Nekad je nužno odabrati stranu

Zašto u današnjem dogovoru oko Brexita baš nitko ne bi trebao proglasiti pobjedu?

EU i Britanija dogovorile su sporazum o budućim odnosima, čime je izbjegnut scenarij koji bi nakon 1. siječnja nanio veliku štetu gospodarstvima

BELFAST, NORTHERN IRELAND - JULY 02: Boris Johnson gives a television interview before a Hustings event at the Culloden House Hotel on July 2, 2019 in Belfast, Northern Ireland. Boris Johnson and Jeremy Hunt are contesting the Conservative party leadership contest following Prime Minister Theresa May's decision to step down as Prime Minister and party leader. (Photo by Charles McQuillan - Pool / Getty Images)
FOTO: Getty Images

Mutirani soj virusa koji hara zemljom. Potpuni kolaps na granicama. Otok odsječen od ostatka svijeta. Zadnji deadline za dogovor s EU-om pred vratima. Činilo se da je za Borisa Johnsona ovo tjedan iz pakla.

U 5 do 12, kako je to već puno puta ranije bivalo s Brexitom, britanska vlada i Europska unija ipak su se uspjele dogovoriti. Kaotičan tjedan zaključen je dramatičnom završnicom pregovora i sporazumom koji, navodno na ukupno dvije tisuće stranica s aneksima, precizira detalje budućih odnosa. Razvod je, nakon gotovo pola stoljeća, finaliziran sporazumno.

Šok nakon referenduma

Dogovor je postignut točno četiri i pol godine nakon što su se Ujedinjeno Kraljevstvo i ostatak EU-a probudili sa šokantnim rezultatima britanskog referenduma. Narednih gotovo pet godina Brexit će dominirati britanskom, a velikim dijelom i europskom politikom.

Već tog petka, 24. lipnja 2016. godine, Brexit je okončao jednu političku karijeru, prvu u cijelom nizu. Britanski premijer David Cameron dao je ostavku. Njegova vlada izgubila je referendumsku kampanju u kojoj se zalagala za ostanak zemlje u EU. Euroskeptici, među kojima je bio i sadašnji premijer Johnson, tijesno su pobijedili. Je li to bila sasvim fer pobjeda, drugo je pitanje.

Sporne teme pregovora

Doslovno do zadnjeg časa pregovore Londona i Bruxellesa proganjalo je naslijeđe te referendumske kampanje. Pristaše Brexita – a u tom je taboru, ponovimo, i aktualni premijer – obećavale su svojedobno da će Britanija, jednom kad se ‘oslobodi’ članstva u EU, ponovno preuzeti potpunu kontrolu nad britanskim vodama i ribarstvom (EU, podsjetimo, ima tzv. zajedničku ribarstvenu politiku).

Ribarstvo je tako postalo svojevrstan simbol (vraćenog) suvereniteta, a u obalnim zajednicama – koje su prije četiri i pol godine mahom glasale za izlazak iz EU-a – stvorena su golema očekivanja od postbreksitovskog vremena. To je jedan od razloga zašto je u finalnim tjednima pregovora ribarstvo ostalo među tri sporne teme.

U spas stiže mornarica

I jedan od razloga zašto je bilo sasvim zamislivo da djelatnost, koja britanskom gospodarstvu pridonosi marginalno, tek 0,12 posto BDP-a, potopi cjelokupne trgovinske pregovore o kojima ovise milijarde eura. Politička težina ovog pitanja daleko premašuje ekonomsku vrijednost – a to je, barem dijelom, i nasljeđe referendumske kampanje.

Koliko je to pitanje simbolički važno oslikava bizarna epizoda otprije nekoliko dana. Dok se još pregovaralo hoće li ribari iz Francuske i drugih EU članica ipak i nakon 1. siječnja moći (i pod kojim uvjetima) ribariti u britanskim vodama, vlada u Londonu je objavila da su četiri patrolna broda kraljevske mornarice spremna štititi britanske ribolovne vode u slučaju da trgovinski sporazum ne bude postignut.

Kompromis čuva obraz

Detalji tog sporazuma narednih će se dana još analizirati, u Britaniji svakako vrlo minuciozno, no jasno je da kompromisni deal treba omogućiti objema stranama da tvrde kako u tegobnim pregovorima nisu previše popustile, da su obranile svoje ‘crvene linije’, granice ispod kojih nisu bile spremne ići, pa ni pod cijenu kaotičnog Brexita.

