Žena koja se godinama lavovski bori za prava pacijenata: ‘Nakon Beroševe reforme zdravstvo će biti još gore’

TELEGRAM: Ministar Beroš najavio je reformu zdravstva. Vi ste nedavno rekli da reforma nije izvediva jer je sustav u takvom stanju da ga treba slagati potpuno ispočetka. Zašto?

KARAČIĆ: Zato što je zastario, više ne može pratiti modernu medicinu i ne štiti ni zdravstvene radnike, ni pacijente. Pacijenti u Hrvatskoj nemaju više vremena za čekanje kozmetičkih reformi i najava koje ne daju ni jedan rezultat. A situacija je svakim danom sve gora. Naša nacija umire daleko više od prosjeka EU, a za tu smrtnost nitko ne snosi odgovornost. Bolesti se kod nas otkrivaju u već uznapredovalom stadiju, kada se gotovo više i ne mogu liječiti. Novi zdravstveni sustav, onakav kakav bi nam trebao, mora uključivati i zdravstveno osiguranje jer su nelogičnosti brojne. Recimo, ne vrijede recepti izdani od privatnika, ili iz druge države, pa ljudi moraju ponovo ići na preglede.

Jedna ustanova drugoj ne priznaje dijagnostičke pretrage pa se sve radi iznova, što, dakako, enormno povećava troškove. Neki lijekovi mogu se izdati samo po preporuci bolničkog specijalista, što stavlja u inferioran položaj sve druge liječnike. Ne dopušta se bolničkim liječnicama da izdaju uputnicu ili recept, što bi ubrzavalo proces dijagnostike i liječenja. I, povrh svega, radno vrijeme javnih bolnica i drugih zdravstvenih ustanova mora biti u skladu s potrebama građana, a to zasigurno nije rad u samo jutarnjoj smjeni.

TELEGRAM: Ipak, Beroš je već imenovao 20 konzultanata za zdravstvenu reformu. Što kažete na sastav te ekspertne skupine?

KARAČIĆ: Beroševa skupina izgleda kao glasačka lista za izbore, a posebno me iznenadilo da su u njoj neka imena koja su očito nagrađena za svoje neetičko i nemoralno postupanje prema pacijentima. Kako je zaštita prava pacijenata jedan od najvažnijih faktora reforme, očekivala sam vidjeti i svoje ime u toj skupini, ali naravno da ja nisam pozvana. No zato su tu pojedinci koje smo prozivali za kršenje prava pacijenata. I što onda očekivati? Promjene? Da, očekujem ih, ali samo na još gore.

TELEGRAM: Za javno zdravstvo građani odvajaju veliki novac, a sustav je neprestano u gubicima i sanacijama. Koji su po vama uzroci? Nered, kaos i dezorganizacija ili novca stvarno nema dovoljno kao što se tvrdi iz raznih liječničkih organizacija?

KARAČIĆ: Sasvim je jasno da su izdvajanja prevelika, pri čemu je posebno apsurdno da se javnosti inducira zabluda da je zdravstvo u Hrvatskoj besplatno. Ma kako besplatno! Pa ljudi svaki mjesec, cijeli život, daju 16,5 posto iz plaće i plus financiraju sanacije. A na kraju često ništa od toga ne mogu iskoristiti kad im ustreba pa im ostaje da se spašavaju privatno i, dakako, ponovno to skupo plaćaju.

Javno zdravstvo mora biti dostupno jer što će nam ako nije. A kad pacijenti na preglede moraju čekati i nekoliko godina, to znači da ga više uopće i nemamo. Da se zna upravljati sustavom, mogli bismo napraviti čuda i s ovom financijskom podlogom s kojom sustav raspolaže. Nedostatak novca je samo opravdanje. Rješenja postoje, i ja sam ih već nudila. Ali lakše je uvijek bilo reći da nema novca za nešto bolje i ne poduzimati ništa.

TELEGRAM: Koje su promjene onda nužne s aspekta interesa pacijenata zbog kojih javno zdravstvo, uostalom, i postoji?

