Europska komisija objavila je u petak rezultate anketnoga istraživanja provedenoga u prvih pet dana ove godine prema kojemu zamjena kuna za euro prilikom gotovinskih plaćanja protječe bez ikakvih problema. Za razliku od Europske komisije koja je provela profesionalno napravljeno istraživanje hrvatska Vlada je na osnovi nekoliko medijskih napisa i internetskih komentara napravila pravu paniku oko „neopravdanoga dizanja cijena roba i usluga“.
Najprije moram konstatirati da u tržišnim ekonomijama ne postoji i ne može postojati pojam „neopravdano dizanje cijena“, pod uvjetom da se te cijene određuju tamo gdje postoji slobodna tržišna utakmica i gdje one nisu podložne odobrenju regulatornih tijela. Budući da ni Vlada ni Sabor nisu nekom uredbom ili zakonom maksimalizirali cijene prije i neposredno poslije konverzije, na primjer potrošačke košarice i najvažnijih energenata, ne vidim način na koji bi bilo tko bio ograničen u slobodnome određivanju cijena.
Vlada nema nikakav suvisli plan
Cijela ova isforsirana drama u kojoj vojska državnih inspektora po nalogu Vlade treba provjeravati na koji je način napravljena konverzija treba valjda dokazati da je Vlada jako zabrinuta zbog visoke stope inflacije i daljnje kontinuirane erozije životnoga standarda većine građana. Nažalost po Vladu, a još više po građane, to nije točno i ova farsa pokazuje da Vlada zapravo ne zna zašto je Hrvatska prošle godine bila među europskim zemljama s najvišom stopom inflacije i da nema nikakav suvisli plan što treba učiniti da se inflacija u ovoj godini smanji. Hoće li proizvođači, trgovci ili ugostitelji povisiti svoje cijene 1. siječnja prilikom uvođenja eura ili će to učiniti petnaest dana kasnije potpuno je nevažno.
Vlada je dužna svojom politikom i odlukama stvoriti okruženje u kojemu do takvoga povećanja cijena uopće neće doći ili prevedeno, Vlada bi trebala imati za cilj da u Hrvatskoj u 2023. godini stopa inflacije bude manja od prosjeka za eurozonu. U ostvarenju toga cilja glavno oruđe sigurno nije Državni inspektorat i galama zbog „neopravdanoga dizanja cijena“ već najprije zauzdavanje državne i javne potrošnje, zamrzavanje cijena usluga državnih, lokalnih i privatnih monopola i oligopola te odgovarajući rad državnih agencija nadležnih za funkcioniranje tržišta.
Treba li HAKOM dozvoliti teleoperaterima ugradnju „inflacijske klauzule“ u ugovore s korisnicima puno je krupnije pitanje od toga je li kava u kafićima poskupjela s konverzijskih 1,60 € na 1,80 €. Ako s „inflacijskom klauzulom“ krenu i svi drugi koji su u monopolnom položaju na tržištu, a do sada su pružali usluge po fiksnim cijenama za ugovoreno razdoblje, prošlogodišnja stopa inflacije bit će zasigurno nadmašena, a odgovornost za to bit će upravo na onima koji su dozvolili ugovaranje „inflacijske klauzule“.
Postoji li stvarna tržišna utakmica?
Zakašnjeli, ali hvalevrijedan ulazak Hrvatske u eurozonu i Schengen učinio je i slovenske Brežice predgrađem Zagreba. Očito je da su to zanemarile ili previdjele nadležne službe pojedinih trgovačkih lanaca, ponajviše onih koji pod istim nazivom posluju s jedne i druge strane državne granice, pa se javnost cijeli tjedan zabavlja s razlikama u maloprodajnim cijenama istih proizvoda na policama hrvatskih i slovenskih trgovina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Čak se hrvatska Porezna uprava našla pozvanom da upozori javnost da se na dio artikala čije su maloprodajne cijene više u hrvatskim nego u slovenskim trgovinama obračunava manja stopa PDV-a u Hrvatskoj nego u Sloveniji. Tako smo došli do najvažnijega pitanja na svakome segmentu tržišta: Postoji li stvarna tržišna utakmica među onima koji prodaju svoje robe i usluge? Polazeći od nespornih činjenica da su maloprodajne cijene cijeloga niza prehrambenih artikala niže u slovenskim nego u hrvatskim trgovinama te da gotovo polovina hrvatskih građana stanuje najviše 45 minuta vožnje od najbliže slovenske trgovine vrlo je vjerojatno da u relativno kratkome razdoblju možemo očekivati konvergenciju cijena.