Iz Downing Streeta je već stigla poruka da je ovim dogovorom zemlja preuzela kontrolu nad svojim novcem, granicama, zakonima, trgovinom i ribolovnim vodama” – u skladu s proklamiranim ciljevima nekadašnje pro-Brexit referendumske kampanje – a Johnson ističe da Britanija, prvi puta od 1973. godine, ponovno postaje neovisna obalna države s punom kontrolom nad svojim vodama. U sporazumu je predviđeno tranzicijsko razdoblje za ribarstvo.

(Ne)poštena konkurencija

Iz Bruxellesa poručuju da će sporazum omogućiti fer utakmicu na jedinstvenom tržištu, uz poštivanje EU normi i standarda. To je, također, bilo jedno od spornih pitanja u završnici pregovora: do koje razine će se Britanija morati držati europskih regula u budućnosti, u područjima poput zaštite okoliša ili državnih subvencija, kako bi imala privilegiran pristup EU tržištu.

EU je strahovala da bi Britanija, snižavanjem standarda ispod europskih, svojim tvrtkama mogla priskrbiti nepoštenu prednost (ako netko mora proizvoditi svoju robu bez državne potpore, a njegov konkurent dobiva državnu pomoć, jasno je da tržišta utakmica nije fer), a da bi onda te iste tvrtke konkurirale europskim poduzećima na zajedničkom tržištu.

Predsjednica Komisije Ursula von der Leyen kaže da su dogovoreni učinkoviti načini da EU može reagirati ako se tako nešto dogodi. Johnson tvrdi da nije pristao na zajednička pravila EU-a, nešto što su svojedobno zagovornici Brexita spočitavali njegovoj prethodnici Theresi May.

Britanci definitivno odlaze

“Danas osjećamo olakšanje, ali i određenu tugu (…)”, izjavio je glavni europski pregovarač Michel Barnier nakon objave da je sporazum postignut. Olakšanje jer je sporazum dogovoren na vrijeme, tugu jer Britanci definitivno odlaze. Iako je Britanija formalno iz EU-a izašla 31. siječnja, do kraja godine traje prijelazno razdoblje u kojem još uvijek primjenjuje europska pravila. Bez ovog dogovora, od 1. siječnja odnosi s EU-om bili bi dodatno otežani.

Sporazum, koji još trebaju potvrditi britanski zastupnici, predstavnici zemalja članica EU-a i Europski parlament, omogućit će nastavak trgovinskih i inih odnosa s manje prepreka – mada će ih, naravno, biti. Nije isto biti članica Europske unije ili biti vani, koliko god su pojedini gorljivi zagovornici Brexita možda priželjkivali da Britanija raskine veze s EU-om, a da pritom zadrži privilegije članice.

EU je pokazala da to jednostavno nije moguće, što je bilo iznimno bitno iz perspektive Bruxellesa. Dokazala je i da izlazak iz Unije nije jednostavna opcija, kakvom je pokušavaju prikazati razni euroskeptični populisti na kontinentu, a da politički može biti vrlo skliska – Brexit je, ponovimo, koštao premijerske karijere Camerona i Theresu May i cijeli niz nižerangiranih političara.

Život izvan Europske unije

Johnson je, pak, uspio “odraditi Brexit”, kao što je to upečatljivo obećavao u kampanji za lanjske prijevremene izbore. Bez obzira na vrlo izvjesne kritike na račun ovog sporazuma, britanski premijer je izbjegao scenarij da ga se smatra krivcem za eventualnu propast pregovora i kaotično napuštanje EU-a 1. siječnja, s potencijalno dramatičnim ekonomskim posljedicama.

Britanski gospodarstvenici, koji su do zadnjeg trena upozoravali na katastrofične rizike od no-deal scenarija, ali i poduzetnici u ostatku EU, s ovim dogovorom dobivaju kakvu-takvu izvjesnost, što je, pogotovo u ovim pandemijskim vremenima, prilično rijetka roba.

Sve bi strane, dakle, mogle zaključiti da su zadovoljne, mada nitko baš nema pravog razloga za zadovoljstvo. Europska unija prvi puta u povijesti gubi jednu državu, formalno još od veljače, ali definitivno i stvarno upravo sada. Britanija je na korak od prekida svih dosadašnjih veza s EU-om (i njihove zamjene novim, manje bliskim odnosima), ali tek će 2021. i godine koje slijede pokazati kakav im je uistinu život izvan Unije.