Nije vjerojatno da je ta razlika nastala samo u jednoj godini, i još k tome pandemijskoj, što znači da bi DZS trebao preispitati svoj model procjene broja stanovnika, ponajviše tamo gdje su rezultati popisa manji za 5 % od zadnje procjene, kao što je to slučaj u Gradu Zagrebu, Splitsko-dalmatinskoj i Primorsko-goranskoj županiji ili čak za 7 % kao u Istarskoj.
Od neovisnosti izgubili petinu stanovnika
Sama objava rezultata vremenski se poklopila s obilježavanjem 30. obljetnice međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske što je dodatno nametnulo pitanje zbog čega je Hrvatska u tri desetljeća svoje samostalnosti izgubila gotovo petinu svoga stanovništva, a polovinu toga broja u zadnjih deset godina.
U skladu sa službeno proglašenom dogmom Hrvati su tisuću godina sanjali svoju neovisnu državu, a zahvaljujući mudrome vodstvu dr. Franje Tuđmana i HDZ-a tu neovisnost ostvarile su generacije rođene sredinom prošloga stoljeća. Prema Hrvatskoj enciklopediji, građanske revolucije XVIII. stoljeća, francuska i američka, nametnule su državu kao institucionalizaciju volje nacije, „sposobnu da djeluje učinkovito i u normalnoj i u izvanrednoj situaciji u očuvanju dobrobiti cjeline i prava njezinih dijelova.“
Je li hrvatska država ispunila tu svoju temeljnu funkciju u „očuvanju dobrobiti cjeline i prava njezinih dijelova“ najbolje govori podatak da je u tri desetljeća svoga postojanja izgubila petinu svoga stanovništva. Valjda nije sporno da je za takav tragičan rezultat ponajprije odgovorna ona politička opcija koja je od tih trideset godina na vlasti bila 22 i koja je u tome dugom razdoblju monopolizirala gotovo sve segmente društva.
HDZ je imun na svinjarije svoje vladavine
Nudeći i prodajući od samoga svog osnivanja nacionalizam, a ponekad i šovinizam, HDZ je uspio ne samo balzamirati dio nacije, već je sebe učinio i imunim na sve svinjarije svoje dugotrajne i mukotrpne vladavine. Zbog toga HDZ nema potrebe kritički valorizirati devedesete godine prošloga stoljeća ni vladavinu Franje Tuđmana, a bez toga odmaka i dalje smo osuđeni na ponavljanje sličnih predizbornih dilema i u konačnici istih izbornih rezultata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
HDZ-ova povijesno pregažena ideja nacionalno „čiste“ i hipertrofirane države koja je sama sebi svrha nasukala se na relativnome i apsolutnome siromaštvu velikoga broja građana te gospodarskoj besperspektivnosti cijelih regija.
Formula uspjeha – nacionalizam i klijentelizam
U jednome od ovdašnjih paradoksa upravo su slavonske županije bile i ostale temeljnim stupom podrške HDZ-u iako je upravo ta stranka zaslužna za njihovo posvemašnje gospodarsko zaostajanje i recentni demografski slom. Zašto je i četvrt stoljeća nakon rata i doslovnoga pražnjenja dijelova zemlje moguće dobivati izbore na temi navodne borbe protiv onih koji mrze sve hrvatsko i koji Hrvatsku nikada nisu htjeli i to upravo tamo gdje Hrvata ima sve manje nije teško odgovoriti.
Nacionalizam i klijentelizam i dalje su formula izbornoga uspjeha tako da i dalje možemo očekivati beskonačni déjà vu obljetnica ratnih pobjeda i poraza, godišnjica diplomatskih uspjeha i osnivanja partijskih ogranaka, permanentno povećanje broja branitelja i ratnih vojnih invalida, izmišljanje novih pronatalitetnih politika i obećanja još snažnijih demografskih obnova.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Država uspješna samo na sportskim natjecanjima
Predsjednik Vlade Andrej Plenković danas se požalio da je njegov nedavni intervju za HRT “ignoriran” u javnosti, a kao dokaz te svoje blago rečeno začudne tvrdnje naveo je premali broj citata i to ne samo u drugim medijima već i na samom HRT-u. Moram priznati da sam kao i uvijek dosada njegov javni nastup popratio s velikom pažnjom i da me naročito dojmio dio u kojem je kao najveće hrvatske probleme detektirao “pretjerano negativno i pesimistično ozračje” i “aktere koji rade na demontaži države”.
Ako je to njegova stvarna polazna pozicija za eventualnu iole ozbiljniju javnu raspravu o uzrocima demografskoga kolapsa koju zaziva čak i HDZ-ov osječko-baranjski župan Ivan Anušić onda pomaka neće i ne može biti.
