Zeleni New Deal je radikalan pokušaj Noama Chomskog da spasi svijet. Nažalost, apokalipsa je vjerojatnija nego njegovo ostvarenje

Iako se Pollinov plan, uz Chomskyev blagoslov, u mnogočemu može svrstati u sve snažniju političku struju ekosocijalizma, slavni Amerikanac nevoljko priznaje da bi baš globalni zeleni new deal, spašavajući budućnost svijeta, ujedno mogao spasiti i kapitalizam. Glavno je pitanje, međutim, je li ovaj plan uistinu blizu kakvog relevantnog rješenja za sve očiglednije probleme bliske sutrašnjice?

Odgovornost je intelektualaca razotkrivati laži

Pedeset i šest godina prošlo je otkako je Chomsky objavio esej Odgovornost intelektualaca. Napisan u ranijoj fazi Vijetnamskog rata, njegov napad na stručnjake koji se podanički odnose prema vlastitoj državi, braneći njezine zločine falsificiranjem činjenica ili (ne)svjesnim perpetuiranjem službene propagande, instantno ga je pretvorio u jednog od najutjecajnijih kritičara američke vojne intervencije u Vijetnamu. Intelektualci, privilegirani pojedinci u razmjerno slobodnim društvima, dužni su progovoriti o nepravdama države i drugih moćnih entiteta te razotkrivati njihove laži i „skrivene namjere“, argumentirao je Chomsky.

Tog se vodećeg principa – neovisno o tom što mislili o svemu što je tijekom desetljeća izgovorio ili napisao – Chomsky, čini se, drži sve do danas. Sad već u devedesetim godinama života, vodio je bitke na brojnim poljima. Krenulo je, dakako, s lingvistikom, u kojoj je izazvao pravu znanstvenu revoluciju, koju uspoređuju s onom kakvu je Einstein izazvao u fizici, ali u javnosti će znatno veći trag ostaviti kao društvenopolitički analitičar i aktivist.

Kao Amerikanac, najoštriji je uvijek bio prema djelovanju vlastite zemlje (dodao bih: to je načelo po kojem bi se trebao orijentirati svaki misleći pojedinac). Na prigovore koji su zbog toga stizali na njegov račun, pri čemu mu se osobito zamjeralo zbog marginaliziranja zločina drugih, u vrijeme Hladnog rata u prvom redu komunističkih država, odgovarao je da ne mrzi Ameriku; upravo suprotno, gledao ju je kao najslobodniju zemlju na svijetu, i baš zato je potrebno činiti sve da postane još slobodnija.

U najslobodnijoj zemlji na svijetu Chomsky je zbog aktivizma više puta hapšen, a našao se i na notornoj Nixonovoj listi političkih neprijatelja SAD-a, no nastavio je progovarati o vojnim intervencijama u Aziji, Južnoj i Srednjoj Americi, razvijajući pritom i utjecajnu kritiku mainstream medija, kojima je dodijelio središnju ulogu u posredovanju između vlade i stanovništva (opisao je to kao proizvodnju pristanka).

Pisao o velikim Titovim postignućima, ali…

Koliko god dio profesora na fakultetima društvenih znanosti bio nesklon uvažavanju njegovih analiza, proteklih je desetljeća bilo nemoguće proći studij novinarstva ili politologije bez razmatranja tih ideja, a na mnogim su obrazovnim ustanovama njegove knjige i danas neizostavna literatura.

Kao anarhosindikalist ili libertarijanski socijalist, kako se politički izjašnjava, Chomsky je pokazivao i izuzetan interes za unutarnja pitanja socijalističkih država, pa je tako reagirao i na događaje u Jugoslaviji. Primjerice, na samom kraju 1974. sa skupinom istomišljenika, “velikih prijatelja postignuća maršala Tita” koji je izgradio “novi demokratski socijalizam”, jugoslavenskom vođi šalje protestno pismo zbog “suzbijanja akademskih sloboda” u zemlji.

Nema sumnje, govoriti o demokratskom socijalizmu u Jugoslaviji samo dvije godine nakon udarca na hrvatske proljećare, odnosno nakon smjene srpskog liberalnog vodstva predvođenog Latinkom Perović i Markom Nikezićem, u najmanju je ruku promašeno, no zapravo dobro odražava naivnost, nerealna očekivanja i ignoranciju dijela zapadnih intelektualaca.