KARAČIĆ: Interes pacijenta jest da oni budu u fokusu zdravstvenog sustava, a kod nas su i tu u fokusu stranačka politika i partikularni interesi. Zato nam se cijeli sustav raspada pred očima. Važeći Zakon o zaštiti prava pacijenata iz 2004. je godine i više nije primjenjiv. Ali čak se ni naši zastarjeli zdravstveni zakoni ne poštuju u praksi pa pacijent može samo mahati u vjetar sa svojim zakonski garantiranim pravima, a u slučaju kršenja odredbi, nikakvih sankcija gotovo i nema. Dakle, hitno moramo mijenjati zakon, pravilnike, protokole, smjernice i sve ono što prati modernu medicinu.

Svakodnevno mi stižu pritužbe ne samo od pacijenata, nego i od liječnika i zdravstvenih radnika. Građani se, iz slučaja u slučaj, žale da se ništa ne odvija u njihovu korist. Nevjerojatno je da za zdravstvene djelatnike, bolnice i županijska povjerenstva za prava pacijenata ne postoji obavezna edukacija, pa ne samo da nema volje, nego nema ni znanja da se problemi dignu na višu razinu. Zato smo zatražili da se Hrvatskoj udruzi za promicanje prava pacijenata dodijele javne ovlasti da može direktno rješavati pritužbe jer smo mi jedino neovisno tijelo za zaštitu pacijenata. Odgovor je – šutnja.

TELEGRAM: Koja se prava pacijenata najčešće krše, zašto i gdje?

KARAČIĆ: Zatrpani smo pritužbama, a nemoćni građani počeli su pokretati i sudske procese koji traju dugo, a neki završavaju i na Europskom sudu za ljudska prava. Zakonska prava pacijenata krše se svakodnevno. Preko 35 posto pritužbi tiče se prava na pristup javnoj zdravstvenoj skrbi, sljedeći razlozi su pravo na informaciju (29,9 posto) i pravo na sigurnost (21,7 posto).

Ne samo da ljudi u razumnom roku ne mogu dobiti usluge koje su im potrebne, nego ih se uglavnom ne informira o njihovom stanju, mogućnostima liječenja i o pravima koja nominalno imaju u zdravstvenom sustavu. Hrvatski pacijenti u inferiornoj su poziciji prema liječnicima pa često – potpuno nesvjesni svojih prava – prihvaćaju situacije onakvima kakve jesu. To se ne bi smjelo događati. Pacijent je ravnopravan i mora suodlučivati o svom liječenju, a to može samo ako je dobro informiran.

TELEGRAM: Svaki čovjek, bez obzira na njegovo obrazovanje, ima pravo, na njemu razumljiv način, dobiti od liječnika objašnjenje što mu je, kako će ga se liječiti i što se očekuje. Zašto se u našem javnom zdravstvu to većinom ne može čuti pa pacijenti prolaze kroz postupke dezorijentirani i zbunjeni?

KARAČIĆ: Pravo na informaciju osnovno je polazište svih drugih prava, a mi smo daleko najgori u EU po vremenu koje se utroši na razgovor s pacijentom. Bolesni ljudi još uvijek su samo brojevi koji se smjenjuju na listi, a personalizirana medicina, usmjerena prema pacijentu, nešto je o čemu mi možemo samo sanjati iako je to standard u zapadnim zemljama. Zato nam je zdravstvena pismenost niska, a ona je obično povezana s najtežim ishodima.

Posebno je loša situacija s informiranim pristankom na medicinske postupke jer se pacijente hvata po hodnicima da potpišu nešto što im nije rastumačeno i što onda i ne razumiju. Pacijenti koji čekaju operaciju uglavnom nemaju pojma što im točno slijedi, često ne znaju čak ni ime liječnika u viziti. Paušalno je tvrditi da su za to stanje krivi liječnici jer odgovoran je sustav koji godinama potiče upravo ovakvo ponašanje.

TELEGRAM: Mogu li se nezadovoljni i oštećeni ljudi obratiti sustavu? Tko onda utvrđuje jesu li im prava prekršena? Jesu li ti postupci temeljiti ili se skidaju s dnevnog reda samo pro forme?

