaliti blagoglagoljivim bivšim zaposlenicima Bijele kuće – Steveu Bannonu (Wolf) ili Garyju Cohnu i Robu Porteru (Woodward). Neke knjige manje važnih aktera plijene naslovima koji dočaravaju atmosferu u Ovalnom uredu – nitko nije čuo za Cliffa Simsa, Trumpova posebnog savjetnika za internet, dok nije dobio nogu i objavio “tell-all” knjigu “Tim guja otrovnica”.

I bez ovog uvoda bilo bi vam jasno da to nije društvo u kojemu se vidi umirovljeni general Jim Mattis; njegova nije “tell-all” knjiga jer je on preozbiljan čovjek za takvo štivo. Dapače, “Call Sign Chaos: Learning to Lead” i nije knjiga o njegovu iskustvu u Trumpovoj administraciji – iako ima više referenci na to doba – nego tzv. leadership priručnik: knjiga uspješnog zapovjednika iz koje se mogu naučiti postulati i zamke vođenja grupe ljudi – u vojsci, biznisu, politici, pokretu, javnom prosvjedu – načela su dovoljno poopćena da su široko primjenjiva.

Mattis se ukrcao u trend bivših zapovjednika koji su dobro zaradili na knjigama koje spajaju žanr “self-helpa” (ili “self-improvementa”, kako se to danas zove u Americi) s bazičnim tvrdim pravilima dobro organiziranih, visoko hijerarhiziranih organizacija kakva je vojska. Najuspješniji u novom žanru je umirovljeni admiral William McRaven, čovjek koji je vodio operaciju protiv Osame bin Ladena, čija se knjiga “Pospremi svoj krevet” prodala u milijunima primjeraka i provela mjesece na vrhu top-liste New York Timesa. Možda ideja za hrvatske generale da nešto napišu, ili je admiral Domazet Lošo već zapunio rubriku svojim geopolitičkim promišljanjima?

General koji je razočarao

Dosljedno žanru, i Mattisova knjiga je djelomično autobiografska – iako puno teoretskija i intelektualnija od svih sličnih. No, objava knjige značila je da će njen autor, zamonašeni general Mattis, morati izaći iz svoje kolibe i otvoriti se medijima. I tu je Mattis razočarao.

Medijski proboj krenuo je intervjuem za časopis Atlantic, gdje je general u razgovoru s glavnim urednikom Jeffreyjem Goldbergom gurnut da progovori o Trumpu. Mattis je odbio. Goldberg se pripremio, otkrio što je Mattis o Trumpu rekao prijateljima i pitao ga o tome – otud znamo za “ograničene kognitivne sposobnosti i dvojbeni karakter”. Mattis nije potvrdio ni demantirao. Iako mnogi dijelovi knjige indirektno kritiziraju Trumpa, predsjednika se nigdje izravno ne spominje. Zato je Goldberg rekao Mattisu da knjigu doživljava kao “subtweet protiv Trumpa u 100.000 riječi”. Mattis, koji ne razumije žargon društvenih mreža, pitao je što to znači. Kad je Goldberg objasnio “subtweet”, Mattis je uzmaknuo: “Sve što ću reći je u tekstu moje ostavke”.

Mattis ponavlja da se Washington treba fokusirati na stvarne probleme međunarodne sigurnosti, a ne na politička prepucavanja. Zato mu je Goldberg pročitao ovaj Trumpov tweet:

“Sjeverna Koreja je ispalila neko svoje malo oružje, što je uzrujalo neke od mojih ljudi, i druge, ali ne i mene. Ja vjerujem da će Predsjednik Kim održati obećanje meni, & također sam se smijao kad je Joea Bidena nazvao Stvorenjem iz Močvare i osobom niske inteligencije, i gore od toga. Možda mi šalje signal?”

Kad je Goldberg to pročitao, Mattis dugo nije podizao pogled sa svojih ruku. Konačno je progovorio: “Svaki general marinaca ili bilo koji časnik Sjedinjenih Država smatrat će te riječi – da upotrijebim blagi eufemizam – kontraproduktivnima i ispod dostojanstva predsjednika.” No, brzo nakon te kritike došlo je razvodnjavanje: “Kad odete, bivšem šefu morate dati period tišine. Ja predsjedniku dugujem tišinu. On se nosi s vrlo teškim problemima, ne želim mu otežati posao svojim političkim ocjenama. Ja se ne bavim politikom.”

