Zašto su apeli za zajedništvo naroda promašeni i što stvarno možemo naučiti od hrvatske reprezentacije
Recimo, za društvo koje od najranije dobi honorira prečice, trikove i veze, meritokracija kao temeljna vrijednost nije nevažna lekcija
Spektakularni uspjeh hrvatske reprezentacije potaknuo je brojne društvene komentatore, stručnjake i novinske kolumniste da ponude recepte za promjenu Hrvatske, po uzoru na nogometnu reprezentaciju. Zasigurno iznošeni u dobroj namjeri i navijačkoj euforiji, ti prijedlozi uglavnom se vrte oko suviše načelnih ili jednostavno pogrešnih postavki, a da bismo ih zbilja mogli primijeniti. Stoga smo napravili pregled stvari kojima nas reprezentacija može inspirirati, kao i onih kojima ne može. Počnimo s onim što baš i nije aplikabilno na cijelo društvo:
Nacionalno zajedništvo
Apeli vladajućih političara za nacionalno zajedništvo zvuče logično, primamljivo i poželjno. No, u stvarnom životu, riječ je o neprovedivom i plitkom populizmu, kojeg političari eksploatiraju isključivo za potrebe osnaživanja vlastite pozicije – jer, svako narodno okupljanje znači i potrebu za liderom takvog okupljanja. Osim u ekstremnim uvjetima poput obrambenog rata, terorističkog napada ili prirodne katastrofe, jedinstvo naprosto nije moguće, a ako bolje razmislite, nije ni poželjno.
Moderno dinamično društvo počiva upravo na suprotnom – na što dubljoj i raznovrsnijoj razmjeni ideja, argumenata, teza, protuteza i mišljenja, kao i na pravu pojedinca na razno razne opsesije, vrijednosti, ukuse, aspiracije, omiljene nogometaše, fetiše, pa i zablude. Zajedništvo se može postići na važnim načelnim i univerzalnim vrijednostima – recimo, na tome da svi imaju pravo na svoje opsesije, vrijednosti, ukuse, aspiracije, omiljene nogometaše, fetiše, pa i zablude.
2. Model uspjeha
Senzacionalan uspjeh hrvatske reprezentacije, pišu komentatori po dnevnim novinama, mogao bi se iskoristiti kao inspiracija i obrazac za uspjehe u ostatku društva. Problem s ovom tezom jest što je model Hrvatske zapravo već istovjetan modelu hrvatske reprezentacije: nekoliko izvanredno talentiranih i marljivih pojedinaca, koji nove vrijednosti u sve većoj mjeri stvaraju u inozemstvu – izvan, a ne unutar, hrvatskog društvenog sustava – i velika količina onih koji nisu imali prilike za uspjeh.
Isti obrazac ponavlja se u znanosti, poduzetništvu, medicini, školstvu, dizajnu i sportu: svjetski važni i afirmirani znanstvenici, veznjaci, kirurzi, biznismeni, arhitekti, koji svoje uspjehe ostvaruju usprkos, a ne radi, okruženja u kojem su formirani. Svi oni su, nažalost, eksces, a ne proizvod sustava – na svakog Rimca dolazi barem desetak klinaca koje javnoškolski sustav upropasti. Dovoljno je promotriti razlike između hrvatske nogometne reprezentacije i hrvatske nogometne lige, i postat će vam jasno zašto su ove teze sasvim promašene.
3. Vjera i dragi Bog
U većini nastupa nakon utakmice, izbornik Zlatko Dalić spomene “dragog Boga”, što su pojedini komentatori iskoristili za tezu da današnja Hrvatska spas može pronaći u vjeri. Na stranu interpretacije kako nam u pojedinim stvarima poput bankrotiranog mirovinskog sustava zbilja može pomoći još samo dragi Bog; Dalićevo pozivanje na vjeru njegovo je privatno pravo, no ono ne može učiniti puno za hrvatski porezni sustav, zdravstvo, školstvo ili poduzetništvo (za razliku od univerzalno kršćanskih vrijednosti poput empatije, uključivosti, solidarnosti i poniznosti).
No, postoje stvari koje apsolutno možemo naučiti od hrvatske reprezentacije.
1. Afirmacija meritokracije
Izostanak Zdravka Mamića s ovog prvenstva, kao što smo pisali jučer, donio je momčadi ogromnu količinu mirnoće, stabilnosti i samostalnosti, što je izborniku i igračima očito bilo potrebno da prodišu. Također, kao temeljna vrijednost afirmirana je čista meritokracija – ne pamtimo utakmice Hrvatske na kojem se manje raspredalo o favoriziranim igračima, suspektnim izmjenama, izvannogometnim pritiscima i nelogičnim kadrovskim kalkulacijama (Radošević, anyone?).