Hrvatska ima bogatu tradiciju prekogranične kupovine. HNB je bio izračunao da su 1999. godine hrvatski građani potrošili milijardu dolara na kupnju svakodnevnih artikala u susjednim zemljama. To je bila posljedica provođenja takozvane „politike zaštite domaće proizvodnje“ visokim carinskim stopama i dodatnim nametima pa su Hrvati kupovali i hrvatske proizvode po daleko manjim cijenama u susjedstvu, ponajviše u slovenskim i bosansko-hercegovačkim trgovinama.
Hrvatska i Slovenija opet jedno tržište
Budući da su u međuvremenu svi zainteresirani naučili lekciju pod radnim nazivom „Hrvatska nije Japan“ i da se većina kupaca ponaša racionalno nastojeći platiti što manje za određeni proizvod ili uslugu, lokalni trgovci, ali i oba ministarstva financija, morat će priznati činjenicu da su Hrvatska i Slovenija nakon tri desetljeća opet jedno tržište.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Trenutačne razlike u maloprodajnim cijenama artikala na policama slovenskih i hrvatskih trgovina nisu samo posljedica razlike u stopi PDV-a na pojedinim vrstama roba, preskupe hrvatske države i većih logističkih i distribucijskih troškova u Hrvatskoj nego u Sloveniji, već ponajviše strukture samih tržišta. U Sloveniji se žestoko međusobno nadmeću tri diskontna trgovačka lanca, Lidl, Hofer i Eurospin, dok je u Hrvatskoj Lidl još uvijek jedini diskontni trgovac s nacionalnom prodajnom mrežom.
Vlada Andreja Plenkovića imala je jedinstvenu priliku utjecati na tržišnu strukturu kada je 2017. godine došlo do sloma Agrokora. Tada je mogla raskomadati Konzum i za dio njegove trgovačke mreže potražiti kupca među vodećim europskim diskontnim trgovačkim lancima. Umjesto da tako potakne još žešću tržišnu utakmicu koja bi dovela do nižih cijena od onih u Sloveniji, Vlada ne samo da je zadržala cjeloviti Konzum, nego je protivno vlastitim najavama ostavila i Agrokor pod jednom kapom.
Preslika slovenskog modela naplate cestarina
U Hrvatskoj su ukupni transportni i distribucijski troškovi viši nego u Sloveniji, a značajan udio tih troškova otpada i na način naplate cestarina. Već sam nekoliko puta pisao da Vlada Andreja Plenkovića uporno izbjegava uvesti e-vinjete iako je resorni ministar i potpredsjednik Vlade Oleg Butković najavio njihovo uvođenje još u prvome tjednu svoga mandata, daleke 2016. godine kada je Andrej Plenković još bio zastupnik u Europskome parlamentu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Njegove recentne najave i dalje su vrlo neodređene, ali izgleda da još uvijek ne želi kopirati model koji uz manje razlike uspješno primjenjuju Slovenija, Austrija, Češka, Slovačka i Mađarska već je u potrazi za modelom automatizirane naplate cestarine po prevaljenome kilometru. To bi riješilo problem sramotnih višesatnih čekanja pred naplatnim kućicama, ali bi i dalje cijena cestarine bila previsoka za građane i gospodarstvo.
Nevjerojatno je da u toj cijeloj ministarskoj ekipi, od Davora Božinovića, Marka Primorca i Davora Filipovića pa do Olega Butkovića nema baš nikoga tko bi shvatio da je ulazak u Schengen i eurozonu samo prvi korak u pravome smjeru, a da ostale korake moramo učiniti posve sami. Jedan od njih je i preslika slovenskoga modela naplate cestarine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto su cijene u istom trgovačkom lancu različite u Hrvatskoj i Sloveniji? I ne, glavni razlog nije stopa PDV-a
Vlada je, slučajno ili namjerno, napravila paniku oko promjene cijena
Vlada je 2017. mogla raskomadati Konzum i za dio njegove trgovačke mreže potražiti kupca među vodećim europskim diskontnim trgovačkim lancima. Umjesto da tako potakne još žešću tržišnu utakmicu koja bi dovela do nižih cijena od onih u Sloveniji, Vlada ne samo da je zadržala cjeloviti Konzum, nego je ostavila i Agrokor pod jednom kapom.