KARAČIĆ: Sustav je kompletno iznevjerio pacijente. Proces dokazivanja pritužbi je sudski proces koji gotovo uvijek involvira odvjetnika. Rijetki su slučajevi kada se postupak provede po službenoj dužnosti i to je najčešće obično zadovoljavanje forme. To smo dokazali i znanstvenim istraživanjem na Medicinskom fakultetu u Splitu koje smo objavili u BMC Medical Ethics.

Zdravstveni sustav u Hrvatskoj ima složen okvir za prijavu i postupanje s pritužbama pacijenata, uključuje službena tijela i nevladine organizacije. Ali čovjek koji krene u taj labirint ne zna ni početak ni kraj tog procesa. Zato tražimo da se uvede protokol prijavljivanja koji kreće od ustanove ili osobe na koju se odnosi pritužba, pa, kao zadnji korak, završava u ministarstvu i Vladi.

TELEGRAM: Sve više građana prisiljeno je plaćati pretrage, operacije i druge postupke u privatnim klinikama, u kojima ih najčešće liječe doktori iz javnih bolnica. Što mislite o sve širem fušarenju zaposlenika javnog zdravstva u privatnim ambulantama i klinikama?

KARAČIĆ: Rad u privatnom i javnom sektoru, na što su mnogi u Hrvatskoj s razlogom ogorčeni, može biti spas za zdravstvo, kombinacija može biti sinergijska ako se njome zna i želi dobro upravljati. Dobre EU prakse pokazale su da suradnja javnog i privatnog može biti maksimalno učinkovita za pacijente. U Belgiji, na primjer, liječnik koji radi u bolnici i privatno nije u sukobu interesa jer se pacijentu refundira trošak ako se liječi privatno. Nužno je, dakle, da se u reforme uključi i zdravstveno osiguranje. Tako je već jedan problem riješen. A i drugi, još veći, jer se tako upotrebljavaju svi resursi i kapaciteti i smanjuju se liste čekanja.

TELEGRAM: Jesu li neuređeni odnosi između javnog i privatnog razlog što mnoge javne bolnice poslije podne praktički ne rade?

KARAČIĆ: Potpuno je nezamislivo da naše bolnice rade samo djelomičnim kapacitetom, kroz jednu smjenu, a i ta smjena često bude skraćena jer dio doktora misteriozno nestane. Kod nas popodne vrlo rijetko možete ikoga zateći u bolnici. Uglavnom prazne ambulante jasan su dokaz da se javni sustav ne upotrebljava u potpunosti. I to je dio promjena koji se mora dogoditi. Skupe resurse koje imamo ne koristimo u punom opsegu, a djelom je sigurno krivac privatan rad i nedostatak liječnika.

TELEGRAM: Neki šefovi bolničkih odjela i ravnatelji ili njihove supruge imaju privatne klinike i to u istoj djelatnosti kojom se bave u javnoj ustanovi? Je li takvo što igdje drugo dopušteno?

KARAČIĆ: Prakse se po zemljama članicama EU razlikuju, ali nigdje to nije dopušteno na ovakav način kao Hrvatskoj. Ovakav kaos prolazi samo u balkanskim zemljama koje nisu u EU. Javna je tajna da se na rukovodeće pozicije u hrvatskom zdravstvu dolazi uglavnom preko politike i raznih lobija. Već s obzirom na tu činjenicu, moramo biti svjesni kolike su onda mogućnosti da se zloupotrijebi javni sustav.

Ne generaliziram, ima divnih pojedinaca s kojima dobro surađujemo, ali princip je krajnje problematičan. Jer kad za neki zahvat ili pretragu pacijenti moraju čekati mjesecima i godinama, a isto im se odmah nudi kod privatnika, i to kod nekog poznatog imena, od bolesnih se ljudi izvlače zadnji novci koje imaju u novčaniku. Moralno je to krajnje upitno.

TELEGRAM: Tuže li vam se građani da ih se iz javnog zdravstva zapravo tjera k privatnicima? Od više ljudi sam čula da su ih pojedini liječnici usred javnih bolnica nagovarali da liječenje nastave privatno uz nuđenje adresa, letaka i posjetnica.