Snažan je dojam, kako za Hrvatsku ovaj put nastupaju baš oni igrači koji su se za to pošteno izborili, bez obzira je li iza njih naslov Lige prvaka (Modrić), ili neuspješna sezona nakon propalog transfera života (Perišić, koji je lani trebao potpisati za Manchester United). Izbacivanje Nikole Kalinića bila je još jedna poruka u tom smjeru – igraju oni koji se uistinu ubijaju da igraju, a ne oni koji poziciju unutar momčadi pokušavaju izgraditi prečicama. Za hrvatsko društvo, koje od najranije dobi honorira prečice, trikove i veze, meritokracija kao temeljna vrijednost nije sasvim nevažna lekcija.
2. Model uspjeha
Kako smo pojasnili gore, hrvatska reprezentacija teško može biti obrazac za ostvarenja u drugim područjima, jer taj društveni model već gajimo. No, na ovom prvenstvu hrvatski reprezentativci demonstrirali su važne lekcije o uspjehu na prizemnijoj, osobnoj razini koja se ne tiče sustava – sumanut trud, manijakalna volja za pobjedom, visoka razina koncentracije u trenucima kada ona ne bi trebala biti fiziološki moguća, vrijednosti su koje ipak mogu svladati svaki truli kontekst.
Poslovni giganti od Warrena Buffeta do Elona Muska uporno ističu luđački trud kao jedinu istinsku vrijednost na koju možete utjecati. Okolnosti su uvijek problematične, istinski talent rijedak, a inspiracija uglavnom prenaglašena kao kategorija uspjeha. Za Marija Mandžukića ne može se reći da posjeduje elitni nogometni talent, kakav je vidljiv kod Lea Messija ili Tonija Kroosa. Njegovo stasanje u Marsoniji zbilja se ne može okarakterizirati kao naročito lagodan kontekst, prema stasanju u nogometnoj akademiji Barcelone. No, Mandžukić je u finalu Svjetskog prvenstva.
3. Profesionalizacija, a ne lupetanje
Godinama bombardirani s načelnim i zatupljujućim frazama o “našoj klasi”, “motivaciji”, “inspiraciji”, “trudu” i tako dalje, pa konstrukcijama o neprijateljima reprezentacije, osvježavajuće je čuti razmišljanja o ultradefanzivnoj igri Francuske, o prostoru, o pozicioniranju, o trokutima. Dojma smo kako je na nizu stvari, od medicinske skrbi do skautiranja protivnika, ruski izlet daleko najprofesionalnije pripreman još od mandata Slavena Bilića (bez obzira što sama realizacija nije uvijek bila perfektna).
Nije sasvim slučajno što Modrić i Rakitić prvi put izgledaju dobro zajedno, kao što nije slučajno da se Hrvatska triput vraća s ruba ponora – izuzev utakmice protiv Danske, u svakoj smo uspijevali uspostaviti dominaciju i popraviti vlastite greške, s više ili manje uspjeha. Drugo, dojma smo kako je upravo mirna priprema doprinijela izostanku nervozne i očekivano defetističke reakcije na iznimno rano primljene golove protiv Danske i Engleske, odnosno iznimno kasne protiv Rusije i Danske. Nije samo pitanje luđačke energije ili kolektivnog naboja – Hrvatska je ipak znala što radi.
4. Osobni integritet i iskrenost
Zlatko Dalić inzistirao je na svom zamišljenom sastavu stručnog štaba hrvatske reprezentacije, koji je uključivao legendarnog golman Dražena Ladića. Ladić, kao što je poznato, vodi sporove protiv Dinama, radi čega su šefovi HNS-a bili prilično neeuforični oko njegovog angažmana. No, Dalić nije posustao i izborio se za Ladićevo uključivanje u reprezentaciju, čime je demonstrirao značajnu razinu osobnog integriteta kakvu ne možemo zamisliti na primjeru njegovog prethodnika Ante Čačića.
Osim slučaja Ladić, izbornik Dalić pošteno je reagirao nakon svake utakmice hrvatske reprezentacije, te bi korektno kazao da stvari nisu funkcionirale, ili da smo se morali značajno prilagoditi, ili da je protivnik u nekim stvarima bio bolji. Većina njegovih prethodnika uvrijedila bi se na takve ocjene i suvereno bi nam lagali kako smo igrali izvanredno, samo što to neprijateljski novinari ili navijači ne žele priznati. Osobni integritet, što uključuje iskrenost u situacijama u kojima je najteže biti iskren, preduvjet je svakog ozbiljnijeg uspjeha.