Europska komisija objavila je u petak rezultate anketnoga istraživanja provedenoga u prvih pet dana ove godine prema kojemu zamjena kuna za euro prilikom gotovinskih plaćanja protječe bez ikakvih problema. Za razliku od Europske komisije koja je provela profesionalno napravljeno istraživanje hrvatska Vlada je na osnovi nekoliko medijskih napisa i internetskih komentara napravila pravu paniku oko „neopravdanoga dizanja cijena roba i usluga“.
Najprije moram konstatirati da u tržišnim ekonomijama ne postoji i ne može postojati pojam „neopravdano dizanje cijena“, pod uvjetom da se te cijene određuju tamo gdje postoji slobodna tržišna utakmica i gdje one nisu podložne odobrenju regulatornih tijela. Budući da ni Vlada ni Sabor nisu nekom uredbom ili zakonom maksimalizirali cijene prije i neposredno poslije konverzije, na primjer potrošačke košarice i najvažnijih energenata, ne vidim način na koji bi bilo tko bio ograničen u slobodnome određivanju cijena.
Vlada nema nikakav suvisli plan
Cijela ova isforsirana drama u kojoj vojska državnih inspektora po nalogu Vlade treba provjeravati na koji je način napravljena konverzija treba valjda dokazati da je Vlada jako zabrinuta zbog visoke stope inflacije i daljnje kontinuirane erozije životnoga standarda većine građana. Nažalost po Vladu, a još više po građane, to nije točno i ova farsa pokazuje da Vlada zapravo ne zna zašto je Hrvatska prošle godine bila među europskim zemljama s najvišom stopom inflacije i da nema nikakav suvisli plan što treba učiniti da se inflacija u ovoj godini smanji. Hoće li proizvođači, trgovci ili ugostitelji povisiti svoje cijene 1. siječnja prilikom uvođenja eura ili će to učiniti petnaest dana kasnije potpuno je nevažno.
Vlada je dužna svojom politikom i odlukama stvoriti okruženje u kojemu do takvoga povećanja cijena uopće neće doći ili prevedeno, Vlada bi trebala imati za cilj da u Hrvatskoj u 2023. godini stopa inflacije bude manja od prosjeka za eurozonu. U ostvarenju toga cilja glavno oruđe sigurno nije Državni inspektorat i galama zbog „neopravdanoga dizanja cijena“ već najprije zauzdavanje državne i javne potrošnje, zamrzavanje cijena usluga državnih, lokalnih i privatnih monopola i oligopola te odgovarajući rad državnih agencija nadležnih za funkcioniranje tržišta.
Treba li HAKOM dozvoliti teleoperaterima ugradnju „inflacijske klauzule“ u ugovore s korisnicima puno je krupnije pitanje od toga je li kava u kafićima poskupjela s konverzijskih 1,60 € na 1,80 €. Ako s „inflacijskom klauzulom“ krenu i svi drugi koji su u monopolnom položaju na tržištu, a do sada su pružali usluge po fiksnim cijenama za ugovoreno razdoblje, prošlogodišnja stopa inflacije bit će zasigurno nadmašena, a odgovornost za to bit će upravo na onima koji su dozvolili ugovaranje „inflacijske klauzule“.
Postoji li stvarna tržišna utakmica?
Zakašnjeli, ali hvalevrijedan ulazak Hrvatske u eurozonu i Schengen učinio je i slovenske Brežice predgrađem Zagreba. Očito je da su to zanemarile ili previdjele nadležne službe pojedinih trgovačkih lanaca, ponajviše onih koji pod istim nazivom posluju s jedne i druge strane državne granice, pa se javnost cijeli tjedan zabavlja s razlikama u maloprodajnim cijenama istih proizvoda na policama hrvatskih i slovenskih trgovina.