KARAČIĆ: Da. Sve veći broj pacijenata žali se na direktno ili indirektno upućivanje iz bolnice u privatnu praksu. Stoga po hitnoj proceduri treba kažnjavati sve one liječnike koji svoje pacijente skreću i naručuju u svoje privatne ordinacije, a takve penalizacije kod nas nema. Osim toga, u javne se bolnice mora konačno uvesti elektroničko mjerenje vremena dolaska i odlaska s posla, što je najnormalnija praksa svuda u EU. Tada više neće biti moguće da u 13 sati, nakon ručka, pacijent na odjelu više ne može naći liječnika jer je on otišao raditi privatno. Pacijenti su također ogorčeni što ih isti liječnik u bolnici niti ne pozdravi, dok u privatnoj poliklinici s njima komunicira s pažnjom i poštovanjem.

TELEGRAM: Netko je ovih dana rekao da je hrvatsko zdravstvo već privatizirano samo nam vlasti to još nisu rekle.

KARAČIĆ: S obzirom na liste čekanja, ali i činjenicu da se dosta novih zdravstvenih usluga, koje su dostupne u 21. stoljeću, ni ne može obaviti u javnoj bolnici, sve više dolaze do izražaja privatne bolnice koje nude ono što se ne može u javnom pogonu. Stoga se postavlja pitanje liječe li se u Hrvatskoj optimalno samo oni koji imaju novaca.

TELEGRAM: Ako se pravovremena usluga u javnom zdravstvu ne može dobiti jer je za dijagnostiku ili operaciju potrebno čekati godinu ili dvije, jesmo li kao društvo već prihvatili da su ljudi slabijeg materijalnog stanja unaprijed osuđeni na loše ishode?

KARAČIĆ: Često se kaže da zdravlje nema cijenu, ali, doista, što je s onima koji put do zdravlja sebi ne mogu priuštiti? Jer ovaj sustav dopušta razvoj komplikacija svojim nedjelovanjem. I tako mnoge građane ostavlja na cjedilu. A pritom imamo apsurd da neki zahvat ili pretragu možete napraviti u drugoj zemlji o trošku HZZO-a, ali samo ako je za taj postupak prošao medicinski opravdan rok. Milijun puta sam tražila da mi se definira ”opravdani rok” i nikad je nisam dobila.

To znači da su pacijenti prepušteni slobodnoj i subjektivnoj procjeni pojedinca. Još je veći apsurd da za istu uslugu ne možete dobiti povrat sredstva koje ste platili privatnoj poliklinici nego to mora biti ustanova druge države EU. No, da nema europske direktive o prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti, ne bismo imali ni tu mogućnost. Jako lijepo zvuči da imamo javno zdravstvo. Ali, kada se dobro analizira sustav i njegova učinkovitost, više bi se isplatilo imati jednu EU policu osiguranja koja vrijedi u cijeloj Uniji i pokriva sve troškove i privatno i javno, za cijenu oko 300 eura.

TELEGRAM: Postoji li način da se ova isprepletenost javnog i privatnog uredi na način koji se neće obijati o glavu građanima koji cijeli život financiraju sustav javnog zdravstva, a onda pomoć za skupe pare moraju tražiti privatno?

KARAČIĆ: Naravno da može, i to tako da budu zadovoljni i pacijenti i liječnici. Modeli postoje u drugim zemljama. No za to je potrebna politička volja, ali naše su vlasti do sada očito bile sretne s postojećim stanjem. A pritom me posebno interesira koliki bi broj liječnika bio zainteresiran raditi privatno od 18 ili 19 sati popodne kada bi odradili punu smjenu u bolnicu i kad ne bi, kao što to sada čine, oko ručka odlazili u privatne klinike prepuštajući svoj posao medicinskim sestrama.

TELEGRAM: Pa kako je to riješeno u drugim europskim zemljama? Dajte nekoliko dobrih primjera.