Deset godina iza tog pisma, New York Review of Books objavljuje još jednu reakciju Chomskog i njegovih suradnika. Kako je Tito već nekoliko godina bio mrtav, zabrinuti zapadni intelektualci ovaj put pozivaju na širu protestnu akciju protiv jugoslavenskih vlasti koje progone i zatvaraju mlade intelektualce.

S prijelazom u novi milenij gubi mnoge zagovornike

Osim šest “mladih intelektualaca” uhićenih u Beogradu (među njima je bio i Vladimir Mijanović, šezdesetosmaš poznatiji kao Vlada Revolucija), Chomsky je zahtijevao trenutačno oslobađanje sveučilišnog asistenta iz Sarajeva, tog ljeta osuđenog na osmogodišnju kaznu zatvora zbog “kontrarevolucionarnog djelovanja” i srpskog nacionalizma. Radilo se o Vojislavu Šešelju.

Daleko od toga da je slučaj Šešelj bio jedini primjer gdje se Chomsky malo “zaletio”, no do kraja prošlog stoljeća Amerikanac se neosporno nametnuo kao jedan od utjecajnijih javnih intelektualaca svijeta, i redovito je bio pri vrhu najprodavanijih publicista i najcitiranijih znanstvenika.

Ipak, nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. uobičajena ga je retorika sve češće dovodila u sukobe s nekadašnjim simpatizerima – povlačenje paralela između al-Qaede i američke vlade za mnoge će biti neprobavljiv zalogaj. Jednostavno je izgubio svaki kompas, napisao je Christopher Hitchens, njegov raniji zagovornik.

Kad se Chomsky i konzervativci slože, to nije mala stvar

Posljednjih godina Chomsky, čini se, više prostora posvećuje pitanjima nejednakosti, umjetne inteligencije, a onda i klimatskim promjenama, što je i glavna tema knjige o kojoj govorimo. Prevedena u veljači ove godine u izdanju Naklade Ljevak (prev. Damir Biličić), u izvorniku je objavljena još 2020. godine, usred pandemije koronavirusa i zadnje godine mandata Donalda Trumpa. Zbog toga će se pojedini naglasci možda učiniti već i zastarjelim, no sugovornici načelno uspijevaju izbjeći da tada aktualnija tema pandemije uzurpira važnost nesumnjivo ključnom pitanju budućnosti.

Rješenje problema – argumentira Chomskyjev sugovornik, lijevo orijentirani ekonomist Robert Pollin – nalazi se u globalnom zelenom New Dealu, no iako će kod nekih i sama ova sintagma izazvati podsmijeh ili nervozu, uvidom u ideje nekih drugih, utjecajnih konzervativnih ili centristički pozicioniranih analitičara, može se primijetiti da s autorima ove knjige dijele i ozbiljnu razinu konsenzusa. A kad se Noam Chomsky i konzervativci negdje slože, to nije mala stvar.

Čini se da je danas svima osim analfabetima, otužnim reakcionarima i zlonamjernim cinicima jasno da se stvari moraju drastično mijenjati.

Prilog poznatoj Trumpovoj opsesiji zidovima

Kako sam ranije spomenuo, Chomsky ovdje nerijetko vodi bitku s Republikanskom strankom i Trumpom, pa će u svojim sekcijama teksta ekspresno otvoriti baražu po onom u što se njegova stranka – kojoj je, priznaje, u prošlosti znao dati svoje biračko povjerenje – pretvorila u mandatu vjerojatno najgoreg predsjednika u američkoj povijesti (kojeg dobar dio republikanske glasačke baze smatra najboljim).

Podsjeća nas Chomsky na individualna bulažnjenja Trumpovih suradnika, primjerice bivšeg državnog tajnika Mikea Pompea koji je u jednom trenutku razmatrao mogućnost da je sam Bog poslao Trumpa da spasi Izrael od Irana, no ukazuje i na tužnu činjenicu da samo oko 25 posto republikanaca prihvaća činjenicu da je čovjek odgovoran za globalno zagrijavanje (ako uopće priznaju da se taj proces uistinu odvija).

