Nekad je nužno odabrati stranu

Zbog slučajeva poput Frke Petešića u Norveškoj padaju ostavke; u Hrvatskoj ga Vlada žestoko brani. U čemu je razlika

Objašnjenja Vlade o slučaju predstojnika ureda premijera sve su inventivnija

Norvežani su zabrinuti. Povjerenje u norveški parlament, instituciju koja uvijek ima visoki rejting u javnosti, naglo je palo, sa 78 posto u lipnju na 69 posto krajem prošle godine. Kad je u Hrvatskoj svojedobno izašla anketa Eurobarometra, po kojoj je samo 13 posto ljudi imalo povjerenja u Vladu i Sabor, nitko se nije uzrujao. Ali tamo je ipak riječ o Norveškoj.

Mediji i analitičari propituju što se dogodilo. Padu povjerenja, uvjereni su, kumovao je skandal s troškovima stanovanja zastupnika koji je u studenom kulminirao ostavkom dotadašnje predsjednice parlamenta.

Slučaj šefica parlamenta

Možda vam se čini da ste za taj slučaj već čuli: Eva Kristin Hansen dala je ostavku na mjesto čelnice parlamenta nakon što je otkriveno da joj je parlament neko vrijeme plaćao stan u Oslu iako ima kuću nedaleko glavnog grada. Parlament zastupnicima daje stan na raspolaganje ako žive više od 40 kilometara od Osla. Kuća gospođe Hansen udaljena je od glavnog grada 29 kilometara.

Tvrdila je da je pogrešno protumačila pravila, ali je ipak odstupila. Njezina karijera čelnice parlamenta trajala je manje od sedam tjedana. Nije to bio ni jedini slučaj. Službena istraga je, prema medijskim izvješćima, obuhvatila ukupno šest zastupnika iz različitih političkih opcija.

Iz ovakvih slučajeva stvara se dojam da “političari sebi daju povlastice koje obični građani ne mogu očekivati. To definitivno nije dobro za povjerenje javnosti u političare”, sažeo je problem Hans Fredrik Marthinussen, profesor prava na sveučilištu u Bergenu, u razgovoru za Financial Times.

Slučaj šefa kabineta

Dva mjeseca ranije, u rujnu, ostavku je bio primoran dati i čelnik tamošnjih kršćanskih demokrata, nakon što su mediji otkrili da je godinama koristio pravo na parlamentarni stan, iako je u vlasništvu imao dio nekretnine nedaleko Osla. Ostavku je dao nakon slabih rezultata na izborima uoči kojih se priča o njegovom stambenom pitanju i otvorila. Ukratko, bio je prijavljen na adresi svojih roditelja, što mu je omogućilo da koristi zastupnički stan u glavnom gradu.

Možda vam se čini da ste za sličan slučaj već čuli: Zvonimir Frka Petešić, predstojnik ureda premijera Andreja Plenkovića, upravo ovih dana pokušava objasniti zašto je, umjesto u Zagrebu gdje evidentno živi i radi, prebivalište prijavio na drugom kraju zemlje, na Dugom otoku, u obiteljskoj kući svoga oca. U Salima, prema vlastitim tvrdnjama, provodi “ljeto i većinu praznika” – tamo se, dakle, nije trajno nastanio, kako to zahtjeva zakon da bi u toj otočkoj općini mogao imati prebivalište.

Razna Vladina objašnjenja

Ali budući da u glavnom gradu nema nikakvu nekretninu, ni u vlasništvu ni u najmu, a stalna adresa mu je, ponovimo, na drugom kraju zemlje, država mu je osigurala stan za koji Frka Petešić plaća 484 kune mjesečno. Kako to objašnjavaju iz Vlade?

Iz Vlade su najprije tumačili da se predstojnik premijerova ureda nije prijavio u Salima da bi dobio državni stan, nego više nije mogao živjeti kod prijatelja s obitelji, a budući da nema svoju nekretninu, jedina je mogućnost bila da se prijavi na Dugom otoku. Zašto mu opcija nije bila najam stana u Zagrebu – najam na tržištu – nije objašnjeno.

Onda je iz nadležnog ministarstva stiglo tumačenje po kojem prebivalište uopće nema utjecaj na dodjelu državnog stana: “Budući da je dužnosnik potvrdio kako u vlasništvu ili najmu nema useljiv stan ili kuću u Zagrebu, na mjestu obavljanja preuzete dužnosti, g. Frka Petešić ostvario je pravo na dodjelu stana u državnom vlasništvu, nevezano od svog prebivališta. Stoga, u predmetnom slučaju, pitanje njegovog prebivališta nije bio uvjet u postupku donošenja odluke o dodjeli državnog stana”.

U čemu je ustvari razlika?

Znači li to da baš svaki dužnosnik može sutra zatražiti da mu država osigura stan – tako da, na primjer, proda stan u Zagrebu u kojem živi ili otkaže ugovor o najmu, ako je podstanar? Iz Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine u svom priopćenju to nisu razjasnili.

Postoje, istina, bitne razlike između hrvatskog i norveškog primjera. Recimo, bivša šefica norveškog parlamenta zaključila je da je njezina politička pozicija neodrživa nakon što se u cijeli slučaj oko stambenog zbrinjavanja zastupnika uključila policija. Norveški političar koji je bio prijavljen na adresi roditelja imao je, pak, doista u vlasništvu dio nekretnine nedaleko Osla i to nije sporio. Mediji su, uz to, javljali i o navodnim problemima s porezom. I tako dalje.

Dalo bi se zasigurno naći još manje ili više bitnih razlika između hrvatskog slučaja i onog norveškog u kojem su se, eto, redale i ostavke. Ali ključnu bi možda naprosto trebalo tražiti u banalnoj činjenici – tamo je ipak bila riječ o Norveškoj.