KARAČIĆ: Ključno je da sve zapadne EU zemlje imaju vrlo strogo kontrolirano radno vrijeme i prije toga nema napuštanja radnog mjesta u bolnici. Nigdje svakako nisam vidjela da itko od liječnika svoju bolničku smjenu završava prije 18 sati, a ostaju i duže, ovisno o stanju pacijenata. Osim toga, sa svojim pacijentima komuniciraju i putem emaila, da ljudi ne moraju dolaziti u bolnicu ako im nije potreban pregled.

Što se organizacije tiče, zanimljiv je primjer Italije koja, pod jasno ugovorenim uvjetima, dopušta liječnicima da privatno rade u javnoj bolnici, ali, naravno, tek nakon što su registrirali svoje puno radno vrijeme. U Belgiji i Nizozemskoj liječnici mogu ugovoriti rad kroz tri ili četiri dana u tjednu u javnoj bolnici, a ostalo u privatnoj ambulanti. Pametne bolnice iskoristit će pritužbe pacijenata da promijene ono što ne valja, umjesto da negiraju probleme i šalju dopise kako je sve rađeno po pravilima struke. Nabolje bolnice u EU grade svoju kvalitetu upravo na feedbacku pacijenata i zahvalni su im na svim konstruktivnim kritikama. To je polazište za promjene.

TELEGRAM: Na slučaju Mirele Čavajde naučili smo koliko vrijedi hrvatski pacijent. Što vi kažete? Je li vaša udruga mogla išta pomoći i planirate li nešto dalje raditi na tom tragu da se slične situacije više ne ponavljaju?

KARAČIĆ: Usudila bih se reći da je gospođa Čavajda bila zlostavljana od hrvatskog zdravstvenog sustava. Mi smo odmah ponudili pomoć i izrazili podršku te smo javno osudili sve one koji su na bilo koji način sudjelovali u tom linču, umjesto da pacijentici pomognu. Jer zamislite koliko bi toj ženi, uza svu njenu bol, bilo lakše da je imala psihološko ohrabrenje i ljudski pristup. To je sigurno nešto što se ureže u sjećanje za cijeli život.

No ono čega se sada najviše bojim jest da se iz tog slučaja nije ništa naučilo ni zaključilo i da Mirala Čavajda, kao što nije bila prvi takav slučaj, neće biti ni zadnji. Toliko smo toga mogli naučiti na greškama, da su se priznale i ispravile. Ali kod nas se greške, pa i čak kaznena djela, uvijek negiraju i, guraju se pod tepih. Tako neku novu Mirelu čeka ista sudbina.

TELEGRAM: Kako je pravo na prigovor savjesti u zdravstvu regulirano u drugim zemljama EU i u kojoj se mjeri ono uopće konzumira?

KARAČIĆ: S obzirom na to da pratim sve zdravstvene sustave u EU, moram naglasiti da nisam još naišla na slučaj da se odbije prekid trudnoće pod izričitom medicinskom indikacijom. Utoliko je slučaj Čavajda ogolio veliku sramotu u Hrvatskoj. Iz tog smo razloga priču proslijedili svim stranim medijima, koji uopće ne mogu vjerovati da se nešto takvo moglo dogoditi. U Hrvatskoj se pojam priziva savjesti zloupotrebljava. Jer koji to liječnik može unaprijed znati da će a priori imati priziv savjesti za određeni zdravstveni postupak, kao što je prekid trudnoće. Svaka situacija je specifična i zahtjeva punu pažnju i posvećenost da se utvrde sve okolnosti i kako pomoći onome tko je došao tražiti pomoć. Zato se apriorno odbijanje pod izlikom priziva savjesti može smatrati ne-pružanjem zdravstvene zaštite.

A ako govorimo o ranom prekidu trudnoće po želji pacijentice, u većini zemalja EU dostupan je medikamentozni način, znači, s jednom tabletom izbjegne se cijela procedura bolnih kiretaža. Zato se pitam da li određene hrvatske bolnice namjerno podvrgavaju pacijentice bolnim postupcima poput kiretaže, vrlo često bez anestezije, s mogućim komplikacijama. Jer nema ni jednog razloga da ne koriste ”tabletu”, daleko jeftiniju i bez komplikacija.

TELEGRAM: Što je stvarni uzrok da je 60 posto hrvatskih ginekologa pod prigovorom savjesti?