S druge strane, mada je nebrojeno puta doveo u pitanje razmjere klimatskih promjena, sam Trump neuspješno je pokušao podići zid oko svojih golf terena na zapadnoj obali Irske, gdje im polako prijeti opasnost od erozije tla i podizanja razine mora (no možda to više veze ima s Trumpovom dobro poznatom strašću prema zidovima?).

Neoliberalizam kao pokretačka snaga klimatske krize

Koliko god na drugim razinama bilo efikasno, posve je jasno da tržište ne može odgovoriti na kompleksne probleme kakav predstavlja globalno zagrijavanje. Ugledni britanski ekonomist Nicholas Stern, u jednom trenutku i čelni ekonomist Svjetske banke, još je 2007. godine izjavio da su klimatske promjene “plod najvećeg zakazivanja tržišta koje je svijet ikad vidio.”

Za naš dvojac nema dvojbe, čudovište u priči zove se neoliberalizam, “pokretačka snaga klimatske krize”, kako ga opisuje Pollin, devijaciju klasičnog liberalizma u kojoj se korporacijama dopušta maksimalna eksploatacija sve dok se ne nađu u krizi. Onda ih – a tome smo više puta svjedočili – moraju čupati nacionalne vlade i porezni obveznici. Pollinovim riječima: “To je u biti socijalizam, za kapitaliste, te nesmiljeni kapitalizam posve slobodnog tržišta, za sve ostale.”

Ne ostaje pritom Pollin na tim općim mjestima. Izdvojimo primjer naftnih kompanija ExxonMobilea i Shella koje su još osamdesetih došle do prilično pouzdanih pretpostavki što bi se moglo dogoditi ako nastavimo s masovnim korištenjem fosilnih goriva. No korporacije su potom zakopale svoja istraživanja i pokrenule obilato financiranu masovnu kampanju zataškivanja i negiranja klimatskih promjena, usporedivu s onom kakvu je ranije provela duhanska industrija. Bitna razlika je u tome da njihov proizvod ne ubija samo ljude, nego čitav planet.

“Bez okolišanja, da, vrijeme je za paniku”

Iako bi to neki milijarderi htjeli mijenjati, zasad nema planeta B. “Budimo otvoreni, bez okolišanja, da, vrijeme je za paniku”, prije nekoliko godina rekao je Raymond Pierrehumbert, oksfordski profesor fizike i jedan od vodećih svjetskih glasova po pitanju klimatskih promjena, suautor izvještaja Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC) iz kojeg su još 2018. urgirali o nužnosti ograničavanja porasta temperature ispod 1,5 Celzijusa u odnosu na period prije 1900. godine (a ne ispod 2 stupnja kako je bilo ranije).

Njihov šesti sintezni izvještaj, objavljen tijekom proljetne konferencije u švicarskom Interlakenu, donio je dosad najdetaljnije (i najviše zabrinjavajuće) procjene. Više o tome kasnije.

Stručnjaci s različitih područja ne slažu se u svim detaljima, ali postoji neka razina konsenzusa da je dekarbonizacija, odnosno smanjenje emisije stakleničkih plinova, glavni potez za spašavanje onoga što se spasiti da. Ključan bi korak u tom trebali odigrati porezi. Ima već par godina kako se velika skupina ekonomista, među kojima se našlo i 28 dobitnika Nobelove nagrade, usuglasila da su porezi na emisije ugljika najefikasnije rješenje za provođenje nužne energetske tranzicije.

“Ispravljanjem dobro poznatog tržišnog neuspjeha, porez na ugljik poslat će snažan cjenovni signal zbog kojeg će nevidljiva ruka tržišta upregnuti ekonomske aktere u smjeru niskougljične budućnosti”, piše u prvoj točki izjavi.

Kontroverzna Nobelova nagrada američkom ekonomistu

Posebno je zanimljiv prijedlog da se tranzicijsko povećanje troškova energije stanovništvu nadoknadi tako da se sav prihod od poreza paušalno preusmjeri njima, kao svojevrsne “karbonske dividende” (u ovom slučaju, govorilo se o američkim građanima). William Nordhaus, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2018. godine (upravo za “uključivanje klimatskih promjena u dugoročnu makroekonomsku analizu”) dvije godine kasnije u časopisu Foreign Affairs predlaže još konkretnije mjere.