Samo je jedan krivac za kaos

Mattis možda ne vidi koliko Trumpu olakšava kad vječnu vojnu tezu da “civili rade gluposti” u jednakoj mjeri primjenjuje na Trumpa i ostale, kao da kaos stvaraju svi podjednako, a ne samo Trump. “Dijelimo se u neprijateljska politička plemena koja navijaju jedno protiv drugoga; vode nas emocije i uzajamni prezir koji dovode u pitanje budućnost, umjesto da pronađemo što nam je zajedničko i što će dovesti do rješenja”, rekao je Wall Street Journalu.

To zvuči sjajno, ali je zapravo podvala – Mattisa izvlači činjenica da nikad nije bio političar, ali ta rečenica implicira da za sve zlo današnje američke politike postoje dva krivca. A ne postoje – za ovaj kaos postoji samo jedan krivac. Ludilo u kojem Amerika živi nije bilo na snazi do pobjede Trumpa. Tvrdnja da jedni i drugi rade nešto loše – ta relativizacija ili je zlonamjerna ili proizlazi iz nerazumijevanja. Trump se svim snagama trudi zatrovati sve izvore, a Mattis zatvara oči i kaže da odgovornost za trovanje treba primjereno rasporediti.

Mogao bi doduše reći: Ovaj predsjednik je potpuno nekompetentan – donosi štetne odluke, ne mari za istinu i činjenice, nego vjeruje da je svijet kakav se njemu sviđa, a ne kakav doista jest; to su zabrinjavajuće karakteristike za svakoga – makar vam bio samo susjed – a kamoli za predsjednika Amerike koji može odlučiti o sudbini života na planetu.

To Mattis nikad ne bi izrekao: ne zato što to ne misli, nego zato što smatra da iznošenje takve ocjene ne bi bilo primjereno. Možete u toj logici vidjeti vojnika – njih su u Americi još od Vijetnama učili da se ne smiju petljati u politiku. To je hvalevrijedan napor, iako Mattis već dugo nije vojnik, nego penzioner. Američka politika se u zadnjih pola stoljeća riješila militarističkog utjecaja – čak i kad je vanjska politika bila agresivna, to nije dolazilo iz vojnog establišmenta nego iz političkih krugova. Ali super-respekt vojnih krugova prema politici, koji definira Ameriku nakon Vijetnama, možda je ovdje olakšao Mattisu da NE kaže što misli.

Norma koja je besmislena

No, država i dalje postoji, a opasnost joj prijeti upravo od ljudi koji su joj na čelu. Je li u tom slučaju general, kojemu je temeljni zadatak da brani zemlju, dužan upozoriti na opasnost? Jest, čak i više nego u normalnim okolnostima. Inače bi nedjelovanje potpomoglo krizu demokracije.

Tajna snažne demokracije leži u dvije sastavnice: prva je poštivanje zakona, a druga održavanje normi. Strana sa zakonom valjda je jasna; zato na primjeru Mattisa toliko inzistiram na normama. Umirovljeni general poštuje normu da vojni lideri, ako govore o politici, to primjenjuju samo za političare koji više nisu na vlasti. Načelno pohvalno. No, u praksi to dovodi do bizarnih situacija – javna je tajna da Mattis vjeruje kako Trump ima “ograničene kognitivne sposobnosti i dvojbeni karakter”. No zato što je Trump AKTUALNI predsjednik, Mattis to neće javno reći. Zamislite tu bizarnost – da Trump 2020. izgubi izbore, Mattis bi sutradan kritički progovorio o njemu; ali to neće napraviti danas, prije izbora, iako vjeruje da Trump ne bi trebao osvojiti drugi mandat. Može li biti besmislenije?

Naravno, da je Mattis načelnik glavnog stožera oružanih snaga, ni ja ne bih htio da se svojim procjenama upliće u politički život. Ali on to nije. I time je otklonjen moj problem; Mattisov problem kao da je nemoguće otkloniti: on kao da nije shvatio da je postavši ministar obrane prestao biti vojnik i postao političar i da mu je dužnost da politički djeluje, pa i da naciju upozori na opasne tendencije s vrha. Završavamo u bizarnom zaključku – Mattis je u knjizi i javnim istupima bio kritičan prema manjku vanjskopolitičke vizije Baracka Obame i avanturističkoj politici Georgea W. Busha, s razlogom. Kritizirao je njih, jer su BIVŠI predsjednici, ali Trumpa neće jer je aktualni.