KARAČIĆ: S obzirom na to da se prekid trudnoće mora proći i na specijalizaciji iz ginekologije, sve više vidim priziv savjesti kao političko i crkveno pitanje, nego kao medicinsko. U javnim ustanovama nedopustivo je da se svi ginekolozi pozivaju na priziv savjesti jer se pacijenticama moraju omogućiti njihova zakonska prava. Zamislimo da je ginekolog Jehovin svjedok pa da trudnici koja krvari odbije dati krv jer ima priziv savjesti.

TELEGRAM: Najavili ste neku akciju protiv ravnatelja KBC Zagreb dr. Ante Čorušića nakon njegovog nedavnog bizarnog intervjua na HTV-u. Što je s tim?

KARAČIĆ: Reagirali smo nakon najteže povrede prava pacijenata, a to je otkrivanje liječničke tajne, i to na javnoj televiziji. Doktoru Ćorušiću nije bilo dovoljno što je napravio liječničku pogrešku, za koju se nije niti ispričao, nego je sve skupa još relativizirao tvrdeći da njegova greška nije bitno utjecala na život žene kojoj je izvadio zdravi jajnik. Tako je prekršio sve što je mogao, od kodeksa medicinske etike i deontologije do Hipokratove zakletve i prava na zaštitu osobnih podataka.

Zato smo od DORH-a zatražili postupanje, od Hrvatske liječničke komore da pokrene proceduru oduzimanja licence za rad protiv Ćorušića, a od Ministarstva zdravstva trenutni prekid Ćorušićeve dužnosti kao ravnatelja KBC-a Zagreb. Što mislite bi li Ćorušić u nekoj drugoj državi još bio ravnatelj? Pa takav više ne bi smio imati pristup medicini u ni jednom obliku. Ali u Hrvatskoj ostaje na položaju. I još bude nagrađen kao član ministrove skupine za reformu zdravstva.

TELEGRAM: Svojedobno sam istraživala tko su ravnatelji hrvatskih bolnica. Ispalo je da su to uglavnom članovi vladajućeg HDZ-a. Zašto bi ravnatelj bolnice uopće bio član stranke? Ili svakome tko ima ambicija upravo najpametnije upisati se u HDZ?

KARAČIĆ: To je vječno hrvatsko pitanje. Rijetko koja zdravstvena ustanova ima neovisna ravnateljstva i po tome se drastično razlikujemo od ostataka EU. Nisu to samo ravnatelji, nego i pročelnici odjela i druge rukovodeće pozicije. Zato nam zdravstvo i ne funkcionira. To je djelatnost koja ne bi smjela biti opterećena politikom jer, dok je tako, nužno ispaštaju pacijenti. A kada se dogodi nešto loše, zavlada zavjet šutnje. I da u Hrvatskoj nemamo vrhunske novinare, koji razotkriju i pokrenu priče, mnoge bi se situacije naprosto zataškale. A s druge strane, imamo divnih liječnika, dobitnika nagrada, vani školovanih, s novim inovativnim pristupima, koji, međutim, nikad nisu u prvom ešalonu.

TELEGRAM: Molim vas još da komentirate najnoviju aferu spornih transplantacija bubrega u KBC Zagreb?

KARAČIĆ: U prvi tren bilo mi je teško pomisliti da je takvo što bilo moguće u Hrvatskoj jer sve što smo čuli o tim transplantacijama asocira na horor film. Zato sam prozvala odgovorne da ispitaju svaki detalj tog slučaja i daju javnosti odgovore. Ako je sve čisto kao što tvrde, nije problem izaći s dokazima. Bit ćete nedostupni samo ako nešto skrivate. Za mene osobno, moralno je i etički krajnje problematično da se ni kod kojeg aktera ovog bolničkog postupka nije pojavio priziv savjesti prema činjenici da je organ uzet osobi lošeg imovinskog stanja i smanjenih intelektualnih sposobnosti. No sad se, čini mi se, i oko toga opet događa isto. Sve se negira. I tako ćemo baciti u vodu sve napore i uspjehe naših vrhunskih liječnika koji su Hrvatsku učinili poznatom po besprijekornim transplantacijama.