Treba spomenuti, dodjela Nobela Nordhausu (zapravo priznanje za njegova istraživanja provedena prije pedesetak godina!) izazvala je snažan otpor dijela ekonomista i klimatskih stručnjaka koji su odbacivali njegove procjene o mogućim ishodima daljnjeg povećanja prosječne temperature. To je dodatno naglašeno zbunjujućim dobitničkim govorom u kojem je – protivno svim relevantnim istraživanjima – pred očima čitavog svijeta prikazao čudan graf koji je, između ostaloga, označavao da po nekim izračunima ekonomski troškovi suzbijanja klimatskih promjena nisu isplativi sve dok prosječna temperatura ne naraste za 4 stupnja Celzijeva.

O tom je kritički govorio i Pollin, no obojica se zapravo slažu o prijetnji od klimatskih promjena i porezu na ugljik kao ponajboljem rješenju. Nordhaus u gore spomenutom tekstu piše o nužnosti nametanja poreza koji bi onda, za razliku od neučinkovitih i dobrovoljnih poznatih inicijativa (Protokol iz Kyota, 1997; Pariški sporazum, 2015), pružio veoma opipljiv poticaj za poštivanje dogovora.

Potrebno je, dakle, mijenjati čitavu arhitekturu međunarodnih klimatskih dogovora.

Zarada naftnih kompanija ionako je prevelika

Nordhaus se ovdje načelno pridržava aktualnog konsenzusa o dopuštenom porastu temperature (odnosno govori o 2 Celzijusa kao o granici) i predlaže da se svima koji ne potpišu takav sporazum – on ih naziva free riderima – nametnu značajni financijski penali. Sugerira da bi se to moglo sprovesti visokim izvoznim tarifama za njihove proizvode, između ostaloga.

Dakako, Nordhaus nastoji zaobići ono što se u ekonomiji naziva “tragedijom zajedničkog dobra”, što je problem do kojeg dolazi kad pojedinci (u ovom slučaju i korporacije ili čitave nacije) koriste javne resurse vodeći se isključivo vlastitim interesima, neovisno o posljedicama koje bi to moglo ostaviti na čitavoj zajednici.

Chomsky i napose Pollin, u određenom zamislima idu još dalje. Nema sumnje da će zarada kompanija koje proizvode fosilna goriva postupno padati, no one definitivno imaju dovoljno vremena prodati dionice i preusmjeriti ih u drugu imovinu. Ako im pritom zarada opadne – što je prilično izvjesno, dodaje Pollin – neće biti velika šteta. Ako pogledamo razvoj situacije u posljednjih četrdeset godina, njihova je zarada ionako prevelika.

Zagovor državnog angažmana u zelenim politikama

Uz porez na ugljik, paralelno se trebaju odvijati javna ulaganja u ključne sektore i subvencioniranje privatnih zelenih ulaganja, uz adekvatne regulatorne mjere. Državno vodstvo ne znači i obustavljanje privatnog vlasništva, no proizvođači električne energije moraju se obvezati na ispunjavanje zadanih ciljeva u tranziciji prema nultoj stopi emisije ugljika.

“Direktori tih tvrtki potom se trebaju suočiti sa zatvorskim kaznama ne ispune li postavljene zahtjeve”, odlučan je Pollin. Financijske i političke interese svih onih koji bi se tome mogli protiviti, recimo privatnih (ExxonMobile) ili nacionalnih korporacijskih giganta (Gazprom, Aramco), jednostavno će trebati poraziti.

Ako se i ne bi složili s najradikalnijim prijedlozima ovog dvojca, brojni znanstvenici i politički analitičari također zagovaraju veći državni angažman u provođenju industrijske zelene politike.

U već spominjanom broju Foreign Affairsa, skupina znanstvenika s vodećih američkih institucija argumentira da je razvoj daljnjih rješenja načelno neizvediv bez snažne državne inicijative. U drugom tekstu, George P. Shultz i James A. Baker III – raniji američki ministri financija i državni tajnici u administracijama republikanaca Ronalda Reagana i Busha starijeg – dakle, ljudi koje se teško može opisati kao zelene ili socijaliste, inzistiraju da SAD i iz geopolitičkih interesa mora što prije uložiti značajne napore da sustigne Kinu po pitanju “tranzicije na zeleno”.