Popustljivi tradicionalisti

Mattis misli da je Trump ozbiljno opasniji predsjednik od svojih prethodnika – to smo već čuli – ali sam Mattis to neće reći da ne poremeti balans. Sličan, naizgled neobjašnjiv respekt prema Trumpu – ne i prema Obami i Bushu – pokazali su Tillerson, koji je u vrijeme ministrovanja Trumpa nazivao “jebenim moronom”, ali nije ništa rekao protiv njega nakon odlaska s vlasti; i specijalni tužitelj Bob Mueller, koji je otkrio niz kaznenih djela za koja bi odgovarao svako drugi, osim aktualnog predsjednika. Zašto su tradicionalisti tako popustljivi prema tako netradicionalnom predsjedniku?

Oni to nisu napravili jer im se sviđa Trump, nego zato što vjeruju u norme, a sebe vide kao njihove čuvare. Problem: ni Trump ni dobar dio javnosti više ne mare za te norme, baš zbog Trumpa. On je srušio sve što je ostalo od normi. Još je bizarnije da isti ljudi ponavljaju koliko im je stalo do nacionalne sigurnosti, a ne vide problem u Trumpu koji beskrajno laže, prije par dana je izložio obavještajne izvore tvitajući sliku iranskog nuklearnog postrojenja koju je dobio u povjerljivom brifingu, i generalno uvijek hvali Vladimira Putina, a napada saveznike.

No, najveća abdikacija odgovornosti nije se dogodila s ovim ljudima – iako je oni podgrijavaju – nego s Republikanskom strankom, bez čijeg amena ne bi bilo Trumpove samovolje i mahnitog divljanja. Stranka Abrahama Lincolna, kako si vole tepati, postala je kućna ropkinja Trumpova političkog ludila. Nitko se tamo ne usudi suprotstaviti šefu, čak i kad on radi sve suprotno liberalnim načelima. Trump javno naređuje firmama s kim trebaju poslovati, što se nije radilo ni u samoupravnoj Jugoslaviji – a republikanci šute, ili još gore, napadaju demokrate za socijalizam, iako Alexandria Ocasio Cortez nikad nije pokazala interes za dogovornu privredu, a Trump to doslovno radi.

Anarhizam u Bijeloj kući

Neću nabrajati sva ideološka (i moralna) posrnuća aktualnog predsjednika na koja njegova stranka nije reagirala – uškopljeni šute i bivaju sretni što su na vlasti, makar i pod cijenu uvođenja socijalizma. To govori o profilima tih ljudi – koji su, moram još jednu – odjednom zaboravili svoje konzervativne vrijednosti, pa im 5 bilijuna novog duga koji je dodao Trump odjednom ne smeta, a za trećinu manji dug Baracka Obame tjerao ih je da uzmu vile u ruke, krenu na Bijelu kuću i višekratno blokiraju državni proračun. Možda njihova ideologija na kraju nije toliko fiskalno konzervativna, koliko je definirana usađenim rasizmom?

Amerika je dugo, s razlogom, imala velika očekivanja od Jima Mattisa, Boba Muellera i pripadnika “stare garde” – ne zato što bi oni znali što drugi ne znaju, već zato što raspolažu autoritetom koji će “bobu reći bob, a popu pop”. Pokazuje se da je to bilo uzaludno – Mueller je proveo temeljitu istragu, svašta saznao, ali kad je došlo do pitanja je li Trump kriv, rekao je: “ne mogu reći da nije kriv”.

Logika kaže da onda je Trump – kriv, ali Mueller to nije rekao i istraga je stala. On je to napravio jer se držao normi (da se predsjednika ne može optužiti) u svijetu u kojem Trump svaki dan ruši novu normu (jeste vidjeli kako je prekjučer flomasterom nacrtao novu putanju uragana? – to je kazneno djelo, ali što ćemo sad – pojeo vuk magare).

Nitko nije bio spreman na svijet u kojem se glavni stan anarhizma nalazi u Bijeloj kući – sruši svaku vlast i radi kako ti drago! – ali smo se, mimo volje, našli u takvom univerzumu. Mueller, Mattis i drugi tradicionalisti vjerovali su u norme kao temelj demokratskog društva – i dobro su napravili. Institucionalna stabilnost nužni je preduvjet napretka kad ovo ludilo završi, ako ikad završi. A dotad, ne treba s prezirom odbaciti svaki glas koji razložno pita – zar izvanredna vremena ne zahtijevaju izvanredne mjere? Ne – to je moj odgovor. Ali nije ga lako argumentirati.