Čak se hrvatska Porezna uprava našla pozvanom da upozori javnost da se na dio artikala čije su maloprodajne cijene više u hrvatskim nego u slovenskim trgovinama obračunava manja stopa PDV-a u Hrvatskoj nego u Sloveniji. Tako smo došli do najvažnijega pitanja na svakome segmentu tržišta: Postoji li stvarna tržišna utakmica među onima koji prodaju svoje robe i usluge? Polazeći od nespornih činjenica da su maloprodajne cijene cijeloga niza prehrambenih artikala niže u slovenskim nego u hrvatskim trgovinama te da gotovo polovina hrvatskih građana stanuje najviše 45 minuta vožnje od najbliže slovenske trgovine vrlo je vjerojatno da u relativno kratkome razdoblju možemo očekivati konvergenciju cijena.
Hrvatska ima bogatu tradiciju prekogranične kupovine. HNB je bio izračunao da su 1999. godine hrvatski građani potrošili milijardu dolara na kupnju svakodnevnih artikala u susjednim zemljama. To je bila posljedica provođenja takozvane „politike zaštite domaće proizvodnje“ visokim carinskim stopama i dodatnim nametima pa su Hrvati kupovali i hrvatske proizvode po daleko manjim cijenama u susjedstvu, ponajviše u slovenskim i bosansko-hercegovačkim trgovinama.
Hrvatska i Slovenija opet jedno tržište
Budući da su u međuvremenu svi zainteresirani naučili lekciju pod radnim nazivom „Hrvatska nije Japan“ i da se većina kupaca ponaša racionalno nastojeći platiti što manje za određeni proizvod ili uslugu, lokalni trgovci, ali i oba ministarstva financija, morat će priznati činjenicu da su Hrvatska i Slovenija nakon tri desetljeća opet jedno tržište.
Trenutačne razlike u maloprodajnim cijenama artikala na policama slovenskih i hrvatskih trgovina nisu samo posljedica razlike u stopi PDV-a na pojedinim vrstama roba, preskupe hrvatske države i većih logističkih i distribucijskih troškova u Hrvatskoj nego u Sloveniji, već ponajviše strukture samih tržišta. U Sloveniji se žestoko međusobno nadmeću tri diskontna trgovačka lanca, Lidl, Hofer i Eurospin, dok je u Hrvatskoj Lidl još uvijek jedini diskontni trgovac s nacionalnom prodajnom mrežom.
Vlada Andreja Plenkovića imala je jedinstvenu priliku utjecati na tržišnu strukturu kada je 2017. godine došlo do sloma Agrokora. Tada je mogla raskomadati Konzum i za dio njegove trgovačke mreže potražiti kupca među vodećim europskim diskontnim trgovačkim lancima. Umjesto da tako potakne još žešću tržišnu utakmicu koja bi dovela do nižih cijena od onih u Sloveniji, Vlada ne samo da je zadržala cjeloviti Konzum, nego je protivno vlastitim najavama ostavila i Agrokor pod jednom kapom.
Preslika slovenskog modela naplate cestarina
U Hrvatskoj su ukupni transportni i distribucijski troškovi viši nego u Sloveniji, a značajan udio tih troškova otpada i na način naplate cestarina. Već sam nekoliko puta pisao da Vlada Andreja Plenkovića uporno izbjegava uvesti e-vinjete iako je resorni ministar i potpredsjednik Vlade Oleg Butković najavio njihovo uvođenje još u prvome tjednu svoga mandata, daleke 2016. godine kada je Andrej Plenković još bio zastupnik u Europskome parlamentu.
Njegove recentne najave i dalje su vrlo neodređene, ali izgleda da još uvijek ne želi kopirati model koji uz manje razlike uspješno primjenjuju Slovenija, Austrija, Češka, Slovačka i Mađarska već je u potrazi za modelom automatizirane naplate cestarine po prevaljenome kilometru. To bi riješilo problem sramotnih višesatnih čekanja pred naplatnim kućicama, ali bi i dalje cijena cestarine bila previsoka za građane i gospodarstvo.
Nevjerojatno je da u toj cijeloj ministarskoj ekipi, od Davora Božinovića, Marka Primorca i Davora Filipovića pa do Olega Butkovića nema baš nikoga tko bi shvatio da je ulazak u Schengen i eurozonu samo prvi korak u pravome smjeru, a da ostale korake moramo učiniti posve sami. Jedan od njih je i preslika slovenskoga modela naplate cestarine.