Europski zeleni plan nije dovoljan, tvrdi Pollin

“Pobjednik ove utrke u proizvodnji čiste energije određivat će ekonomsku i geopolitičku ravnotežu moći desetljećima unaprijed”, predviđaju iskusni političari, također zagovornici „karbonskih dividendi“ i penaliziranja država koje bi kršile buduće klimatske dogovore (Shultz je u međuvremenu preminuo, 2021. godine, nedugo nakon stotog rođendana).

Inicijative za zelene dogovore postoje već neko vrijeme. Posljednjih se godina u različitim varijantama javljaju na različitim kontinentima, od neuspješnog američkog do uspješnog južnokorejskog političkog organiziranja, no samo je na Starom kontinentu, na razini Europske unije, postignut dogovor između više država. Ako ih usporedimo s izvještajem IPCC-a, Europski zeleni plan i globalni zeleni New Deal o kojem piše Pollin, u mnogočemu su podudarni.

“Kad je riječ o postavljenim ciljevima, Europski zeleni plan zapravo je izvrstan. Postizanje smanjenja od 55 posto emisije svih stakleničkih plinova do 2030. i dosezanja nulte stope emisije do 2050. posve su u skladu s ciljevima za smanjenje emisije IPCC-ja”, navodi Pollin.

Dijele i pojedine naglaske po pitanju “klimatske pravde” i “pravedne tranzicije”, unapređivanju tehnologije i ostalim sintagmama koje lijepo zvuče (koje tek čekaju prave izazove u svijetu van birokratskih direktiva), no postoji i niz točaka u kojima se razlikuju, s krucijalnom iznimkom da Pollinov ima globalne ambicije. Europski plan jednostavno nije dovoljan, prije svega zbog nedovoljnih investicija, navodi Pollin. Iako je u međuvremenu EU napravila i dodatne iskorake, autor nije u krivu kad kaže da to neće biti dovoljno.

U toj potrazi možda i pronađemo adekvatna rješenja

U čemu je stvar? Čak i da EU uspije sprovesti svoj plan, teško je pobjeći od činjenice da su njezine članice odgovorne tek za nešto preko 7 posto svjetskih emisija stakleničkih plinova. Kineski je udio preko 32 posto, a američki nešto manje od 13 posto (kao i europski, zadnjih je godina u padu), što zajedno čini nešto preko 50 posto.

Osim što su povijesno neproporcionalno više pridonijele zagađenju, bogatije zemlje po glavi stanovnika i dalje rade višestruko “veću štetu”. No što kad recimo Indija – koja je već sada tu negdje uz EU po ukupnoj emisiji stakleničkih plinova – s predvidljivim gospodarskim rastom višestruko poveća svoj ugljični otisak po glavi stanovnika (njih je 1,4 milijarde naspram nekih 450 milijuna stanovnika EU)? A to je samo jedna od golemih zemalja u usponu.

Kad se stvari postave tako, situacija ne izgleda obećavajuće. Baš zato plan mora biti globalan, sugeriraju autori, i baš zato, dodao bih, moramo razmišljati i razgovarati čak i o radikalnim, naizgled nerealističnim i neizvedivim, za mnoge zasigurno utopijskim i suludim idejama poput onih koje izlažu Pollin i Chomsky, jer možda negdje u toj potrazi pronađemo adekvatna rješenja.

Da se razumijemo, plan je apsolutno megalomanski. Iz vizure geopolitičkog realizma, njihov prijedlog nema nikakve šanse, ali iz vizure geopolitičkog realizma, mnogo toga nije imalo šanse.

Kakva je budućnost nuklearne energije?

Određeni su aspekti plana sasvim realni i izvedivi. Oko potrebe za poboljšanjem standarda energetske učinkovitosti u stanovanju, prijevozu i industriji, oko daljnje proliferacije čiste i obnovljive energije, investicija u tehnologiju, zaustavljanja deforestacije i dezertifikacije, odnosno popratnog pošumljavanja tla, nitko razuman više ne dvoji.