Kakvo bi to ozračje trebalo biti u državi koja jedine uspjehe bilježi na sportskim natjecanjima, a u svemu ostalome bitnom za život građana svojim je presporim napredovanjem ili ustrajnim nazadovanjem dospjela na samo dno svih europskih ljestvica? Zašto bi bilo pogrešno ili štetno razmontirati sve ono u toj državi što ju je učinilo mjestom iz kojega se samo nepovratno odlazi?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tko će uopće ostajati u ovakvoj Hrvatskoj?
Trideset godina provedbene politike nacionalizma i klijentelizma ubilo je budućnost nacije i ako to premijer ne vidi ili što je vjerojatnije, ne želi vidjeti, onda će u Hrvatskoj i dalje ostajati samo oni koji si to mogu dozvoliti zbog obiteljskoga nasljedstva, položajne ili neke druge rente odnosno uspješnoga „učipljavanja“ ili pak moraju ostati zbog familijarne odgovornosti i obaveza.
U Hrvatskoj ima 209.000 više osiguranika HZZO-a nego što je stanovnika, u biračkim spiskovima je pola milijuna više osoba nego što je punoljetnih građana, u 191 naselju nema ni jednoga stanovnika, gotovo polovina svih građana starijih od trideset godina je u mirovini, a na jednoga umirovljenika imamo 1,28 radno aktivnih, u nijednoj županiji u proteklih deset godina nije zabilježen porast broja stanovnika, a u dva grada pretvorena u nacionalne spomenike, Vukovaru i Kninu, broj stanovnika smanjen je u deset godina za 13,6 % odnosno 23,7 %.
Tih nekoliko redaka bilo bi dovoljno za „negativno i pesimistično ozračje“ te „demontažu“ svake države koja bi takav račun ispostavila svojim građanima, ali za premijera Andreja Plenkovića problem je u građanima, koji valjda u tim podacima ne pronalaze dovoljno dokaza da je „Vladi na prvome mjestu izgradnja društva i institucija.“ Poučeni ovim uspjesima možda bismo trebali strahovati od nekoga scenarija u kojemu Vladi i HDZ-u to ne bi bila primarna zadaća.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto smo tu gdje jesmo: imamo 500.000 birača više nego punoljetnih građana, polovica starijih od 30 nam je u mirovini
Kako je trideset godina ispraznoga nacionalizma ubilo budućnost nacije
I dalje možemo očekivati beskonačni déjà vu obljetnica ratnih pobjeda i poraza, godišnjica diplomatskih uspjeha i osnivanja partijskih ogranaka, permanentno povećanje broja branitelja i ratnih vojnih invalida, izmišljanje novih pronatalitetnih politika i obećanja još snažnijih demografskih obnova
Državni zavod za statistiku objavio je u petak prve rezultate popisa stanovništva prema kojima je u Hrvatskoj na zadnji dan kolovoza prošle godine živjelo 3,88 milijuna stanovnika. Taj rezultat manji je za 160.000 od zadnje službene procjene ukupnoga broja stanovnika DZS-a objavljene u rujnu prošle godine, a koja se odnosila na sredinu 2020. godine.
Nije vjerojatno da je ta razlika nastala samo u jednoj godini, i još k tome pandemijskoj, što znači da bi DZS trebao preispitati svoj model procjene broja stanovnika, ponajviše tamo gdje su rezultati popisa manji za 5 % od zadnje procjene, kao što je to slučaj u Gradu Zagrebu, Splitsko-dalmatinskoj i Primorsko-goranskoj županiji ili čak za 7 % kao u Istarskoj.
Od neovisnosti izgubili petinu stanovnika
Sama objava rezultata vremenski se poklopila s obilježavanjem 30. obljetnice međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske što je dodatno nametnulo pitanje zbog čega je Hrvatska u tri desetljeća svoje samostalnosti izgubila gotovo petinu svoga stanovništva, a polovinu toga broja u zadnjih deset godina.
U skladu sa službeno proglašenom dogmom Hrvati su tisuću godina sanjali svoju neovisnu državu, a zahvaljujući mudrome vodstvu dr. Franje Tuđmana i HDZ-a tu neovisnost ostvarile su generacije rođene sredinom prošloga stoljeća. Prema Hrvatskoj enciklopediji, građanske revolucije XVIII. stoljeća, francuska i američka, nametnule su državu kao institucionalizaciju volje nacije, „sposobnu da djeluje učinkovito i u normalnoj i u izvanrednoj situaciji u očuvanju dobrobiti cjeline i prava njezinih dijelova.“
Je li hrvatska država ispunila tu svoju temeljnu funkciju u „očuvanju dobrobiti cjeline i prava njezinih dijelova“ najbolje govori podatak da je u tri desetljeća svoga postojanja izgubila petinu svoga stanovništva. Valjda nije sporno da je za takav tragičan rezultat ponajprije odgovorna ona politička opcija koja je od tih trideset godina na vlasti bila 22 i koja je u tome dugom razdoblju monopolizirala gotovo sve segmente društva.