Međutim, ako bi išli analizirati argument po argument, mnogo toga u prijedlogu može se pobiti što zbog postojanja relevantnih suprotnih mišljenja, što zbog pojednostavljivanja i generaliziranja kakva neizbježno proizlaze iz tako uopćenih tekstova. Negdje kao da ni sami nisu načisto što učiniti. Uzmimo primjer nuklearne energije.

Nezanemariv broj stručnjaka nuklearnu energiju vidi ili kao važno tranzicijsko rješenje prema obnovljivim izvorima (kako je u planu Europske unije, iako je Njemačka nedavno ugasila svoja posljednja postrojenja ) ili kao stalnu dopunu izvjesnog energetskog deficita. Kako stvari stoje, izgledno je da bez tog osigurača čista tehnologija još nekoliko desetljeća neće moći u potpunosti nadomjestiti efikasnost fosilnih goriva. Ne čudi stoga da je EU prošla godine nuklearnu energiju (kao i plin) označila kao zelenu tehnologiju.

Pollin, s druge strane, vjeruje da je rizik veći od koristi. U jednom trenutku, svijet se treba pozdraviti s tom tehnologijom, što ne znači da još neko vrijeme ne mogu biti korisne. Chomsky opetovano strahuje od zloupotrebe nuklearnog oružja, ali smatra da se ne bismo trebali odreći nuklearne energije kao takve.

Izazov novih tehnologija izvlačenja fosilnih goriva

Ozbiljnu prepreku idejama Pollina i Chomskog predstavlja i američka ljubav prema fosilnim gorivima, u posljednjih petnaestak godina osnažena napretkom u tehnologiji horizontalnog bušenja zemlje, tzv. frackinga, što je otvorilo put ekstraktiranju plina iz stijena (škriljavca), ali i mogućnost za dodatno kontaminiranje okolnih voda, o čemu se u SAD-u kontinuirano vode polemike.

Međutim, kao najčišći oblik fosilnih goriva fracking brane i brojni zagovornici energetske tranzicije (npr. spominjani veterani Baker i Shultz), te ga uz CCS tehnologiju (carbon capture and storage) navode kao put prema dekarbonizaciji. U svakom slučaju, otvarajući, između ostaloga, i velik broj radnih mjesta, fracking je dao izuzetan impuls američkoj ekonomiji. Na te će se argumente nedvojbeno pozivati i industrija fosilnih goriva. Kina je veoma brzo prepoznala potencijal nove tehnologije.

Od konkretnih mjera, Pollinov plan počiva na ideji da se financijska baza javnih ulaganja osigura preusmjeravanjem 2,5 posto globalnog BDP-a godišnje, što bi se dobilo na četiri temeljna načina. Prvi podrazumijeva globalni porez na ugljik pri čemu bi 25 posto bilo preusmjereno u ulaganja, a 75 posto podijeljeno globalnom stanovništvu, dakle, svaki čovjek na zemlji bi na godišnjoj razini trebao dobiti određen iznos.

Dijelom promašeno, a dijelom skup lijepih želja?

Možda zvuči nevjerojatno, ali drugi predviđeni izvor financiranja doima se još manje izvediv: Pollin sugerira da bi države trebale preusmjeriti proporcionalan udio iz svog vojnog budžeta u fond za stabilizaciju klime, s ciljem osiguranja iznosa u udjelu 6 posto globalne potrošnje na vojsku. Da preformuliram poznatu uzrečicu: lakše mi je zamisliti kraj svijeta nego trenutak u kojem Vladimir Putin, Xi Jinping i tko god bude sjedio u Ovalnom uredu uopće razmotre ovakav prijedlog, no Pollin je potpuno ozbiljan.

Treći izvor išao bi iz “zelenih obveznica” koje bi financirale američke Federalne rezerve i Europska središnja banka (koja je po tom pitanju već poduzela neke korake). Pollin sugerira da bi 150 milijardi dolara, koliko predviđa od svake institucije pojedinačno, predstavljalo tek fragment (nešto preko 1 posto) iznosa koji je Fed upumpao u sustav tijekom financijske krize 2007.– 2009. Konačno, dokinuo bi i subvencije za fosilna goriva, koje bi onda najvećim dijelom trebalo preusmjeriti potrošačima koji bi tim poskupljenjem najviše bili pogođeni. Jedno je sigurno, glavninu financiranja trebalo bi prebaciti na ekonomski najrazvijenije zemlje.

Mnogo toga u ovim analizama ostaje tanko i nerazjašnjeno, dijelom zato što je to nemoguće napraviti u tekstu ovakvog formata, a dijelom zato što teze autora nerijetko i jesu samo skup lijepih želja, osobito kad rasprava ode u smjeru radničkih prava i socijalne osjetljivosti. Iako se zbog kontinuiranog gubitka poslova sve više raspravlja o univerzalnom minimalnom dohotku (što će razvoj umjetne inteligencije samo dodatno potencirati), Pollin govori o “predanosti punoj zaposlenosti”. Samo par stranica poslije navodi da njegov plan eventualno može doprinijeti s 2 do 3 posto povećanja zaposlenosti. Ostalo bi valjalo smisliti putem.

Možda je uistinu lakše zamisliti kraj svijeta nego provedbu globalnog zelenog New Deala?

Klimatski aktivizam kao jedan od glavnih aduta

Nastavimo li sa sadašnjim praksama, sugerira Chomsky, organizirani će se život društva urušiti. Od esencijalne je pritom važnosti pronaći adekvatna rješenja za radnike ugrožene tranzicijskom politikom. Dokle god borba za budućnost zemlje bude išla preko džepa siromašnijih, kako je to Macron pokušao učiniti u Francuskoj, radnici će nastaviti okretati glavu na drugu stranu, a problem klime ostat će apstraktan i maglovit. “Tko može shvatiti razliku između 1,5 i 2 Celzijeva stupnja – u odnosu na potrebu da se i sutra djeci osigura hrana?”.

Jedan od puteva je i reorganizacija radničkog pokreta, koji je u Americi ranije već znao imati važnu ulogu u mobilizaciji protiv industrijskog zagađenja, podsjeća Chomsky. Dio rješenja treba tražiti u radničkom aktivizmu i pritisku na korporacije. Kako je 2020. pisao Washington Post, Jeff Bezos je 2020. objavio svoj plan o investiciji deset milijardi dolari u borbi protiv klimatskih promjena samo dan prije nego je dio njegovih radnika, klimatskih aktivista, namjeravao napustiti posao i prosvjedovati zbog ugljičnog otiska korporacije (zanimljivo: Bezos je vlasnik Washington Posta).

Pollin također ističe klimatski aktivizam kao jedan od velikih aduta borbe koja nam još predstoji. Diljem Francuske, Španjolske i Italije aktivisti su proteklih godina uspjeli zaustaviti nova istraživanja i bušenja u svrhu ekstrakcije nafte i plina. U SAD-u nekoliko saveznih država provodi ambiciozne projekte snižavanja svog ugljičnog otiska. Tu možemo pridodati da su (zasad) otišli i neki od vodećih negatora nužnosti promjena, Trump i Jair Bolsonaro (koji je valjda namjeravao sravniti amazonske prašume sa zemljom), a njihovi su nasljednici momentalno poduzeli korake u ispravnom smjeru.

Odbrojavanje vremena prema kraju svijeta kakav poznajemo?

Pollinov plan je neizvediv i nikad neće zaživjeti, ali povijest nas uči da su države ipak znale globalno surađivati oko krucijalnih ekoloških pitanja. Podsjetimo se recimo Protokola u Montrealu 1987. godine, kad je postignut konsenzus oko prestanka korištenja kemikalija koje opasno nagrizaju ozonski omotač. Višestruko dopunjavan i obnavljan, sporazum su potpisale sve članice UN-a i neke druge države, ukupno njih 198. I republikanci su tada predstavljali nešto drugo: Ronald Reagan sporazum je opisao kao “monumentalno postignuće”.

Bez imalo dvojbe, u aktualnom su trenutku financijski, društveni i politički ulozi vezani uz klimu višestruko veći no što su bili tada, no ako prestanemo vjerovati da možemo preokrenuti situaciju, možemo slobodno početi odbrojavati vrijeme prema kraju svijeta kakav poznajemo.