HDZ je imun na svinjarije svoje vladavine
Nudeći i prodajući od samoga svog osnivanja nacionalizam, a ponekad i šovinizam, HDZ je uspio ne samo balzamirati dio nacije, već je sebe učinio i imunim na sve svinjarije svoje dugotrajne i mukotrpne vladavine. Zbog toga HDZ nema potrebe kritički valorizirati devedesete godine prošloga stoljeća ni vladavinu Franje Tuđmana, a bez toga odmaka i dalje smo osuđeni na ponavljanje sličnih predizbornih dilema i u konačnici istih izbornih rezultata.
HDZ-ova povijesno pregažena ideja nacionalno „čiste“ i hipertrofirane države koja je sama sebi svrha nasukala se na relativnome i apsolutnome siromaštvu velikoga broja građana te gospodarskoj besperspektivnosti cijelih regija.
Formula uspjeha – nacionalizam i klijentelizam
U jednome od ovdašnjih paradoksa upravo su slavonske županije bile i ostale temeljnim stupom podrške HDZ-u iako je upravo ta stranka zaslužna za njihovo posvemašnje gospodarsko zaostajanje i recentni demografski slom. Zašto je i četvrt stoljeća nakon rata i doslovnoga pražnjenja dijelova zemlje moguće dobivati izbore na temi navodne borbe protiv onih koji mrze sve hrvatsko i koji Hrvatsku nikada nisu htjeli i to upravo tamo gdje Hrvata ima sve manje nije teško odgovoriti.
Nacionalizam i klijentelizam i dalje su formula izbornoga uspjeha tako da i dalje možemo očekivati beskonačni déjà vu obljetnica ratnih pobjeda i poraza, godišnjica diplomatskih uspjeha i osnivanja partijskih ogranaka, permanentno povećanje broja branitelja i ratnih vojnih invalida, izmišljanje novih pronatalitetnih politika i obećanja još snažnijih demografskih obnova.
Država uspješna samo na sportskim natjecanjima
Predsjednik Vlade Andrej Plenković danas se požalio da je njegov nedavni intervju za HRT “ignoriran” u javnosti, a kao dokaz te svoje blago rečeno začudne tvrdnje naveo je premali broj citata i to ne samo u drugim medijima već i na samom HRT-u. Moram priznati da sam kao i uvijek dosada njegov javni nastup popratio s velikom pažnjom i da me naročito dojmio dio u kojem je kao najveće hrvatske probleme detektirao “pretjerano negativno i pesimistično ozračje” i “aktere koji rade na demontaži države”.
Ako je to njegova stvarna polazna pozicija za eventualnu iole ozbiljniju javnu raspravu o uzrocima demografskoga kolapsa koju zaziva čak i HDZ-ov osječko-baranjski župan Ivan Anušić onda pomaka neće i ne može biti.
Kakvo bi to ozračje trebalo biti u državi koja jedine uspjehe bilježi na sportskim natjecanjima, a u svemu ostalome bitnom za život građana svojim je presporim napredovanjem ili ustrajnim nazadovanjem dospjela na samo dno svih europskih ljestvica? Zašto bi bilo pogrešno ili štetno razmontirati sve ono u toj državi što ju je učinilo mjestom iz kojega se samo nepovratno odlazi?
Tko će uopće ostajati u ovakvoj Hrvatskoj?
Trideset godina provedbene politike nacionalizma i klijentelizma ubilo je budućnost nacije i ako to premijer ne vidi ili što je vjerojatnije, ne želi vidjeti, onda će u Hrvatskoj i dalje ostajati samo oni koji si to mogu dozvoliti zbog obiteljskoga nasljedstva, položajne ili neke druge rente odnosno uspješnoga „učipljavanja“ ili pak moraju ostati zbog familijarne odgovornosti i obaveza.
U Hrvatskoj ima 209.000 više osiguranika HZZO-a nego što je stanovnika, u biračkim spiskovima je pola milijuna više osoba nego što je punoljetnih građana, u 191 naselju nema ni jednoga stanovnika, gotovo polovina svih građana starijih od trideset godina je u mirovini, a na jednoga umirovljenika imamo 1,28 radno aktivnih, u nijednoj županiji u proteklih deset godina nije zabilježen porast broja stanovnika, a u dva grada pretvorena u nacionalne spomenike, Vukovaru i Kninu, broj stanovnika smanjen je u deset godina za 13,6 % odnosno 23,7 %.
Tih nekoliko redaka bilo bi dovoljno za „negativno i pesimistično ozračje“ te „demontažu“ svake države koja bi takav račun ispostavila svojim građanima, ali za premijera Andreja Plenkovića problem je u građanima, koji valjda u tim podacima ne pronalaze dovoljno dokaza da je „Vladi na prvome mjestu izgradnja društva i institucija.“ Poučeni ovim uspjesima možda bismo trebali strahovati od nekoga scenarija u kojemu Vladi i HDZ-u to ne bi bila primarna zadaća.